In memoriam – Vesna Parun: Vidrama i poeziji vjerna
Jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja, autorica antologijskih pjesama kao što su “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”, “Mati čovječja”, “Vidrama vjerna” i mnogih drugih rođena je na današnji dan 1922. godine na otoku Zlarinu. Svoj pjesnički put započela je već s deset godina objavljivanjem prvih stihova u listu “Anđeo čuvar”, a nastavila pred odlazak na studij 1938. Njen studij romanistike i filozofije prekida Drugi svjetski rat, u kojem je izgubila brata, kojem je kasnije posvetila stihove u svojoj prvoj zbirci pjesama “Zore i vihori”, koja je 1947. započela preokret u hrvatskoj poeziji svojim intimističkim temama, zbog kojih se našla na udaru socijalističke kritike.
Vesna Parun tijekom života osvojila je sve najvažnije domaće nagrade za poeziju (Nagrade Vladimir Nazor i Tin Ujević, Goranov vijenac 1977. godine), ali i međunarodnu Povelju za poeziju. Zmajevom nagradom nagrađena je njena knjiga za djecu o Mikiju Trasiju koji je već 70-ih godina pretvoren i u hit dječji mjuzikl u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih te niz dramskih djela među kojima je najpoznatija drama Marija i mornar. Njena dramska djela nažalost nisu doživjela veći uspjeh na pozornicama, ali ih se s vremena na vrijeme može čuti u dramskom programu Hrvatskog radija.
Za razliku od mnogih drugih književnika 20. stoljeća, Vesna Parun nikad se nije priklonila nijednoj vlasti, štoviše, bila je oštro kritizirana od strane socijalističke kritike prilikom izdavanja prve zbirke pjesama Zore i vihori 1947. godine, a devedesetih se istaknula kao kritičarka vlasti i povremena suradnica satiričkog lista Feral Tribune. Unatoč jednom od najplodnijih opusa u hrvatskoj književnosti, priznanjima struke i publike, Vesna Parun nikad nije primljena u redovno članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Za takvo su priznanje ipak bili potrebne neke druge vrline. Neki od njenih posljednjih radova, nastali u Stubičkim toplicama u kojima je boravila od 2000. godine, bile su upravo satirične pjesme na račun hrvatske politike,
Ipak, njen rad dobio je domaće i međunarodno priznanje. Nagrađena je svim važnim domaćim književnim nagradama (Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1982., Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta Suze putuju, Goranov vijenac 1977. godine), ali i francuskom Poveljom za poeziju koja joj je dodijeljena 1970. godina.
Ove će godine obljetnica njenog rođenja biti obilježena izvođenjem poetske monodrame Ti koja imaš ruke nevinije redatelja Ivana Lea Leme i glumice Vesne Tominac Matačić u produkciji zagrebačkog Teatra &TD, a na Festivalu nezavisnih kazališta u Opatiji. Ova iznimno emotivna predstava spaja njene autobiografske zapise i poeziju te vjerno, ali ne i doslovno govori o teškom životu ove hrabre književnice. Nažalost, Dani Vesne Parun koji se ovog vikenda po četvrti put održavaju u Grohotama na Šolti, gdje je književnica i pokopana, nisu jedan od centralnih poetskih događaja u Hrvatskoj, već samo smotra radova učenika osnovnih škola i događaj izrazito orijentiran na tu malu sredinu s gostovanjem Hrvoja Hitreca u osnovnoj školi. Tako u nas prolazi poezija, i oni koji je pišu.
Za sve su kriva djetinjstva naša
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.
