Recenzija – Nick Cave & The Bad Seeds: Teatralno depresivna poezija o Wikipediji
Nick Cave i njegova gotičarka dramatičnost. Čovjek je trebao biti glumac, no postao je teatar. Vrlo začudan teatar apsurda, prikrivenog gnjeva, osamljenosti, tuge, nade i svih ostalih pizdarija koje vole visjeti za ljudskim vratovima.
U potpunosti različit od svog prethodnika “Dig Lazarus Dig” iz 2008., “Push the Sky Away” je album koji kao da je izašao iz neke zagušljive, hladne kripte iz koje je netko oživio trupla poslavši ih u “prodani, vanjski svijet”, te unutra ugradio bataljon tamnoplavih reflektora i mašina za maglu, pa u istoj kripti napravio duboko emotivni party za kraj svijeta kakvog poznajemo. S Caveom, pravično teatralnim, u sredini, na povišenom podiju s kojeg latentno deprimiran čita/pjeva tekstove o Higgsovu bozonu, fetusu na uzici i Miley Cyrus koja pluta u bazenu pored jezera Toluca.
Nick Cave & the Bad Seeds ovim su albumom zasigurno zbunili dio svoje publike, dio natjerali da im se zgade, uvrijedili katoličke svećenike i Hannu Montanu, ali to je sve dio teatra čija postava uživa u pažnji dok se pravi da je to nimalo ne dira.
Od uvodne We No Who U You R, u zvuku pliva nezadovoljstvo. I nesreća. Neki sarkastično ispljunuti omen da će se nešto neporecivo odvratno upravo dogoditi ili se događa. Očekuju indiferentnu bljutavost u svijetu. Bljutavost koja svoju veličinu zadobije u punom mahu oko polovine albuma na Higgs Boson Blues, gdje bljutavost više nije samo protiv “podmuklog svijeta tamo vani” nego i prema vlastitom sebi, kao njegovu komadiću. Ne govorim o bljutavosti kao bljutavom zvuku. Govorim o emociji koju prenosi glazba. Emociji bljutavosti. Kao da je sve oko nas na krivom mjestu ili malo pomaknuto, tek toliko da uzrokuje masovno, neprestano spoticanje.
Iskreno, slušajte ovaj album dovoljno dugo razmišljajući o njemu, i počet će vam biti zlo. Jer pričam o bljutavosti koja proizlazi iz “a ten ton catastrophe on a 60 pound chain”, kako tvrdi Cave na Jubilee Street, naivno poetičnoj pjesmi mrtvoj ženi Bee i licemjerju.
Naravno, on je pjesnik i to sve, zato može mrtav ozbiljan i gramatički netočan pjevati o Siriusu i Wikipediji, kao na prijezirom punoj We Real Cool:
“Sirius is 8.6 light years away/Arcturus is 37/The past is the past/And it’s here to stay/Wikipedia is heaven/When you don’t remember anymore”
Ali Seedsi su tako divno omotali tu njegovu poeziju s teškim, mekanim slojevima zvuka ritmičnog kao polagano ljuljanje napuštene klackalice u dječjem parku. Gdje su djeca?
Vjerojatno zdrobljena negdje ispod neba. I zvijezda, ali ne onih pravih. Guess we’ll just push the sky away then. Ili ćete mrziti ovaj album, ili ćete ga voljeti. Caveova sklonost “uglazbljivanju” stvari koje naizgled ne pašu jedna uz drugu, ipak je autorski potpis koji će zasigurno naći poklonike.
Nick Cave & The Bad Seeds – Higgs Boson Blues
