novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Dino Dević- “Pravi umjetnik ne crta rukom, već mozgom, a ruke su samo instrument koji ih prenosi na papir”

Foto: facebook.com/Dino Devic Art
Vrijeme čitanja: 6 minute
Foto: facebook.com/Dino Devic Art
Foto: facebook.com/Dino Devic Art

Dino Dević zadarski je umjetnik čiji se likovni opus bazira na slikanju portreta i izradi murala na zidovima. Svoj talent, koji su drugi otkrili u ranom djetinjstvu, usavršio je sam. Nikad nije polazio nikakvu školu crtanja, a iako ga je život odveo na druge staze, ljubav prema crtanju nije se ugasila. Vještinom kojom pomoću olovke na papir pretače svaku boru i sjenu, stvara portrete koji na prvi pogled djeluju kao fotografija ili barem photoshop. U to je bio uvjeren i Ben Shinozaki, američki galerist iz Mineapolisa kada je na Facebooku zapazio Dinov hiperrealistički portret Clinta Eastwooda. No kada je shvatio da se radi o istinskom i rijetkom talentu, odlučio je Dinove radove izložiti u svojoj “Lee´s gallery”. Bila je to prva njegova velika izložba koja je izazvala široki interes javnosti, ali ne i jedina, a smješka mu se blistava budućnost s još mnogo uspješnih izložba, kako u Hrvatskoj, tako i na inozemnim adresama. I sami fascinirani njegovim radovima, odlučili smo porazgovarati s Dinom.

Kako je sve počelo? Da posjedujete talent za slikanjem otkrili ste u prvom razredu osnovne škole kada ste naslikali brod i more, ispričali ste jednom. Imate li još uvijek taj crtež? Kako ste se osjećali kada su vam se vaši vršnjaci i učiteljice divili? Da li vam je to laskalo, osjećali ste se posebno ili tome baš i niste pridavali previše pozornosti?

Kada sam zavolio crtanje ne mogu točno reći, ali ono što znam je da sam oduvijek volio “šarati” po papirima i bilježnicama za školu, crtajući aute, motore i sl. Istina, moj pvi crtež je bio naravno moj dalmatinski motiv “Brod i more” kojega i danas čuvam. U osnovnoj školi nisam nikada pridavao neki veliki značaj mom talentu, kako su ga drugi nazivali, moja energija bila je usmjerena ka igri, lopti, skeateboardu i sl. Crtanje mi je bilo – onako – ubijanje dosade.

Vaš likovni opus bazira se na slikanju portreta. Kada i zašto baš portreti? Sjećate li se možda koji je bio prvi portret koji ste naslikali?

Nekako su me u svoj toj priči koju možete ispričati na praznini bijeloga papira najviše privlačili ljudi i njihova lica. Mislim da sam svoj prvi portret ( ako ga tako mogu nazvati ) nacrtao s nekih devet godina. To je bio crtež moga profesora iz matematike.

Svog talenta postali ste svjesni još u ranom djetinstvu, uživali ste podršku svojih bližnjih, a mnogi su vas nagovarali da upišete akademiju, no vi ipak niste. Zašto?

Kako je u ono vrijeme sveopće mišljenje javnosti bilo da umjetnici slabo prolaze u životu i da tu nema zarade tako sam i ja krenuo nekim drugim putevima. Umjesto likovne akademije upisao sam Građevinski fakultet u Splitu, bio dobar student, ali kako je vrijeme prolazilo osjećao sam nekakvu tugu, prazninu… Nisam odmah shvatio da će upravo olovka svojim sjajnim grafitnim tragom popuniti tu prazninu.

Olovkom na papiru stvarate osobe koje su identične stvarnim likovima. Kako to uspijevate? Možete li nam malo objasniti svoju tehniku?

Najlakše ću je objasniti ako kažem da crtam s ljubavlju. Naravno, važna je koncentracija, mirna ruka i dobro oko. Michelangelo je jednom rekao: “Pravi umjetnik ne crta rukom, već mozgom .” – Jer se upravo tamo stvaraju slike, a ruke su samo instrument i alat koji ih prenosi na papir.

Foto: facebook.com/Dino Devic Art
Foto: facebook.com/Dino Devic Art

Koliko vremena posvećujete umjetnosti? Treba li vam za svaki portret jednako vremena i ako ne o čemu to ovisi?

Trenutno ne mogu odvojiti dovoljno vremena za crtanje jer sam prije svega ponosan tata, imam dva sina- Roka koji ima devet godina i Enca koji ima tri godine. Tako da uz crtanje nerijetko prakticiram i gledanje Toma & Jerrya, Bena 10, u čemu uživam (smijeh ), ali radim i puno ozbiljnije stvari kao domaće radove iz matematike itd. Naravno da je svaki portret priča za sebe. Kompozicija sjena na licu, volumen kose modela koji se crta, frizura, ekspresija lica, tekstura kože … Sve su to faktori koji čine portret zanimljivim, ali i kompleksnim likovnim izričajem. Za prosječan portret treba mi oko 15 sati rada, a za one teže i do 60 sati.

Crtali ste portrete slavnih osoba, ali i “običnih” ljudi. Odakle vam dolazi inspiracija?

Ne znam, jednostavno dođe, poput iznenanadnog bljeska aparata u mračnoj prostoriji. Čudan, ali lijep osjećaj.

Dobivate li često ponude za portret?

Na moju sreću, imam toliko narudžbi da sam bukiran kao nogometni stadion u finalu Lige prvaka!  (Smijeh)

Koliko ste radova do sada napravili? Kao rad koji za vas ima posebno značenje, izdvojili ste onaj Al Pacina. Drži li on još uvijek taj status ili ga je u međuvremenu zauzeo neki drugi? Ako da i ako ne, zašto?

Portret karizmatičnog Al Pacina definitivno je jedan od mojih boljih radova, ali nije najbolji. Prvo mjesto na mojoj listi portreta zauzima crtež jednog momka koji je nažalost preminuo prije nekoliko godina. Njegov portret naručila je njegova majka, opisujući lik svoga sina kroz suze i tihi jecaj. Gotovo da sam mogao opipati njezinu tugu i nemoć jer nije mogla vratiti vrijeme i sina natrag. Zato sam odlučio da pomoću olovke, barem na tren, oživim osobu koju crtam na papiru, a to sam mogao učiniti samo ako nacrtam njegove oči i pogled najbolje što mogu. I to sam učinio.

Foto: facebook.com/Dino Devic Art
Foto: facebook.com/Dino Devic Art

Svoj likovni umjetnički interes pronašli ste u hiperrealizmu. Imate li uzore među umjetnicima iz tog slikarskog pravca?

Naravno. To su hiperrealisti Simon Hennesey, Paul Lung, Veljko Djurdjević, Sebastian Kruger, Richard Estes, Eloy Morales…

Ben Shinozaki, američki galerist iz Minneapolisa otkrio je vaše radove preko Facebooka koje ste i izložili u njegovoj “Lee´s gallery”.  Imali ste izložbe i u nekim drugim gradovima u inozemstvu. Gdje sve?

Osim Minnesote USA, izlagao sam u Italiji te planiram u skoro vrijeme izlagati u jednom gradu u Njemačkoj, ali neka to zasad ostane tajna.

Gdje ste na hrvatskom području do sada predstavili svoje radove? Izlažete li negdje ovih dana ili imate u planu u bliskoj budućnosti?

Kao član likovne udruge, HDLU-a, izlagao sam na više zajedničkih izložbi te na nekoliko vlastitih od kojih bi izdvojio one lokalne u mom rodnom gradu Zadru-  Gradska loža, Punta Diklo, Galerija ZadArt. Moja sljedeća izložba biti će u Biogradu n/m.

Foto: facebook.com/Dino Devic Art
Foto: facebook.com/Dino Devic Art

Strast za slikanjem dovela vas je do ideje za dekorativnim oslikavanjem zidova i to likovima animiranih filmova za djecu. Osim u toplini vašeg doma, ti radovi mogu se vidjeti i na nekim drugim mjestima. Gdje točno?

Murali su jedinstveni po svojoj formi i kompletnosti. Možda sam ih i zato zavolio. Izradio sam ih u restoranima, hotelima, privatnim kućama, ulicama, ma svugdje gdje god me je privlačila ta bjelina zida i njihova sterilnost koju sam jedva čekao oplemeniti velikom paletom boja.

U drugim medijima pričali ste za mega- projekt, 3D mural koji će se površinom prostirati na tri velike zgrade u Zadru. Možete nam nešto više reći o tome, kako napreduje realizacija, kada se može očekivati završetak projekta?

Nažalost ne mogu. Reći ću samo da je idejna faza projekta završena i da se radi o portretu enormnih dimenzija jednog poznatog Hrvata.

Rekli ste da biste htjeli uspijeti u inozemstvu, a što se već počelo i ostvarivati. Umjetnost za sad nije vaš glavni izvor prihoda, već godinama radite kao trgovački putnik. Smatrate li da se u Hrvatskoj ne može živjeti od umjetnosti?

Može se živjeti od umjetnosti u bilo kojoj državi na svijetu. Bitna je samo volja i odlučnost i rekao bih i hrabrost pojedinca da uspije u onome što voli, a ako je ta ljubav dovoljno velika, onda je samo nebo granica. Marko Aurelije je to najbolje rekao : “Ako nisi dao SVE od sebe, onda zapravo nisi dao ništa.”

 I za kraj jedno “umjetničko” pitanje. Kad ljudi pogledaju vaš rad što bi trebali vidjeti? Kako bi ga po vama trebali doživjeti?

Kažu da je ljepota u oku promatrača… To je individualni doživljaj, svatko ga doživi na svoj način, ali najbolje je da ga se gleda očima i srcem.

Be social

Komentari