Vedran Štimac (@politebastart): Umjetnost ulica i svijet unutar lica

Politebastart nije samo dobar pun, to je instagramski svijet koji nastanjuju likovi revolucije, simboli promjene, simboli borbe i otpora – svega onog što prijeti učmalosti, onoj istoj koja stoji između nas i svijeta u kakvom bismo htjeli živjeti. Politebastart je za sve nas koji nosimo zaključanog Don Quixotea negdje u sebi pa čak i za one u kojima taj Don Quixote proviruje tek u ponekom Facebook postu i usputnoj opasci na terasi kafića. Ono što neodoljivo privlači ovoj ‘gramskoj umjetnosti je taj gram hrabrosti koji nam nedostaje, a Politebastart, pravim imenom Vedran Štimac, ga smjelo oslikava po zidovima i nudi nam ga u svojim instagramskim postovima.

Posljednji Politebastartov na Instagramu objavljeni mural kaže „Cijela Pula u takuin stane” i taj natpis stoji na šljemu radnika što podsjeća na neka druga vremena, ali u biti govori o današnjem vremenu u kojem tog radnika nema. U maniru Danteovog natpisa iznad vrata pakla lasciate ogni speranza voi ch’entrate, „Cijela Pula u takuin stane“ nadvisuje lice u potpunosti prekriveno maramom u bojama Pule. Sama zgrada je napuštena. Dva prozora sa svake strane portreta u svojim hrđavim rešetkama jedva zadržavaju krhotine stakla. Veliki dio zida i dalje je išaran grafitima koje Politebastart nije počistio prije početka rada. Ipak, za razliku od beznađa Danteovog pakla, ovaj mural budi nadu u pobunu, otpor i upravo je suprotan beznađu.

Bok Vedran, zašto nisi počistio prethodne grafite? O kojoj je točno zgradi riječ? Koja je pozadinska priča ovog murala?

U suštini, osim ako ne radim na fasadi koja je otprije čista, nemam nikada običaj brisati nešto. Ono čime se vodim jest da ne radim mural preko nečijeg rada. Ukoliko se radi samo o „tagovima“ ili nekim prastarim grafitima, nemam problem napraviti svoj rad preko, jer smatram da nosi poruku za opće dobro. Ono što je važno istaknuti, kada crtam mural na nekoj javnoj površini – isti poklanjam društvu. Vodeći se tim argumentom, svjestan sam da je isto tako i prolazan. Možda će ga nagristi zub vremena, a možda će za koju godinu na tom mjestu netko napraviti još nešto inspirativnije i angažiranije (nadam se).

Mural „Cijela Pula u takuin stane” napravljen je na Valelungi, mjestu sa kojeg puca najljepši pogled na grad Pulu i zračnom je linijom tek petstotinjak metara udaljena od samog centra grada. Valelunga je nekada bila vojna zona, a već godinama zjapi napuštena. Grad i država (jedan dio je državni, a drugi u vlasništvu grada) izgleda da nemaju nikakve intencije obnoviti taj dio grada kako bi napokon mogao služiti građanima Pule. Naravno, pod tim ne mislim da se izgradi tamo 4 hotela i kruzerska luka, hehe. No da sada ne ulazim u neke moje vizije iskorištavanja takvog prostora, ispričati ću koju o samom muralu.

Mural je napravljen u duhu pada brodogradilišta Uljanika, jednog od posljednjih bastiona pulske industrije i sveprisutne rasprodaje javnih dobara u korist privatnih interesa. Sa stečajem brodogradilišta, nekoliko je tisuća pulskih obitelji ostalo bez primarnog izvora prihoda. Uljanik nije jedina industrija koja je u Puli zatvorila vrata, tu su i Mljekara Pula, Siporex, Arena Trikotaža, tvornica obuće Astra, Tiskara, Bojoplast, Industrochem… Krivac za cijeli taj process deindustrijalizacije Pule, velikim je djelom IDS koji svoju viziju gospodarstva vidi u monokulturi turizma.

Ahh da, mural. Unutar portreta sam koristeći se prerađenim uzorkom Louis Vuittona htio na simboličkoj ravni iskomunicirati komodifikaciju svega u društvenom vlasništvu, dok natpis na kacigi “CIJELA PULA U TAKUIN STANE” aludira na beskurpuloznu prodaju grada – koju gradski ‘šerifi’ perpetuiraju već godinama i pune vlastite džepove.

Ah, znači to je ipak Louis Vuitton? Sad kad kažeš prepoznajem uzorak. U privi mah sam vidjela zelenu i žutu kao boje zastave grada Pule. No, krenimo dalje. Kao ljudi još uvijek smo skloni veličinu interpretirati doslovno, tako tvoji murali zapravo svojom veličinom čine otpor većim i opipljivim, a izvrsno usmjerenim porukama čine ga nepokolebljivim. Je li poruka, kao što si opisao u prethodnom pitanju govoreći o svom nedavnom muralu, poruka o neslaganju s onim što se događa oko nas onima koji prođu pored murala i je li to barem jedan dio motivacije za ovakav rad? Kako je sve to počelo?

Mislim da nije smisao kroz mural pobuditi u nekome opozitorno mišljenje, već pobuditi publiku na kritično promišljanje o određenim fenomenima. Konkretnije, svako ima svoj kanal za izražavanje određenih stavova. Netko to izrazi na kavi, netko kroz priču u knjizi, a ja kroz ilustraciju. Moj početak angažirane ilustracije najlakše bih mogao objasniti kroz parafraziranje profesora Johna Hollowaya.

„Na početku bijaše vrisak. Suočeni sa destrukcijom ljudskih života od stane kapitalizma, vrisak tuge, vrisak horora, vrisak ljutnje, vrisak odbijanja. (…) Započinjemo sa negacijom, sa nezadovoljstvom. Nezadovoljstvo može imati mnogo oblika. Ono dolazi iz naših iskustava, a ta iskustva variraju. Nekada je to direktno iskustvo eksploatacije u tvornici, opresije u kućanstvu, stresa u uredu, gladi i siromaštva ili pak državne represije i diskriminacije. Nekada je to manje direktno iskustvo koje dobivamo putem televizije, novine ili knjiga koje nas potiču na kritiku. Milioni djece žive na ulicama svijeta. U nekim gradovima, ulični klinci su sistematično ubijani kao jedini način da bi se ustoličilo privatno vlasništvo. 1998. godine imovina 358 najbogatijih vrijedila je više nego sveukupni godišnji prihod 45% svjetskog stanovništva. Jaz između bogatih i siromašnih raste, ne samo između zemalja nego i unutar njih. Studenti bivaju hapšeni zbog borbe za besplatnu edukaciju, dok oni koji su direktno odgovorni za neimaštinu milijuna dobivaju nagrade i titule. Lista ide dalje. Nemoguće je čitati novine bez osjećaja bijesa, bez osjećaja boli. Možete osmisliti svoje primjere. TO je naša startna pozicija, odbijanje svijeta za koji mislimo da je pogrešan, negacija svijeta za koji osjećamo da je negativan.”

Eto, time bih nekako mogao i približiti moju pobudu zašto radim to što radim s ilustracijom i muralima.

Možeš li nam nabrojati još neke murale na kojima si radio? Sjećam se onog u Ljubljani preko kojeg sam otkrila tvoj profil. Ima li neki mural na koji si osobito ponosan?

Da, taj u Ljubljani radio sam u AKC Metelkova, kao apel prema trenutnim neoliberalnim stambenim politikama, čijih smo žrtve trenutno svi. Izuzetno skupi stanovi čije cijene ne prestaju rasti, ne samo da su nepriuštivi većini građana, već su većinom u vlasništvu imućnih koji ih niti ne koriste za život već samo za špekulaciju na tržištu nekretnina.

Hmmm, jesam li osobito ponosan na nekog. Pa da iskren budem i nisam. Više me usrećuje taj moment kad se netko zaustavi kraj njega i pokuša upiti poruku. Taj dio ja osobno ne vidim, ali je to krajnji cilj mojeg djelovanja kao uličnog umjetnika.

Ono što mi je privuklo pozornost u posljednjim postovima je također portret Mercedes Sosa, argentinske pjevačice, čija emotivna, ali i revolucionarna glazba izvrsno pristaje uz sve tvoje revolucionare. Kao i u mnogim tvojim portretima, obrisi lica su tu, ali samo lice je prekriveno znakovljem. Sosino lice je tako prekriveno žuto-sivom podlogom na kojoj je slomljeno srce, dislocirano oko u kojem je sunce i oblaci koji plove preko srca. Gdje si pronašao inspiraciju za njezin portret? Osim toga, mnogo je poveznica u tvom radu s Južnom Amerikom, otkud ta veza s tim dijelom svijeta?

Sosa je bila izuzetna žena u svim pogledima. Osim njenog života koji je bio obilježen uhićivanjima za vrijeme argentinske diktature i bijegom u egzil, cijelog se života kroz svoj umjetnički angažman zalagala za prava na dostojanstven život indogenog stanovništva, siromašnih i borbe za političke slobode. Bila je žena koja je svoje ideale i svjetonazore utjelovljivala u glazbu kojom je osvajala srca diljem svijeta. I mislim da je to ono što stvara nekog umjetnika potpunim.

Da, Južna Amerika jest neko moje uže područje interesa, ali ne bih se ograničio samo na nju. Fasciniraju me fenomeni koji se događaju širom ‘globalnog juga’. Naravno, ‘globalni jug’ nije ograničen pukim geografskim položajem, već su to sva područja koja je ‘svijet’ zaboravio. To su mjesta koja trenutna zbilja najviše pogađa, mjesta na kojima se najizraženije manifestira fatalnost neoliberalnog kapitalizma, mjesta koja su bez obzira na oskudne životne uvjete već počela stvarati nove zbilje opozitornog karaktera trenutnoj. Gdje čovjeka pritišće egzistencijalna borba za goli život, on se ne predaje već koristi moć imaginacije koja mu omogućuje da otkriva i druge mogućnosti za opstojnost. Na taj način on ne stvara samo otpor trenutnom stanju stvari, već stvara potencijalni svijet izvan hegemonskog okvira otkrivajući besmislenost dane realnosti. Ti svjetovi u stvaranju realni su i lokalni. Njihovi koncepti sadrže alternativne poglede na obrazovanje, rekonceptualizaciju zdravstva, uloge tijela i seksualnosti, propitkuju slobodu gibanja, čovjekov odnos prema prirodi itd.

Takve primjere možemo pronaći svugdje oko nas: u Brazilu, Siriji, Meksiku, Njemačkoj, Indiji, Argentini, Vijetnamu itd. Primjerice, brazilski društveni pokret seljaka MST koji je tijekom dugogodišnje borbe za puku egzistenciju razvio progresivni imaginarij, sa nebrojenim praksama poput nehijerarhičnih struktura organiziranja, održavanja visokog nivoa participacije sviju u političkim odlukama, implementiranju koncepta suvereniteta hrane u svakodnevnicu itd.. S druge strane svijeta postoje Kurdi, koji su inspirirani filozofijom Murray Bookchina i autentičnim iskustvima stečenim u borbi za autonomiju kreirali socio-ekološko društvo bazirano na rodnoj emancipaciji i nehierarhičnom odnosu prema prirodi. Nadalje, na jugu Meksika, zapatički campesinosi u Chiapasu razvili su brojne prakse i percepcije koje se oštro suprostravljaju nametanju i problemu biopiratstva i GMO hrane.

Ovi primjeri dokazuju nam da drugačije znanje postoji i ne manjka ga u svijetu, već da nam manjka alternativnog razmišljanja o alternativama. Znanje producirano na zapadu dovelo nas je u zbilju prožetu brojnim problemima egzistencijalne i dehumanizirajuće prirode, te je krajnji moment da se oslonimo na drugačija znanja, sa drugačijim koncepcijama vremena, produktivnosti i prostora koja svoje temelje grade kroz paradigme ‘buen vivira’, ‘sumak kwasaya’, ‘ubuntua’ i ostalih.

U kojoj tehnici radiš svoje portrete i koliko dugo u prosjeku traje izrada jednog portreta?

Tehnika kojom radim radove jest rapidograf na papiru. Rapidografi raznih debljina, komad papira i puno, puno linija i točkica. Koliko mi je potrebno ovisi o sto faktora: koliko sam inspiriran, koliko sam zauzet ostalim stvarima, izgleda li mi estetski prihvatljivo kad napravim skicu… Neki prosjek mogao bih reći da je dva do četiri tjedna. Najviše vremena provedem čitajući o toj osobi, potom razmišljajući kako izvući esenciju i na kraju kako to uobličiti na papiru. Kad sve te faze prođem tek onda ide crtanje. Važno mi je da ilustracija ima glavu i rep, to jest da jasno komunicira poruku koju želim prenijeti.

Prepoznatljivost tvojih portreta su, kao što sam spomenula, djelomični prikazi lica dok su sama lica u potpunosti ili djelomično prekrivena simbolima. Napravio si popriličan broj portreta književnika. Cervantes, Edgar Allan Poe, Albert Camus, Ernest Hemingway, a i mnogi drugi su književnici pronašli put do tvog likovnog izričaja. Neki od tih portreta su oslikali korice knjiga i časopisa, jesu li svi napravljeni po narudžbi?

Ne, većinu sam ilustrirao jer sam u datom trenutku života i čitao njihove knjige koje su ostavile snažan dojam na mene. Neke sam radio i za izdavačke kuće i časopise, a i one su se poklopile sa nekim mojim interesima i svjetonazorima.

Posljednja objava na tvom Instagram profilu je tarot karta smrti, koja kao što si već objasnio u opisu, osim kraja, simbolizira i novi početak. Kako si došao na tu ideju? Jesu li kraj i početak o kojem govori ta tarot karta vezani uz sadašnje stanje u svijetu, pandemiju i sve promjene koje neminovno donosi sa sobom?

Da, to je zadnja ilustracija koju sam radio za slovenski časopis društvenih i humanističkih znanosti „Časopis za kritiku znanosti, domišljijo in novo antropologijo”. Ilustracije su bazirane na tematici tekstova broja, te nastoje na jednoj simboličkoj ravni kod čitatelja utemeljiti svjesnost o društvenoj promjeni koja će u narednim desetljećima biti neizbježna. Iako ne vjerujem u karte i proricanje budućnosti – simbolika tarota savršeno je poslužila u ovom slučaju. Motiv koji dominira u obje ilustracije jest tarot karta smrti. Ona je jedna od neugodnijih karti u cijelom tarotu, ali i jedna od najsnažnijih u smislu obećanja novoga početka.

Prednja strana provučena kroz motiv tarot karte smrti simbolizira današnjicu. Bijeli muškarac bez glave (patrijarhalno društvo), vodeći se „vrijednostima“ slobodnog tržišta iza sebe ostavlja rezidue. Glad, nemogućnost dostojanstvenog života, rat, ljude bez krova nad glavom, uništen ekosustav…

S druge strane, tj. na poleđini broja imamo ilustraciju koja komunicira ‘novo društvo’. Žena bez zastave (simbol ideologije) i rizom koji simbolizira međuzavisnost svih bića, ideja i odnosa na horizontalnoj ravni – dva su simbola koja to ‘transformirano’ društvo definiraju.

Na tvom Instagram profilu mogu se naručiti i majice s tvojim radovima i što još? Koliko ti Instagram pomaže u dobivanju novih angažmana ili općenito u poslu?

Jes. Ili preko Instagrama ili preko webshopa. Za sada tiskam grafike i majice samo. I na tome će mislim i ostati moja ponuda. Meni je to dovoljno za pokriti određene životne troškove, a svaka obimnija i šarolikija proizvodnja ograničila bi me da većinu svog vremena onda provedem samo prodajući. Instagram sam po sebi je mreža koja mi odgovara zbog svoje vizualne prirode. Definitivno mi pruža mogućnost lakše prezentacije rada i ideja – a samim time i angažmani dolaze 🙂