House of Cards: Kada moć prijeđe granice ljudskoga

„Moć nije nešto što se dobiva, oduzima, dijeli, što se čuva ili gubi“, ističe Michel Foucault u Nadzoru i kazni te nastavlja:„Moć je nešto što se odvija iz bezbrojnih točki i u suigri nejednakih i pomičnih veza.“ Foucault, koji je velik dio svojega filozofskog opusa posvetio pitanju suovisnosti moći i nasilja, ovime nipošto ne podrazumijeva samo manifestaciju moći koju svakodnevni promatrač može vidjeti u političkim institucijama i ljudima koji taj apart pokreću. Mehanizam moći, ondje gdje je najkapilarniji, gdje je najmanje pojmljiv i stoga najsnažniji, ono je što je istinski zanimalo velikog francuskog mislioca: s čime korelira moć, kako je povezana s drugim predjelima života, kako ih iscrpljuje u svrhu hranjenja sebe same? Tim se pitanjem, osim visokih sfera filozofske misli, bave brojne umjetnosti, napose pisana, od pamtivijeka: Platonova Država, Machiavellijev Vladar, Shakespeareov Hamlet samo su neka od temeljnih djela u čijem se središtu nalaze pojedinac u politici, država nad pojedincem, politika s državom.

Kao kapitalni medij dvadesetog stoljeća, ni filmsku vrpcu ne zaobilaze ista pitanja: Quo Vadis (1951) Mervyna LeRoyja, s odličnim Peterom Ustinovom u ulozi cara Nerona, propitkuje granice ludosti jednoga antičkog tiranina. Iz novije generacije svakako treba izdvojiti njemački film Der Untergang (2004) redatelja Olivera Hirschbiegela, koji prikazuje disoluciju moći i kraj jednoga tiranina koji je u njoj uživao u neograničenim količinama, a Oscarom nagrađeni – također njemački – film Das Leben der Anderen (2008) Floriana Henckela von Donnersmarcka prikazuje političku ideologiju totalitarne države, simboliziranu u jednome pojedincu i obuhvatnost njezina nadzora nad „životima drugih“. No dugometražni filmovi već dulje vrijeme ne posjeduju monopol ni nad kojom vrstom priče, pa tako ni nad ovom, a često se čini kako je fragmentirani format televizijske serije prikladniji ako se želi razviti fabula te karakterizacija likova i radnje, tako potrebnih značajki za dočaravanje ugođaja i dubine jedne ovako kompleksne tematike. Američka inačica popularne britanske serije s početka devedesetih godina minuloga stoljeća, House of Cards (2013 –), još je jedan u nizu primjera u pokretnim slikama koji tematizira pitanje moći i žudnje pojedin(a)ca za njom. Zakoračivši protekloga vikenda u svoju treću sezonu, nakon što je na platformi Netflix istoga dana objavljeno svih trinaest epizoda, nije iznevjerila ni kritiku ni struku, koji su je neupitno hvalili tijekom emitiranja prvih dviju sezona.

Središte treće sezone i dalje je Francis J. „Frank“ Underwood (Kevin Spacey), u međuvremenu predsjednik Sjedinjenih Država, kojeg pratimo samo korak poslije njegova sudbonosnog „Tako mi Bog pomogao“. Došavši na mjesto kojemu je stremio svoj cijeli život, bačeni smo u vrtlog najviše razine državničke politike, koju smo, barem što se američke provenijencije tiče, u sličnom rangu kvalitete posljednji put imali priliku vidjeti u West Wing (1999 – 2006) s Martinom Sheenom. Underwood se u trećoj sezoni nalazi udaljen samo jedan korak od svega što je želio, no i od svega čega se pribojava: tek zagrijavši stolicu u ovalnom uredu Bijele kuće, već mora brinuti kako će je zadržati. Predstoje izbori, a dušmani se naziru poput piranja ispod površine naizgled spokojnog jezera. Korak od potpredsjedništva, u naponu snage vrhovnog zapovjednika, a opet samo korak do zaborava i izopćenja iz političkog krvotoka američke prijestolnice, Underwood shvaća koliko je krhak položaj za koji se godinama morao čvrsto i zagriznuto boriti. Njegova životna i politička suputnica Claire (Robin Wright), sada Prva dama, no kao i uvijek Frankov oslonac, pomaže mu raspršiti crne oblake koji se pojavljuju na obzoru te njih dvoje zajedničkim snagama i uhodanim metodama daju do znanja kako su i zašto uspjeli postati Prvi par američke politike.

Dok su prve dvije sezone posvećene makijavelističkom spletkarenju à la europskih srednjevjekovnih dvorova, scenaristi i redatelji treće sezone poduzimaju ponešto drastičan korak i doziraju količinu seksa, nasilja i intriga, zaštitnih znakova sezona-prethodnica. Radnja najnovijih epizoda nabire se oko Franka i Claire, njihova suživota i odnosa kakav je danas, onoga što se promijenilo i što je ostalo isto u dvadeset i osam godina od uplovljavanja u bračnu luku. Pri tome ih se dakako ne može smatrati običnim supružnicima: život u Bijeloj kući, konstantna izloženost medijima i mogućnosti, no i obaveze koje dolaze s najvišim političkim položajem u državi kao da ih nisu ni okrznule. Jeziva staloženost koju smo uspjeli doživjeti tijekom šivanja mreže laži, licemjerja i zlodjela tijekom prvih dviju sezona proganjaju i atmosferu ove, no samo kao natruhe nečega minulog, nečega neophodnog za uspinjanje stubama od Kongresa do Bijele kuće. Krajnje simetrični kadrovi, skladno osvjetljenje i pastelne boje dodatno zaokružuju ovaj perfidni privid sreće i samozadovoljštine, toliko neobremenjen datostima koje ih okružuju i svijetom koji se nalazi onkraj ograde savršeno pokošenog travnjaka predsjednikova doma. Frank i Claire sami su sebi dovoljni, preživljavaju tako što simbiotski parazitiraju jedno na drugome, a njihov tek za dodatnim slijedom na gozbi moći je neutaživ.

Bračni par Underwood istinsko je sidrište cjelokupne serije. Gradacija likova i fabule, koja se naposlijetku uvijek vraća do njih, u novoj sezoni nudi više manevarskog prostora po pitanju radnje, budući da je velik dio upoznavanja njih iza nas. Sve što odlikuje njihovu zaluđenost moći i statusom vidljivo je u prvih dvadeset i šest epizoda serije, kao i praktički nepostojeće granice beskrupuloznosti na koju su spremni prilikom koračanja naprijed. U trećoj sezoni ta je slika zaokružena i podosta ljudskom komponentom, budući da se moć u fukoovskoj suigri bezbrojnih točaka i veza našla u privremenom smiraju. Frank i Claire sada poprimaju ljudske crte, koje muče slične tegobe kao ljude na koje obraćaju toliko malo pozornosti. Bračni problemi, generirani brigom za budućnost (moći), kao i utrka za novi mandat, u kojemu se kao Frankova suparnica našla Heather Dunbar, čiji lik tumači fantastična kazališna glumica Elizabeth Marvel, nadvijaju se nad glavama moćnoga para. Iako se sve vrti oko Franka, Claire postaje sve važnijim tijelom u njegovoj orbiti. Ovdje pohvalu zaslužuju scenaristi, koji su Clairein lik učinili mnogo prezentnijim u novim epizodama, tako da gledatelji svoju miljenicu iz prvih dviju sezona uspijevaju upoznati i na jedan drugačiji način, obremenjen bračnim sumnjama i suočen problemima žene. Claire Underwood prestaje biti predsjednikovom suprugom i postaje istinska Prva dama, koja je po prvi puta prikazana ravnopravna svome mužu, kako po statusu, tako i po problemima koji je muče.

Ono što House of Cards održava na okupu svakako je i ponajprije fantastična glumačka izvedba njezinih protagonista i istančano oko direktora fotografije. Dok je taj položaj u prve dvije sezone obnašao Igor Martinović, izdanak zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, u trećoj sezoni palicu preuzima do tada relativno nepoznati Martin Ahlgren, no koji se svakako nadovezuje na stil svojeg prethodnika. Skladnim kadrovima pojačana je groteskna atmosfera koja se sada strovaljuje na protagoniste, a besprijekorna kostimografija i scenografija dodatno naglašavaju kulu od karata, čije temelje nagrizaju upravo oni koji su je izgradili. Iako su pojedini kritičari cjelokupnoj seriji, a napose novoj sezoni, zamjerali izmještenost prikazane političke situacije iz realnog svijeta, ta se kritika doima poprilično neutemeljenom, budući da je pojavom ruskog predsjednika, po nedostatku skrupula istovjetnom Franku, tematiziran jedan aspekt koji uvelike tlači američko društvo današnjice. Viktor Petrov, koji po inicijalima i izgledu neodoljivo podsjeća na stvarnog vođu ruske države i kojeg glumi Lars Mikkelsen, stariji brat poznatijeg Madsa, prvi je koji fungira kao lik koji bračnom paru Underwood ukazuje na njegove do tada zatomljivane probleme. Drugi je Thomas Yates, popularni pisac u svijetu serije, kojeg Frank angažira u svrhu pisanja knjige koja bi poslužila kao njegova samopromocija tijekom nadolazeće kampanje, a čiji lik tumači Paul Sparks, obožavateljima poznatiji kao Mickey Doyle iz HBO-ove uspješnice Boardwalk Empire (2010 – 2014). Kako Petrov, tako i Yates svojim djelovanjem ukazuju supružnicima – a ponajviše Claire – na tegobe s kojima će se uskoro morati suočiti. Osvrt na današnju Rusiju, u stvarnom trenutku najnapetijih odnosa između dviju velesila, daju i Nadežda Tolokonjikova i Marija Aljohina, članice benda Pussy Riot, koje svojim pojavljivanjem u jednoj epizodi uspijevaju naljutiti i fiktivnog Putina/Petrova. Time je dodatno naglašen svevremeni karakter serije koji osluškuje glas stvarnosti, unatoč bjelokosnoj kuli moći u kojoj se nalaze njezini protagonisti.

Petrov i Yates dolijevaju ulje na vatru problema Underwoodovih, čiji se jezičci sve više rasplamsavaju kako treća sezona odmiče, budući da častohlepni par polako uviđa da na Olimpu moći ima mjesta samo za jedno. Claire, prva kao supruga ali druga po hijerarhiji, sve više počinje patiti pod opresivnim režimom njezina muža, a cjelokupna situacija eskalira u jednoj od zadnjih scena posljednje epizode treće sezone, kada je vidimo kako sjedi u fotelji u ovalnom uredu i sjetno gleda u crnilo noći, napokon shvaćajući kako se i sama nalazi u tamnom bezdanu u kojemu prividno „mi“ postaje Frankovo neumitno „ja“. To je svakako jedan od najupečatljivijih prizora cjelokupne serije, budući da se upravo ondje, u središtu moći koje su priželjkivali tri desetljeća, događa nemilo otrježnjenje, a Frankov uspjeh u prvom krugu predsjedničkih izbora biva zasjenjen okršajem dvaju stamenih karaktera. Moć se naposlijetku, kako je Foucault rekao, ne dijeli.

Iako u već poodmakloj fazi radnje, House of Cards i nadalje uspijeva oduševljavati svojom istančanom fabulom, gradacijom likova i famoznom glumom koja ju je i vinula u sâm vrh uspješnica malih ekrana. Nagrade koje je požnjela na prošlogodišnjoj dodjeli Emmyja i Zlatnih globusa svjedoče o priznanju struke, a pretežito pozitivne kritike koje dobiva od svih važnijih medijskih izvora govore i o priklonjenosti kritike. Iako su Spacey i Wright glumci s filmskim pedigreom koji se proteže preko nekoliko desetljeća, svakako se mora priznati da im je uloga bračnog para Underwood jedna od najuspjelijih u karijeri. Jednostavnošću kojom prikazuju neumoljivu stvarnost svijeta visoke politike, potpomognutoj iznimnom profesionalnošću svojih kolega, no i cjelokupnog tima zaposlenog na setu serije, još jednom potvrđuju kako se jedna ionako zanimljiva tema može prikazati na jedan još uspjeliji način. Trećom su sezonom tvorac serije Beau Willimon i njegova redateljska momčad, u kojoj je jedno od najzvučnijih imena David Fincher, uspjeli pokazati kako kod House of Cards nije riječ o pothvatu koji je svoje adute ispucao već u prvoj sezoni, dok druge služe samo za generiranje kapitala „dokle ide“ – što je žalosna stvarnost većine serija današnjice – već da se odigrane karte mogu mjeriti s oksimoronskom snažnom krhkošću kule karata i mehanizma moći koji ona simbolizira.