novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Irena Škorić, predsjednica HDFR-a progovara o stanju filma u Hrvatskoj

Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: Mateja Vrčković
Foto: Mateja Vrčković

Irena Škorić hrvatska je redateljica koju ste mogli prepoznati kao ime iza naslova Dragi Lastane!, 7sex7. Magistrirala je filmsku i TV režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a u svojem djelovanju od 1998. godine do danas snimila je preko preko 30 kratkometražnih i srednjemetražnih igranih, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, tri dugometražna dokumentarna filma i jedan dugometražni igrani film. Uz to pisala je je za filmske časopise Hollywood i Hrvatski filmski ljetopis te izdala knjigu Eros na filmu uz potporu Ministarstva kulture. Više od 50 nagrada osvojila je na inozemnim filmskim festivalima dok je u službenu konkurenciju ušla na više od 200 njih.  Ove godine u svoju biografiju upisala je i predsjedništvo u Društvu hrvatskih filmskih redatelja.

>>Irena Škorić izabrana za novu predsjednicu Društva hrvatskih filmskih redatelja

 Nedavno ste imenovani predsjednicom DHFR-a. Na koji način gledate na tu ulogu u kontekstu Vaše karijere i društvenog djelovanja? Kako se osjećate u njoj?

Osjećam zadovoljstvo i veliku odgovornost. Dužnost predsjednice Društva hrvatskih filmskih redatelja preuzela sam sa željom da Društvo učinim snažnom polugom redatelja u ostvarivanju njihovih umjetničkih i financijskih interesa. Želim da krug ljudi koji imaju priliku snimiti film bude znatno širi, da javna sredstva budu dostupna svakome tko to svojim talentom zaslužuje. Svrha našeg Društva je uporna i čvrsta borba za prava i interese svih naših članova, što ću svakodnevno i činiti.

Ove godine predstavili ste i dugometražni dokumentarni film Dragi Lastane! na ZagrebDoxu gdje je osvojio Nagradu publike. S obzirom da se radi o jednoj prilično emotivnoj temi koja je zapravo postala aktualna tek s Vašim projektom, postoji li neki segment cijelog procesa stvaranja filma koji Vam je posebno ostao u sjećanju?

Počela sam snimati film o Lastanu jer sam kao svako dijete čitala «Modru lastu», najprije strip na zadnjoj stranici, a onda stranicu koja se zvala „Sastanak s Lastanom“, gdje je Lastan odgovarao na dječja pitanja. Nikad nisam Lastanu napisala pismo, jer sam sve odgovore pronašla u odgovorima na pitanja druge djece. Završila sam osnovnu školu i skoro zaboravila «Modru lastu» i Lastana, dok se jednog dana Lastan slučajno nije upetljao u moj život. Naime, pokazalo se da Lastan br 1 i ja imamo zajedničkog prijatelja. No, nagovaranje Lastana da progovori trajalo je pune četiri godine, jer su se svi Lastani zavjetovali na šutnju, odnosno da nikad neće otkriti svoj identitet. Bila je to, i ostala, najveća novinarska tajna. Događalo se da ni Lastanovi bližnji ne znaju da im je tata, suprug, prijatelj – zapravo Lastan. U svoje zlatno vrijeme «Modra lasta» je bila najtiražniji časopis u bivšoj Jugoslaviji, s nakladom od 400 tisuća primjeraka, a Lastan je dobivao po 600 pisama tjedno! Za stotine tisuća djece,  Lastan je bio mitski junak.  Moje je istraživanje trajalo vrlo dugo, a kad bih napokon dobila informaciju o identitetu nekog Lastana, on bi to mjesecima negirao. Svi su muškarci i svi su posebni. I svi su kao Lastani za djecu bili legende. I danas, gdje god smo snimali, i u Srbiji i Bosni, svi znaju za Lastana. Njihovi odgovori na dječja pitanja bili su vrlo edukativni, daleko ispred svog vremena, i odigrali su važnu ulogu u odrastanju mnogih generacija. Dječja pisma bila su svakakva, duhovita, šaljiva ali i vrlo ozbiljna, jer 60-ih i 70-ih nije bilo Plavog telefona i psihologa kojima su se mogla obratiti sa svojim problemom poput «tata me tuče svaki dan», «sramim se skinuti na tjelesnom», «ne znam ništa o menstruaciji», a ni Interneta na kojem danas nalaze odgovor na svako svoje pitanje. Lastanovo mišljenje djeci je jako puno značilo, ta stranica «Modre laste» na neki  način bila je tinejdžerska Biblija.

Foto: Mateja Vrčković
Foto: Mateja Vrčković

Igrani film 7sex7 imao je podjeljene reakcije. Dok su neki smatrali da je hrvatska konačno dobila svoj prvi erotski film koji bi razbio malograđanske predrasude, druga strana je smatrala da je on to postigao-umalo, zbog dojma da mu fali rafiniranosti u izvedbi. Film ostavlja čak dokumentaristički dojam, seks je sporedan i prikazan je više naturalistički a Vi ste se branili da je to prvenstveno drama. Sada s određene vremenske distance, mislite li da bi film napravili drugačije da ga snimate danas?

Sve bih opet ponovila! Film, s obzirom da je bio nezavisan, je doživio velik uspjeh. O tome svjedoči činjenica da je bio kino hit, sudjelovao na festivalu u Montrealu,  imao je distribuciju u Hrvatskoj, BiH, i Srbiji; mjesecima je bio br.1 na MaxTv-u, a DVD izdanje je rasprodano…

Film je namjerno snimljen dokumentaristički, i to u sedam neprekinutih kadrova. Sedam erotskih novela u jednom kadru, čvrsto su strukturirane priče, po Aristotelovom načelu jedinstva vremena, mjesta i radnje, s obratom na svršetku. Jedan kadar prije svega sugerira povećanu dozu istinitosti i autentičnosti događanja. Nema „montiranih“ stvari. Zatim, rascjepkanost snimanja često dekoncentrira glumce, koči im nadahnutost i kontinuitet.

7seX7  je između ostalog, film o obnavljanju života kroz ispunjenje žudnje. To je film o zaboravljenoj ljepoti i radosti tjelesnog koje je u današnjem vremenu postalo sredstvo propagande, manipulacije, potrošnje, oblik vladanja. Moj film ima stanovitu renesansnu radost i razuzdanost.

Uz heteroseksualne parove imamo i po jedan gay i lezbijski par, jer sam htjela u ovom filmu istražiti sve oblike erotskog među ljudima.

Objavili ste knjigu Eros na filmu u kojoj ulazite u tu problematiku kroz filmove Poštar uvijek zvoni dvaput i Praznik u Rimu. Kao redateljica i scenaristica, kako gledate na taj dio filma općenito ? Kao što smo mogli naučiti iz Vaše knjige eros nije nužno eksplicitan nego on dapače može biti vrlo diskretan. Mislite li da je on jedan veliki potencijal koji možda još nije do kraja iskorišten?

Naravno, pojam erosa uključuje i ljubav i nježnost, kao i najžešću požudu, strah i pohotu. On u sebi sadrži cjelokupnu seksualnost bez postavljenih granica. Pojam erosa je temeljan i drevan. Zanimljivo je kako jedna od definicija erosa, nadilazi tjelesnost i govori kako je riječ o primordijalnoj životnoj snazi koja je nastala iz kaosa. Upravo je to onaj eros i ono erotsko što će zauvijek ostati imanentno filmu, te nadživjeti jednu završenu evoluciju doslovnog i manifestnog. Ta primordijalna životna snaga, podloga je, na kojoj niču oni vječni paradigmatski vrhunci filmskog erosa koje pamtimo kao vlastita ishodišta i međaše.

Filmovi su Vam vezani uz naše prostore i tematski i vjerojatno samim uvjetima snimanja. Kreću li oni s nekom inspiracijom ili začetak poruka koju se želi prenijeti?

Kad radim neki film, radim ga zbog nekih svojih unutarnjih potreba, i zbog potrebe za nešto reći, nešto promijeniti, bez prevelikih očekivanja u budućnosti. Često znam reći da je moja filmska misija da ljudima pružim strast i slobodu. Naravno, uz dašak nostalgije i tog mojeg retro svijeta…

Kako biste komentirali stanje filma s umjetničkog aspekta u Hrvatskoj te jesu li Hrvati zahvalna publika ili tu ima još prostora za rad?

Hrvati su dokazali samo jednu stvar, a to je da će platiti kino kartu samo za komediju ili  film za djecu. To me rastužuje.

 Kakve projekte spremate u bližoj budućnosti ?

Soap Opera! Opera u 5 nastavaka koja će u cijelosti  premijerno biti izvedena na Muzičkom Biennalu Zagreb u travnju 2015.

Be social

Komentari