“Ghosteen” (Nick Cave and the Bad Seeds): Zaključani u Caveovu privatnost
Sedamnaesti studijski album Nicka Cavea and the Bad Seedsa prava je atmosferska elegija i melankolični put kroz pjesnikovu borbu s gubitkom 15-godišnjeg sina Arthura. Ovako intiman i dubok album pun razarajuće boli i preispitivanja najvećih tema – od religije, zagrobnog života, granica ljubavi do same svrhe života – vrlo se rijetko rađa. Više nego ikad prije, Cave nas baca u ponor svojih osjećaja i do kraja se ogoljuje pred nama, što malo koga može ostaviti ravnodušnim.
Zatvaranje trilogije tuge
“Ghosteen” tematski zatvara trilogiju albuma zajedno s “Push the Sky Away” iz 2013. i “Skeleton Tree” iz 2016. Naši neumorni australski glazbenici ne popuštaju s tempom niti nakon 40 godina rada, no ovoga puta nam donose drugačije djelo. Prethodna dva albuma zrelijeg su i mirnijeg karaktera od njihovog ranijeg opusa, što i priliči njihovim godinama i iskustvu. Na “Ghosteenu” se stvari ipak mijenjaju, bolje reći stišavaju. Kada biste ga pustili da svira u pozadini dok radite nešto drugo ili doma imate društvo, malo toga biste čuli: razvučene synth note s povremenim zvukom klavira, gitare ili violine, rijetkog udarca bubnja te pritajeni Caveov glas. Nakon ovakvog preslušavanja, album vjerojatno ne biste ni doživjeli. Ne, on treba privatnu audijenciju i usredotočenost na stihove i glazbu, jer toliko snažna poruka se ne može doživjeti u prolazu.
Nekoliko je zanimljivih okolnosti u vezi izdavanja albuma: Nick je službeni proglas za album dao na theredhandfiles.com, svom rudimentalnom blogu gdje odgovara na osobna pitanja obožavatelja. Stanoviti Joe iz Bexhill-on-Sea ga je pitao kada možemo očekivati novi album, a on mu je opušteno odgovorio – “sljedeći tjedan”. Prema njegovim riječima, album se sastoji od dva dijela – prvih osam pjesama su “djeca”, a zadnje tri su “njihovi roditelji”, dok je cijeli album definirao kao “migrating spirit” s jasnom aluzijom na pokojnog sina. Kažu da je jedna od najtragičnijih stvari kada roditelj izgubi dijete. Nitko ne može znati kakav je to osjećaj ako ga nije iskusio. E pa, gospodin Cave nas je doveo najbliže tome što možemo biti, a to je u njegovim stihovima i popratnoj glazbi Bad Seedsa.
Udahnite duboko i zaronite dublje
Iako na prvo slušanje album zvuči dosta jednolično i uniformirano s oskudnom glazbenom pratnjom i minimalnim varijacijama, kada zaronimo dublje u tonove i stihove možemo vidjeti cijeli proces pjesnikovog sukobljavanja s osobnom tragedijom. Priču nam započinje sa Spinning Song, bajkovitim prikazom Elvisovog života, ispričanom u alegorijskom, gotovo biblijskom opisu. Postupno građenje ove davne priče brutalno prekida rezom u današnje vrijeme i započinje svoje opjevavanje i potragu za mirom: Peace will come, a time will come for us.
Nismo se još niti oporavili prije nego nas dočekaju anđeoske note Bright Horses, pastoralnog opisa nezaustavljive prirode u obliku konja koji ruše sve pred sobom. No, već u idućoj strofi razbija iluziju nadnaravnog, govoreći: Oh, this world is plain to see / It don’t mean we can’t believe in something. Podsjećajući nas na izopačenosti ovozemaljskog svijeta, jasno nam je da je čovjek razdoren između vjerovanja u spokojni zagrobni život i njegove tmurnije stvarnosti s druge strane.
Komunikacija sa sinom
Iduće pjesme opisuju sinovljev prelazak na drugi svijet, dok ga otac gleda, prati, osjeća, doziva i moli da se vrati. Kroz Caveov klavir i eterični zbor te motive prirode, astrologije i kršćanske ikonografije dolazimo do drugog dijela albuma. Tempo se daljnje usporava kroz zadnje dvije dugačke skladbe, refleksivne Ghosteen i (opet) alegorijske Hollywood. Na samom Ghosteenu nestaje i atmosferičnog Caveovog klavira, a ostaju samo razvučeni trzaji Warren Ellisovog sintesajzera i daleki zborni glasovi u kontemplaciji čovjeka koji je zapeo u vremenu i pokušava pomiriti svoje razbacane misli.
Na kraju ove polusvjesne vrtoglavice osjećaja je Hollywood, završni obračun pjesnika sa samim sobom, koji će odgovoriti na vječno pitanje: biti ili ne biti. I kao što je album otvoren s tuđom pričom, u punom krugu kompozicije tako i završava, s budističkom pričom o Kisi. Kisa je izgubila sina, ali je htjela učiniti sve da ga vrati. Nakon herkulovskih pokušaja da učini nemoguće, kroz razgovor sa samim Budom i bezuspješnom potragom za sjemenkama gorušice koje nisu iskusile tugu, morala se pomiriti sa sudbinom. Odgovor joj je došao u drugom obliku – spoznajom da je na svijetu mnogo (zajedničke) boli, što nije mogla znati dok nije pošla u potragu za tim.
Nisi sam, Nick, nisi sam
I Cave je došao do iste spoznaje, do toga da nije sam u svojoj patnji, nego samo jedan od mnogih ljudi potresen okrutnoću života. I sam je priznao u intervjuima da ga je vanjski svijet spasio od duševne propasti, time što mu se nakon sinovljeve smrti u pismima javio ogroman broj ljudi dijeleći vlastite osobne tragedije. Šteta je što je potreban ovakav događaj da ljudi ujedine svoja iskustva, no barem smo naposljetku dobili natrag jednog od najvećih pjesnika današnjice.
Za ovakvo glazbeno djelo potreban je umjetnik velikog karaktera. Malo tko bi bio spreman podijeliti najintimnije misli, osjećaje i trenutke svoje obitelji s cijelim svijetom. Na trenutke nas Nick Cave toliko zaključava u svoju privatnost da gotovo osjećamo susramlje što dijelimo ovo iskustvo s njim, jer nismo navikli na to u svakodnevnom životu. No, vraćajući se na usporedbu s Kisom, to je i poanta: ponovno ujediniti sebe i ostatak svijeta kroz razumijevanje jedni drugih. Kao posljednji, dugački pozdrav svom sinu Arthuru njegov je otac u mislima otišao do ruba galaksije, prerovao svoju kršćansku vjeru, mantrao danima i noćima pišući pjesme i riječima pokušavajući oživjeti i očuvati najveću ljubav. Izmolio je do kraja svoje stihove i sada mu ne preostaje drugo nego čekati: And I’m just waiting now, for my time to come / And I’m just waiting now, for peace to come.
Kao nedužni slušatelji, u napasti smo etiketirati Cavea kao tragičnog antičkog lika, s okrutnom životnom ironijom duge drogeraške karijere i sinom koji je poginuo nakon prvog uzetog LSD-a. No, nema potrebe za toliko dramatičnim paralelama, jer na kraju nam samo ostaje suosjećanje i želja da obitelj Cave dobije svoj zasluženi “peace of mind”.
