In memoriam – Boris Papandopulo: Skladatelj i dirigent koji je obilježio 20. stoljeće

Prije 25 godina na današnji dan umro je Boris Papandopulo, jedan od najvažnijih hrvatskih glazbenika 20. stoljeća. Život mu je obilježilo mnoštvo priznanja, velik ugled i nepresušna kreativnost koja je iznjedrila golem opus.

Rođen je 25. veljače 1906. u Bad Honnefu kao sin jedne od najvećih opernih pjevačica u nas, Maje Strozzi-Pečić, koju spominje poimence i književnik Thomas Mann u svome romanu Doktor Faustus proglasivši je „najljepšim sopranom obiju hemisfera“. Papandopulo se isticao kao sposoban pijanist, bavio se glazbenom pedagogijom, pisao kritike, eseje, glazbeno-teorijske radove i sl. Kao skladatelj ostvario je opus veći od 400 raznovrsnih skladbi (navodno prema zadnjem pismu koje čuva njegova treća supruga, brojka se penje do 490 djela), tako da gotovo i nema glazbenog oblika koji nije prošao kroz njegovo crtovlje. Tu se nalaze i minijature namijenjene djeci, solističke skladbe, koncerti, simfonije, opere, baleti, kantate, scenska i filmska glazba…

Od studija do ravnanja Operom

Papandopulo je studirao kompoziciju u Zagrebu u klasi skladatelja Blagoja Berse, a potom upisuje dirigiranje na Novom bečkom konzervatoriju kod Dirka Focka i to uz intervenciju Igora Stravinskog. Umjetničku karijeru započinje s osamnaest godina, dirigirajući svoj rani ciklus Svatovske pjesme. Od 1928. godine vodi pjevačko društvo Kolo, a među najvažnije radove toga razdoblja pripadaju kantata Slavoslovije koja je u Beču doživjela međunarodno priznanje, i Concerto da camera, kojime se Papandopulo još jednom iskazao kao međunarodni skladatelj osvojivši priznanje u Stuttgartu. U Splitu je djelovao od 1935. do 1938. godine, vodio je proslavljeno pjevačko društvo Zvonimir i bavio se glazbenom kritikom.

U Splitu je skladao svoju romantičnu operu Sunčanica, a među ostalima ovdje je nastao i oratorij Muka gospodina našega Isukrsta za soliste i muški zbor a cappella. Još jedno važno djelo suvremenog stvaralaštva njegova je trostavačna Sinfonietta. Kasnije seli u Zagreb gdje postaje korepetitor, zatim dirigent i naposljetku ravnatelj Opere te dirigent Simfonijskoga orkestra. Dobio je mjesto ravnatelja Opere i u Rijeci gdje je odmah postavio opsežan repertoar te Sarajevu  gdje se zadržao do 1953. godine. U tom razdoblju, publiku je usmjeravao prema manje poznatim djelima, intenzivno je skladao, često nastupao kao dirigent i pijanist te držao predavanja kako bi glazbenu umjetnost približio široj masi.

Kasnija folklorna faza

U svojoj „zreloj“ fazi, poseže za folklornim glazbenim motivima i za dostignućima europske glazbene Moderne, ali ipak ostajući unutar tradicionalnih okvira i zakona melodijskoga kretanja. Ovaj period koji je trajao do 1956. godine obilježen je vrlo uspjelim skladbama – Simfonija br. 2, Poema o Neretvi, Stojanka majka Knežopoljka, Obnova, Credo, Libertas, Pohvala Dubrovniku.

S vremenom njegova glazba postaje sve dionantnija, pa ponekad ubacuje elemente dodekafonije odnosno dvanaesttonskog načina skladanja, elemente jazza (Koncert za klavir i orkestar br. 3, Mozaik za klasični gudački kvartet i jazz kvartet, Capriccio za violinu solo i jazz kvartet), a kasnije i elemente pop-glazbe kao i tehničke postupke avangardne glazbe 20. stoljeća.

Buran privatni život

Kako mu je umjetnički život bio dinamičan, tako ni privatni nije ništa manje zaostajao – ženio se tri puta, a njegova posljednja žena, Zdenka Papandopulo, bila je balerina u riječkome HNK-u. Upoznao ju je kada je imala 23 godine i navodno ju je pratio gdje god je išla, čak je i organizirao događanja s kompletnim ansamblom samo ne bi li se i ona pojavila. Međutim, Zdenka je pretrpjela težu ozljedu zbog koje više nije mogla plesati te joj je otkaz morao potpisati sam Papandopulo. Nakon toga je i on dao otkaz kako bi ju mogao odvesti sa sobom u Zagreb. Neko vrijeme je to funkcioniralo, no Zdenka nije željela ovisiti o njemu te se spakirala i otputovala u Njemačku gdje je neko vrijeme plesala kao striptizeta. Papandopulu to nije smetalo, štoviše, u maniri velikoga zavodnika navodno se hvalio time po Zagrebu.

Negdje sedamdesetih godina su se vjenčali, a u to vrijeme skladao je Papandopulo i svoju poznatu operu Madame Buffault, praizvedenu tek 2015. u zagrebačkom HNK-u čime je otvoren 28. Muzički Biennale Zagreb. Libreto je napisao scenograf, slikar i književnik Paul Struck. Sigurno je da je na Papandopula kao skladatelja utjecao i spomenuti festival suvremene glazbe Muzički Biennale Zagreb jer je upravo on izveo prvu skladbu tog festivala uopće – 17. svibnja 1961. u zagrebačkom HNK-u, otvorio je prvi Biennale ravnajući operom Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva. Treba istaknuti i Papandopulove kontakte sa skladateljem Carlom Orffom, dirigentom Ljubomirom Romanskim te književnikom i pjesnikom Kurtom Barthelom.

Sve do danas Papandopulova glazba ostaje dobro prihvaćena kod publike i rado izvođena, a ostat će važan i po tome što je obrađivao narodne napjeve i popijevke iz šire regije te popularizirao djela drugih autora (Lisinski, Zajc).