“Kako je počeo rat na mom otoku” (Gavella): Vjerna adaptacija slavnog filma
“Kako je počeo rat na mom otoku” nova je predstava kazališta Gavella, nastala u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Šibeniku. Praizvedena u svibnju u Šibeniku, svoju je zagrebačku premijeru imala 3. listopada. Megapopularan film iz 1996. godine prenesen je na kazališne daske vjerno i pitko, uglavnom ponavljajući prizore iz filma kojima se publika i danas može (na)smijati.
Prijenos ovog kultnog filma u kazališni medij solidan je, u prvom redu marketinški pothvat kazališta Gavella koje bi ovim naslovom trebalo privući širu (ne)kazališnu publiku. Redatelj je Dražen Ferenčina, a dramaturginja Željka Udovičić Pleština potpisuje adaptaciju scenarija, koja se najvećim dijelom oslanja na film. Za one koji se ne sjećaju, radnja prati okupaciju vojarne na jednom dalmatinskom otoku. Godina je 1991., hrvatske vlasti i Jugoslavenska narodna armija još nisu zaratili, no sukobi počinju.
Pomahnitali major JNA Aleksa još uvijek živi u jedinstvenoj Jugoslaviji, mladiće koji su se zatekli na odsluženju vojnog roka u njegovoj kasarni ne želi pustiti kućama, a svima prijeti da će u zrak dići skladište eksploziva. Domaće stanovništvo, sve odreda pitomi i dragi ljudi, Aleksu doživljavaju kao svoga, jer je oženjen curom iz mista, njihovom Lucom, pa na sve načine pokušavaju uvjeriti majora da se preda. Kako im to ne polazi za rukom, postavili su i pozornicu na kojoj danonoćno izvode šaljivo tugaljivi glazbeno-scenski program, sve ne bi li rat na otoku završio, prije nego li zapravo počne.
Glumačku postavu predvode standardno izvrstan Janko Rakoš kao ludi Aleksa i od njega slabiji, ali na razini cjelokupne predstave dobar Boris Svrtan kao povjesničar umjetnosti Blaž Gajski koji jedini može spasiti otok. Od ostalih tu su Igor Kovač kojem sjajno leži modus komičnog lika, opušteni Jakov Bilić (inače novoizabrani intendant šibenskog HNK-a), zatim Zoran Gogić kao otočki Dante, pjesnik čije se riječi obistine, Anica Kovačević kao ljubavnica Spomenka, Franka Klarić kao supruga Lucija čija je paštašuta nažalost daleko lošija od filmske. Ostatak čine Nikola Baće, Ivan Grčić, Šime Bubica i Nenad Cvetko.
Osobno se ne mogu oteti dojmu da je predstava “Kako je počeo rat na mom otoku” teatralan poklon novoga starome ravnatelju (što naposljetku i nije ispalo jako loše). Redatelj Dražen Ferenčina vodstvo GDK Gavella preuzima za nekoliko dana, a Boris Svrtan svoj je mandat priveo kraju i ovom se glavnom ulogom (vjerojatno) vraća na pozornicu matičnog kazališta.
Kada je o prostoru riječ, on je maksimalno iskorišten – scena je podijeljena na tri etaže, što je vrlo praktično te ne zahtijeva nikakve dodatne intervencije tijekom izvedbe. Scenografiju potpisuje Dragutin Broz. Glazbu za predstavu, jednako kao i za film, skladao je Mate Matišić. Kostime Sare Lovrić Caparin uglavnom čine vojničke uniforme ili svakodnevna odjeća za ostale likove. Valja pohvaliti to što su i biljeteri i garderobijeri bili “kostimirani” u duhu predstave – sasvim zgodna sitnica, koja se u zagrebačkim kazalištima valjda zbog općeg siromaštva gotovo ne viđa.
Naposljetku, publika se u kazalištu Gavella smijala glasno i često, neki su se prisjetili fora od prije dvadesetak godina, dok je mlađima ovo možda prvi susret s tim nezaboravnim likovima. Glavne zasluge i danas, baš kao i davne ’96., ostaju iste, Ivo i Vinko Brešan majstorski su ocrtali malo misto i sve njegove redikule na pomalo grub, ali istinit način. Usporedbe filma i predstave nezahvalne su, ali ovdje gotovo neizbježne. Predstavi nedostaje oštrine, jačine i dublje duhovitosti, a suvremenosti se dotiče tek na kraju.
Možda je razlog taj što 1991. (vrijeme radnje filma i vrijeme radnje predstave) nipošto nije 2018. pa danas ostaje površan smijeh, a izostaje dublja poruka komada. A možda je ta praznina jedino što je Hrvatskoj i ostalo, jer su nakon ulaska u EU ovdje ostali neki todorići, dok su mladi pobjegli u daleku Irsku. Otočki Dante na početku čita Kranjčevićev Moj dom, a na kraju recitira Matoševu pjesmu 1909., a nas stihovi “Jer Hrvatsku mi moju objesiše…” iznova podjećaju kako se i zašto (hrvatska) povijest bolno ponavlja.