Maja Klarić: “Za dobar putopis treba provesti jednako vremena na putovanju i za radnim stolom”

Tradicionalni Mjesec hrvatske knjige, koji se održava od 15. listopada do 15. studenog, ove je godine za krilaticu uzeo parafrazu narodne poslovice –  Tko čita (ne) skita. U sklopu Mjeseca hrvatske knjige, u Booksi je tako gostovala Maja Klarić, koja se često predstavlja i  kao putopjesnikinja. Nakon predstavljanja njene nove zbirke poezije Quinta Pitanga koja je nastala tijekom rezidencijalnog programa u Brazilu, s Majom smo razgovarali o putopjesničenju kao formi, suvremenim hrvatskim putopisima, aktivizmu u poeziji i planovima za budućnost.

Putovanje koje često navodiš kao presudno u svojoj putopjesničkoj karijeri bio je put u Rim na Jovanottijev koncert. Kako si se odlučila na to putovanje i na koji je način ono utjecalo na tebe?

Putovanje u Rim bilo je prvo putovanje, bili su to početci fakulteta, ali i istraživanja načina putovanja koje se najčešće svodi na kopanje po internetu i ispitivanje prijatelja koji su ranije putovali. Htjeli smo posjetiti baš Rim – bio je dovoljno daleko, a dovoljno blizu, jednostavno je doći, a nismo ga prije posjetili pa smo iskoristili priliku da odemo na taj Jovanottijev koncert i ujedno posjetimo grad, u kojem smo proveli otprilike tjedan dana. Zaljubili smo se u taj način života – putovanja vlakovima, spavanje po hostelima, istraživanje novih gradova. Nakon toga smo nastavili putovati Europom, drugim kontinentima…

Pjesnički putopisi prilično su nekonvencionalna forma, budući da svijetom putopisa dominira proza. Kako si odlučila povezati svoju ljubav prema poeziji s ljubavlju prema putovanjima?

Tijekom godina pisanja poezije i putovanja shvatila sam da je to ono što mi najviše odgovara, moje najveće strasti koje sam osjećala kao svoje zvanje. S putovanja bih se uvijek vratila s nekim pjesmama i poetskim zapisima, koje sam skupila na hrpu i shvatila da ima dovoljno materijala za zbirku. Rukopis sam poslala na neke natječaje, te sam objavila svoju prvu zbirku Život u ruksaku 2012. godine. Onda sam iskoristila tu priliku da čitatelje koji su danas dosta udaljeni od poezije navučem na stih. Ljudi danas malo čitaju poeziju, smatraju da je hermetična, nerazumljiva pa čak i dosadna, dok mnogo ljudi čita putopise budući da sve više mladih putuje i piše. Tako sam pokušala „podvaliti“ poeziju čitateljima proze, i to se ispostavilo kao dobra kombinacija.

Možeš li nam opisati svoje dvije objavljene zbirke pjesama, te zbirku eseja Vrijeme badema koja je još uvijek – u nastanku?

Život u ruksaku izdao je AGM 2012. godine, i ta zbirka donosi europska putovanja (Portugal, Španjolska, Njemačka, Irska…), ali i neki općeniti doživljaj tih putovanja – zapise o pripremama, polascima, rastancima s dragim osobama, opise suputnika, zemalja koje tek sanjamo i zapise o samoj volji za putovanjem. Druga zbirka, Quinta pitanga, nastala je na rezidencijalnom programu u Brazilu i o njemu i govori – o otoku Iparica, o Brazilcima, o saveznoj državi u kojoj smo boravili, a kao bonus je tu i dio iz Maroka. Treća zbirka nije zbirka poezije već eseja koji donose priču o Camino de Santiago, hodočasničkom putu koji je popularan među ljubiteljima putovanja i boravka u prirodi. Premda mi se u jednom trenutku činilo da je tekst gotov, voljela bih još jednom proći i tekst i putovanje i onda objaviti zbirku, tako da to neće biti tako skoro.

 Spomenula si Camino de Santiago, jednu od najdužih i najstarijih pješačkih ruta na svijetu, koji si prešla u mjesec dana. Što te motiviralo na taj zahtjevan put i kakav je dojam on ostavio na tebe?

Dugo sam vremena slušala o Camino de Santiago, on je nekako iskakao odasvud, kao da me pozivao. Tim putovanjem sam htjela obilježiti kraj fakulteta, završetak jedne faze, i početak druge faze, traženja posla i brige o stvarnim problemima. Camino je bio prilika da mjesec dana razmišljam o sebi, svojim željama, manama i vrlinama. Mjesec dana hodanja ti doista to i daje, daje ti vrijeme koje možeš posvetiti samom sebi i ljepoti kojom si okružen.

Koliko je potrebno da organiziraš jedno veće putovanje kao što je Camino, je li teško doći do novca, radiš li neki fundraising i sl.?

Odlazak na Camino de Santiago zapravo nije bilo teško organizirati – barem što se transporta tiče. Pronašli smo najjeftiniju moguću varijantu, zahvaljujući niskotarifnim aviokompanijama kojih danas ne manjka, i za odlazak tamo i za povratak. Mnogo značajnija i teža priprema je ona pshička, odlučiti se na taj korak, svjesno iza sebe ostaviti sav komfor i navike (sve što imaš nosiš na vlastitim leđima od početka do kraja putovanja, stoga nema prostora za višak stvari) znati da te čeka svakodevno hodanje od dvadesetak kilometara, pa i više, kiša, hladnoća, žuljevi, napori, usponi i padovi, mnogo introspekcije, mnogo kompromisa s drugim hodačima. To je najteži dio putovanja, ali i najvrjedniiji, onaj koji te naposljetku oplemeni i učini boljom osobom. Jedini fundraising kojeg radim jest onaj koji se upisuje u radnu knjižicu. Ne tražim sponzore ni mecene, radim koliko god mogu tijekom godine, što god mi pođe za rukom, kako bih si mogla priuštiti neko putovanje.

Sudjelovala si i na jednom rezidencijalnom projektu, čiji je produkt tvoja aktualna zbirka Quinta pitanga. Što ti je rezidencija u Brazilu pružila kao pjesnikinji, a što kao putnici?

Rezidencijalni projekt je zapravo stipendija UNESCO-Aschberg koju UNESCO dodjeljuje svake godine na svjetskoj razini za umjetnike iz područja vizualnih umjetnosti, izvedbenih umjetnosti i književnosti. Što se tiče profesionalnog napretka, to je neprocjenjivo iskustvo budući da si u potpunosti prepušten svom stvaranju. Ne moraš ići na posao, ne moraš kuhati, čistiti – moraš samo biti ono što jesi, što je u našem slučaju značilo stvarati. U takvoj prilici shvatiš da pisanje iziskuje mnogo truda, napora i koncentracije. Kao putnici, ta stipendija mi je omogućila da posjetim jednu daleku i skupu zemlju koju vjerojatno u bližoj budućnosti ne bih mogla posjetiti, pogotovo ne na dva mjeseca.

Na hrvatskoj putopisnoj sceni trenutno vlada ogromna produkcija, pa bismo mogli reći da su putopisi i među najčitanijim djelima. Kakvo je tvoje viđenje hrvatske putopisne scene?

Za temu svog diplomskog rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010. godine odabrala sam temu Suvremeni hrvatski putopis jer sam već tad zamijetila veliku produkciju na putopisnoj sceni. Taj broj se do danas gotovo dvostruko povećao, i premda sve autore cijenim i kao putnike i kao pisce, smatram da bi većina putopisaca ipak mogla više pažnje posvetiti književnom izričaju, da to doista bude putopis kao književni žanr, a ne samo zapis s putovanja. Tu ima mnogo dnevničkih zapisa, a malo prave književnosti. Osobno mi se najviše sviđaju putopisi Davora Rostuhara, za kojeg smatram da napreduje i kao putnik i kao pisac. Mislim da su drugi na dobrom putu, ali da se ne treba previše zanositi uspjehom – treba provesti jednako vremena pišući i putujući i tako će nastajati sve bolji i bolji tekstovi.

Postoje li neki inozemni autori putopisa koje bi istaknula kao pozitivan primjer književnog putopisa, odnosno kakvo je stanje u stranoj književnosti kad je u pitanju položaj književnosti u putopisu?   

Dok sam bila u Brazilu, ali i prije nego sam tamo otputovala, intenzivno sam čitala Blaisea Cendrarsa, francusko-švicarskog pjesnika koji je svojedobno mnogo putovao Brazilom i o njemu pisao. On je inspirirao mnoge moje stihove ali i poduhvate. Posljednja knjiga koju sam pročitala je „Divljina“ Amerikanke Cheryl Strayed koja opisuje njeno gotovo 2000 km dugo putovanje, štoviše, hodanje! Propješačila je Stazu pacifičkih vrhova na zapadnoj strani SAD-a. Povezala sam se s tom knjigom utoliko što me umnogočemu podsjetila na Camino i naše putovanje, razlog zbog kojeg je išla, poteškoće s kojima se suočavala tijekom planinarenja… Premda je mjestimično pomalo naivna i holivudska, pročitala sam je u jednom dahu.

Mnogi od tvojih kolega – putopisaca koriste razne društvene mreže kako bismo ih mogli pratiti na putovanjima. Imaš li ti u planu proširenje svog djelovanja na Internetu putem društvenih mreža?

Zasad koristim Internet samo kako bih najavila konkretna zbivanja, pozvala ljude na promocije i predavanja. Mislim da je jako važno uživo čuti autora, imati knjigu u ruci i porazgovarati s autorom, ali ne može se osporiti važnost društvenih mreža. Mnogo je lakše nekoga pratiti putem Facebooka ili bloga, pogotovo kad je osoba na putu. Ja ne koristim društvene mreže na taj način, i nemam to u planu, budući da mi nedostaje discipline – ne mogu naručiti pjesmu, ne mogu pisati svaki dan. Može se lako dogoditi da mjesec dana ne bude niti jednog zapisa i onda u par dana nastane cijela zbirka, što bi značilo da moji potencijalni čitatelji ne bi imali što za čitati mjesec dana.

Osim putovanja i pisanja, vodila si festival aktivističke poezije Art Attack. Kako je nastao taj festival, koji je njegov cilj i kakvi su planovi za njega budući da se ove godine nije održao?

Festival se rodio iz jedne ideje koju sam osmislila za pjesnički forum u Trstu. Od sudionika se tražilo da napišu esej o načinima na koji književnost može mijenjati svijet, a ja sam se odlučila za temu o aktivističkoj poeziji. Pjesnici iz inozemstva su dobro prihvatili tu ideju te smo prvi put festival organizirali 2009. godine u Zagrebu. Festival je doživio četiri izdanja, tijekom kojih je okupio mnoge pjesnike iz zemlje i svijeta, na festivalu se čitalo mnogo poezije, provedene su društvene akcije koje smo organizirali kako bi pisci konkretno pridonijeli društvenoj promjeni nabolje. Festival se ove godine nažalost nije održao zbog osobnih razloga, a budući da je izuzetno teško voditi taj festival, ovim putem pozivam sve zainteresirane da nam pomognu u organizaciji.

Ima li u tvojoj putopisnoj poeziji tragova aktivizma?

Tragovi aktivizma posebno su vidljivi u zbirci Quinta pitanga – ima nekoliko pjesama o književnoj sceni Brazila i o trenutnoj političkoj situaciji. Tijekom boravka sam se ponekad osjećala nelagodno – na rezidencijalni program za osmero umjetnika UNESCO je potrošio ogromnu svotu novca, doista smo bili okruženi obiljem, dok ljudi s druge strane ograde prose i žive u bijedi. Ja nisam mogla dati mnogo zauzvrat tim ljudima osim napisati poeziju kojom ću skrenuti pažnju na te probleme.

Jedna od pjesama iz aktualne zbirke prilično se ironično osvrće na književne večeri koje se održavaju dok s druge strane ulice ljudi nemaju novca za kruh. Koje je mjesto kulture u doba financijske krize i ima li uopće mjesta za kulturu?

Mislim da bi kultura u doba krize trebala biti jača nego ikad. Objasnit ću to na primjeru poezije jer je to scena koju dobro poznajem. Bilo bi sjajno kad bi pjesnici bili ono što su bili nekoć davno – kad bi ponovno bili proroci, revolucionari, nositelji novih ideja, kad bi ponovno poput pjesnika iz davnina svoje pjesme čitali u javnim prostorima. Smatram da nema prostora za larpurlartizam, za umjetnost koja je samoj sebi svrha, dok imamo goruće probleme u društvu kojima se moramo sad pozabaviti. Samom umjetnošću možemo se pozabaviti kasnije, a sad je vrijeme za poeziju koja nosi određenu poruku.