Recenzija – “Porto Morto” (Porto Morto): Pitak postmodernistički manifest
Prvog prosinca 2016. godine bend Porto Morto izdao je svoj prvi punokrvni album naziva „Porto Morto“. Nakon izvjesnog vremena potrebnog za adekvatno slušno probavljanje, bojim se da će ovo biti samo još jedna u nizu pohvalnih recenzija. Ovih deset glazbenih pričica snimali su dugo i na mnogo različitih lokacija, a konačan proizvod je zaista hrana za uši i mozak. Transformaciju nekih pjesama sam i sama doživjela pohađajući njihove koncerte, no tek su ovim snimkama pokazali što se krije iza njihovih inovativnih eklektičnih umova.
Djeluju od 2011. godine kao dijete jeboTon ansambla, a u ovih šest godina su zbilja odrasli i osamostalili se pod imenima Antun Aleksa (trombon), Leo Beslać (flauta, saksofon), Juraj Borić (truba), Matija Brajković (gitara), Roko Crnić (vokal, bas), Hrvoje Klemenčić (klavijature, vokal), Matej Perić (bubnjevi) i Marijan Uroić (udaraljke). Vizualni identitet albuma potpisuje Tjaša Kalkan, a završno oblikovanje dali su Franjo Heršak (Runaways Production) i Hrvoje Nikšić (Kramasonik studio).
Anything goes pristup
Cijeli album mogao bi se okarakterizirati kao glazbeni pastiš, odnosno vrsta kolažiranja i kombinacije različitih stilova i identiteta. Cjelina otvorena pjesmom Hrast i stihovima „Kad me zgaze / ja ću s njima ić“ najavljuje ambivalentnost glazbenog izričaja i odmah otkriva da tu nema nekog već ustaljenog obrasca kretanja. Ručak u podne, uz mnoštvo neočekivanih zvukova, to i potvrđuje završnim blago elektroničkim izletom. Možda i jest prisutan pomalo zbunjujući pristup „anything goes“, ali vas jednostavno ostavlja s mišlju da su baš fine ove Porto Morto stvari.
Plesanje na rubu eksperimenta
Isplazi krovove ambijentalnog je karaktera – započinje zvukom vode, a kasnije se nadovezuje i pjev ptica. U kombinaciji sa stihovima „Kad me pitaju na ulici / dal’ imam malo vremena / to me nekad rastuži / to zbog čega me pitaju / i to zbog čega nemam / nemam vremena“ dobiven je osjećaj svima dobro poznatih večernjih kontemplativnih šetnji kada samo zabijemo slušalice u uši i vrtimo po glavi svoje dnevne filmove.
U skladu s postmodernističkom odrednicom na početku, Ne tko, ni tko naupečatljivija je zbog svoje blago shizofrene strukture iza koje se kriju nagle erupcije emocija. Nakon zatvorenog uvoda, melodijske linije se raslojavaju i umnožavaju, intenzitet se produbljuje, a svaka dionica jednako je važna. Završni stih „vrijeme je da ti otplutaš“ ključ je za slušanje ove pjesme.
Nakon nje, Zadnji dan zime dolazi kao odmor u blago svemirskom pop beatu, funkcionirajući kao jedina stvar na albumu za koju bih rekla da je moguće dati čvršći žanrovski okvir i kojoj bih prišila etiketu feel good pjesme. Kad ih trebam, nikad ih nemam i Previše kraljeva vraćaju nas na kurs istraživanja. Svaka pjesma nudi različite interpretativne kolosijeke, ovisno koju dionicu odlučimo pratiti i za kojim zvukom ići, na kraju dobivamo raznovrsne scenarije.
„Stare stvari nisu odbačene / samo im mijenjam značenje“ iz pjesme Omlet potvrđuju da je sva glazbena intertekstualnost itekako promišljena. Posljednja, Zrak, lišena je dramatike i umjesto nje nastupa osjećaj samotnog putovanja pustinjom koja iza pjeskovitog obzora krije neke nove akustičke kulture.
Skladna poetika
Snovita igra ovog albuma sastoji se u stalnom traženju i izmicanju, nikad ne zalazeći u nepotrebna kompliciranja. Nemoguće je ne osjećati silno poštovanje prema ovako nijansiranom balansu gdje stalno nailazite na tragove vlastitih otkrivanja.
Sami tekstovi pjesama, ako se izuzme glazbena pozadina, daju blagi okus poezije Tome Bebića i danas bi nesumnjivo prošli kao uspješna zbirka. Na kraju putešestvije i među mnoštvom ekstremno zgusnutih i nastanjenih zvukova, ima neka stvar zbog koje Porto Morto nije samo još jedan u nizu.
