GARBURA: Mediteran u novim generacijama i sa starim antagonistima

Uobičajena tema u hrvatskim filmovima obiteljske su drame u kojima postoje suprotstavljene strane i jedna spona što posvađane aktere spaja. Rijetko koji hrvatski film uspio je obraditi tu temu na uvjerljiv, vrlo protočan i autentičan način kao što je to učinila prošlogodišnja „Garbura“, redatelja Josipa Žuvana koji ujedno potpisuje i scenarij.

Sama radnja ne predstavlja neki teško zamisliv odnos. Mjesto događanja je zaleđe većeg dalmatinskog grada u predbožićno vrijeme. Dvije obitelji godinama su zavađene ponajviše zbog najstarijih članova, dok srednja generacija trpi teret prošlih vremena i drže status quo. S obzirom na to da su susjedi, njihovi članovi viđaju se svakodnevno na neasfaltiranoj ulici, makadamu koji bi valjalo obnoviti prije lokalnih izbora.

Bez zatvaranja kruga

Glavni pokretači radnje su 12-godišnjaci Nikola i Antonio, dječaci iz obitelji koje se ne podnose, a predstavljaju sve one vrline i mane koji već postoje kod djece u toj dobi, doduše, s dobrom dozom dalmatinskog dišpeta, prkosa, inata… Prijatelji vrijeme najčešće provode nedaleko od naselja, na livadi usred koje se nalazi napuštena kamperica, a vrijeme prije nove godine trate paljenjem karabita, snimanjem za YouTube, razgovorima o milijunskim pregledima, mobitelima te tu i tamo o familiji, pokušavajući sve probleme kod kuće ostaviti sa strane i stvoriti svoj mikrosvijet u kojem sami odlučuju o svojoj sudbini.

Vrijeme blagdana na našim prostorima za poneke je zamorno i teško probavljivo, nervoza zbog velikog broja ljudi, poklona, kićenja bora i ostalih blagdanskih „blagodati“ može otići u sasvim suprotnom smjeru od očekivanog te nije slučajno Žuvanov dugometražni prvijenac stavljen baš u kontekst tog razdoblja. Situacija u obiteljima dolazi do eskalacije, a „Garbura“, kao pravi slow burner gradi priču na sitnim detaljima, razgovorima i potezima članove obje obitelji. Do sredine gotovo dvosatnog filma nema praznog hoda i popunjavanja nepotrebnim scenama buljenja u prazno, dok je posljednja trećina filma svojevrsni epilog u kojem se dogodi jedan do dva obrata. Završetak je učinio film drugačijim od „klasičnog hrvatskog“ ponajviše jer ne robuje navici tragike i zatvorenog kruga.

Sretna i nesretna djetinjstva

Redatelj Žuvan je uz dojmljive totale smjestio gledatelja u srce te disfunkcionalne sredine u kojoj je zbog nekoliko ljudi jedna zajednica i nekoliko mladih života prisiljena na izolaciju, dok im je jedino što preostaje bježanje iz „topline“ doma. Osim jedne dovoljno predvidljive situacije, Žuvanova fikcija uzima dijelove života svih onih nesretnih obitelji u kojima se ističe nešto sretnije djetinjstvo, igra, bezbrižnost, ali i poneka opasnost.

Mladi glumci Franko Floigl i Mauro Ercegović Gracin pažljivo su izabrani, odajući praktički dokumentarističku notu scenama u kojima razgovaraju ili pale karabit, a i sam Žuvan naveo je u jednom intervjuu kako nije tražio školsku, teatralnu glumu od mladih glumaca, već njihov autentičan jezik i ponašanje u kojem sami neće imati osjećaj da ih se snima. Kako su Franko i Mauro izvukli svoj dio te vidno opušteni „igrali“ pred kamerama, tako je ostatak glumačke ekipe (Ljubomir Bandović, Marija Škaričić, Ivana Roščić, Asja Jovanović i Zdenko Jelčić) podnio onaj dramski moment u kojem se ozbiljnost situacije gradi na značajnim pogledima, kratkim odgovorima i šutnji.

„Garbura“, osim što je kontinentalcima sama riječ pomalo nepoznata, odaje misterioznu crtu prije gledanja jer se nije točno moglo naslutiti u kojem bi smjeru radnja mogla krenuti. Je li u centru zbivanja stavljanje u prvi plan youtuberskih, novim generacijama bližih tema ili se nešto drugo krije ispod površine? Film se bavi različitim društvenim problemima, sa svakim od njih ne pada u vodu već uspješno leti u zrak kao i sama garbura – jedino s manje opasnosti za okolinu.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.