Neno Belan: 'Zavladala je atmosfera žutila, pitam se gdje su novi Stublić ili Štulić?'

Kada biste sto ljudi pitali koga smatraju kvalitetno najtrajnijim hrvatskim glazbenim djelatnikom, vjerojatno bi više od devedeset posto ispitanih na neko od prva tri mjesta postavilo Nenu Belana. Splićanin s nekoliko adresa, nakon tri desetljeća profesionalne karijere i pet desetljeća protrčanih na lenti vremena, jedan je od rijetkih glazbenika na našim prostorima koji od svoga rada može pristojno živjeti, ali mu istom ne pada na pamet povući se za bujicom jeftinijeg stvaralaštva, koje se u današnje vrijeme paradoksalno honorira kao suho zlato i na čijim temeljima se polako izgrađuju kulturne i društvene norme.

S Belanom smo razgovarali povodom tradicionalnih valentinovskih koncerata u Tvornici kulture 6. i 7. veljače, a saznali smo što misli o Porinu, kako izgleda snimanje spota s Massimom, kada možemo očekivati svježe materijale, zašto ne može napisati biografiju, hoće li prije izumrijeti ploče ili albumi i koga danas obrađuju klape, a pošteno smo se nasmijali i obožavateljima Kanyea Westa i njihovu elementarnom nepoznavanju glazbene povijesti i kulture.

”Ove smo se godine za koncert u Tvornici kulture odlučili iz praktičnih razloga – Massimo je, naime, bio brži i prvi je zakupio malu dvoranu Doma sportova, što je bila naša prvotna ideja, te smo se morali okrenuti traženju drugih opcija u valentinovskom terminu; tako smo na koncu bukirali Tvornicu kulture tjedan dana prije dana zaljubljenih”, otpočeo je Neno razgovor o nadolazećem nastupu.

”Ugostit ćemo i nekoliko jakih imena, premda još nećemo otkrivati detalje, a radimo i zanimljiv koncept plugged-unplugged koncerta. Prvi će dio koncerta biti sličan prošlogodišnjem u Lisinskom, čista akustična svirka uz prošireni sastav – Mediteranski orkestar, a na polovici koncerta prijeći ćemo na električne instrumente i malo ‘zapapriti’ atmosferu.”

Premda je najnoviji singl Jer je pjesma dio nas već pušten u eter, službenu će promociju imati na Zagrebačkom festivalu 16. siječnja, a potom i u Tvornici. Nanjušili smo slijedom toga i neke nove materijale: ”Singl ćemo promovirati na Zagrebačkom festivalu, na kojem ću i ove godine nastupiti u trostrukoj ulozi – kao autor, izvođač i dio producentskog tima, a sudjelovao sam i u kreiranju novog koncepta festivala, na što sam izuzetno ponosan. Novi materijali kod mene samo ‘kaplju’ – već desetak godina radim po principu objave singlova i kompletiranja albuma kad za to dođe vrijeme, ali sada ste zaista dobro nanjušili. Iz proteklih je pet godina rada spremno već šest singlova, a po mojoj bi procjeni album svjetlo dana mogao ugledati za otprilike dva mjeseca. Paralelno radim još i live unplugged album te pripremam spomenute koncertne nastupe”, otkrio je ugrubo svoje projektne planove za početak 2015. godine.

Kako izgleda život s koferom na putu? Zajedno s Fiumensima već nekoliko godina slovite kao ‘hrvatski glabeni nomadi’, a publika vašim nastupima može često svjedočiti uživo.

Nomadski sam si život pojednostavio stacioniravši se u tri glavna grada u Hrvatskoj – Splitu, Rijeci i Zagrebu. Imam gdje doći, a i moram napomenuti da su u takvim situacijama autoceste bogomdane – uvelike su pojednostavile putovanje, pogotovo vremenski, tako da se sada praktički stalno gibam. Nekom će to biti čudno, ali meni je i nakon trideset godina karijere takvo što sasvim normalno. Dapače, ako sam doma duže od tri dana postanem nervozan i počnem se vrpoljiti, tijelo traži akciju. Nisam se nimalo umorio, volim svoj posao i nadam se da ću još dugo moći biti aktivan.

Svjedoci smo sve većeg bagateliziranja i banaliziranja glazbe. Miješa se sve više žanrova, spojivo spaja s nespojivim, a estradu su poplavile jeftine pjesme namijenjene lakom zgrtanju novca. Je li u vrijeme Jugotona i diskografije u bivšoj državi, s te strane, bilo lakše? Čini se da je i glazba bila mnogo kvalitetnija, jer nije ni ‘svaka šuša’ mogla izdati ploču.

S razvojem interneta, i općenito tehnologije, počele su se događati čudne stvari. Čitav je posao drukčije postavljen, u medijima je zavladalo žutilo i nikoga ne zanima ništa ozbiljno – samo tko, s kim, kada i zašto. Produkcija, atmosfera i duh utopili su se u tome, a žutilo se preselilo i u glazbu. Čini se da je energija koja je bila u zraku nekada kreirala i veći broj pravih umjetnika. Danas u mlađoj generaciji ne vidim nekoga tko me oduševljava, a onomad se pojavio cijeli val autora i izvođača koji su stvorili pjesme koje se slušaju i vole i danas. Kad pogledam novu generaciju, pitam se gdje su neki novi Johnny Štulić ili Jura Stublić. Daj bože da me netko u tome razuvjeri, ali trenutačno ga ne vidim. Uvijek će se naći kvalitetnih izvođača, ali sve se to izgubi u poplavi takve vrhunske glazbe.

Živimo u doba u kojem i albumi u klasičnom obliku polako odlaze u povijest. Sve se može naći na internetu, skinuti i pospremiti u arhivu, sve je digitalizirano, a današnja djeca vjerojatno ne znaju kako izgleda CD shop, kamoli da ga posjećuju. 

Takvoj se konstelaciji snaga osobno prilagođavam već desetak godina – nastojim funkcionirati izbacivanjem singlova, jer više nema smisla raditi deset pjesama za album kao nekada. Čini se da polako sve ide prema internetu, a jedna od mogućnosti kako bi se glazbenici s time nosili – barem prema mome mišljenju – jest live stream. Smatram da će popularnost uskoro splasnuti i klasičnom skidanju pjesama, jer što ćeš sve skidati kada glazbu, za neku minimalnu naknadu, jednostavno možeš konzumirati preko Deezera ili ostalih servisa koji ulaze na scenu.

Unatoč tome, posljednjih godina svjedočimo i novoj renesansi vinila – bilježi se čak i relevantan postotak mladih koje odjednom zanimaju ploče, dok se s druge strane sve digitalizira.

Ploča će biti uvijek, vjerojatno će izumrijeti CD, a ploče će u vrlo malom broju ipak opstati, uglavnom za kolekcionare i DJ-e. Volim slušati vinile, imam gramofon, ali to više ne može biti nikakav ozbiljniji postotak.

Belan i Fiumensi mogu se, osim glazbom, pohvaliti i izuzetnom publikom.

Što se kaže – naša je publika zaista od 7 do 77. Nađu se stariji, moja generacija koja me prati još od osamdesetih, ali i mladi koji su se nedavno pojavili, što mi je jako drago. Publika dosta ovisi o prostoru gdje sviramo; ako se radi o noćnom klubu, populacija je pretežno mlada, dok neke ozbiljnije koncerte posjećuje šaroliko društvo – od srednjoškolaca do ljudi starijih od mene’, kazao je, istaknuvši kako njegove pjesme voli velika većina mlade publike: ‘To su ljudi koji su mlađi od nekih mojih pjesama, ali ih pjevaju od riječi do riječi, pokazujući mi na taj način da sam dobro i kvalitetno radio i razmišljao kako onda, tako i danas. Sve su te pjesme na neki način nadživjele generaciju, idu dalje i postale su neka vrsta malih evergreena – nije floskula, prenose se s koljena na koljeno.

Može li se u Lijepoj našoj živjeti samo od koncerata i autorskih honorara?

Sve ovisi o broju koncerata, njihovoj cijeni, ali i učestalosti puštanja pjesama u medijima. Sretan sam što već godinama u tom smislu pripadam nekom gornjem domu, skupini od deset najizvođenijih autora, tako da mogu preživjeti. No, mnogi moji kolege to nisu u stanju samo glazbenim stvaralaštvom; član sam sindikata, odnosno Hrvatske glazbene unije tako da vam mogu reći konkretne podatke. Od preko šest tisuća registriranih glazbenika, možda nas 100-200 može od toga i živjeti, a ostalima je glazba nekakva dopunska djelatnost, nikako posao.

Zašto ste se odlučili u svoju glazbu inkorporirati elemente klapskoga pjevanja? Činjenica je da se i klape danas sve više na neki način moderniziraju, spajaju elemente ostalih žanrova i podžanrova, gubeći tako svoj izvorni smisao i čar?

S klapskom sam glazbom odrastao, znali smo se skupljati i u prijateljskom ozračju zapjevati, ali sve je to bilo na bazi tradicionalnog. Sad se i to izvitoperilo, u šali znam reći da su klape postali boy bendovi’, primjećuje, otkrivši nam i nedavnu anegdotu iz benda: ‘Zvoni neki dan mome bubnjaru mobitel, a ono čovjek na drugoj liniji predstavi se kao bubnjar klape Cambi. Bilo je malo čudno i na kraju smo umrli od smijeha.

Nedavno je s nama pak nastupala jedna klapa. Krenemo tako namještati opremu i pripremati se za koncert, kadli dolazi gitarist klape s dvostrukim Marshallom. K’o da je stigla sama Metallica (smijeh). Mi smo s klapama najviše eksperimentirali prije nekih desetak godina. Pokušavao sam prvenstveno u svoju pop formu ubaciti tradicionalno klapsko pjevanje, ne dirajući samu klapu. Pjevalo se tradicionalno, ali u okviru neke od mojih pjesama. No, sve se pomalo mijenja. Dojma sam da klape ne znaju ni same što bi više sa sobom – zadnje što sam klapsko čuo bila je obrada Ekaterine Velike. To više nema veze s tradicijom, već nečim sasvim drugim.

Jedno ste vrijeme uskakali i u cipele disk jockeyja. Kako je do toga došlo?

DJ sam postao sasvim slučajno; dobar je prijatelj u Opatiji imao popularan klub i u jednom mi je trenutku rekao: ‘Hajdemo u petak napraviti DJ večer. Ti ćeš puštati glazbu’. Odgovorio sam mu da se time nikad nisam bavio, ali plan je bio da probamo i malo se zezamo. Organizirali su koncert, bio je to popularni Studio 54, puštala se disko glazba, a to je nešto na čemu sam također odrastao i što vrlo dobro poznajem. Ispostavilo se da je cijeli koncept poprilično uspješan, klub je bio dupkom pun pa sam počeo za pultom stajati sve češće. Krenuli su i pozivi iz drugih klubova i zaista sam se jedno vrijeme s time jako zabavljao. Poslije sam morao odustati jer više nisam imao vremena pored svih obaveza s bendom.

Kako nismo uspjeli saznati imena posebnih gostiju na predstojećem ‘tvorničkom koncertu’, ipak nam je otkrivena jedna od brojnih anegdota nastalih u raznim kolaboracijama…

Suradnji nisam imao previše, ali sve su bile spontane i od srca. S Dinom Dvornikom radili smo Ella E, a zabavno je bilo i snimati duet s Massimom za pjesmu ‘Zar više nema nas’. Redatelj toga spota odveo nas je na neku lokaciju izvan Zagreba, u prostor CIOSA, gdje se prešaju stari auti i melju sekundarne sirovine, a pod je u tom objektu bio kompletno od ulja. Massimo, kakav jest malo onako šminker, stalno se hvali nekim odijelima i cipelama, možete misliti kako je to izgledalo… Cijeli smo dan snimali tamo, a kad smo se poslije presvlačili Massimo, koji mi je baš prije pokazivao cipele koje je nabavio negdje iz Milana, ne znam točno, uzme jednu cipelu, okrene ju, onako ju tužno gleda svu nauljenu i kaže: Belane, ovo više nije ta ista cipela.

Sedam godina proveli ste u ulozi autora, pjevača i gitarista benda Đavoli. Što rade vaši negdašnji kolege? Je li ikada bilo riječi o kakvom kratkom reunion okupljanju ili makar koncertu?

Takvo je što teško moguće jer sad već živimo na različitim kontinentima. Bivši je saksofonist u Africi, gdje radi za UN, basist je imao čak i moždani udar, klavijaturist je u Metkoviću, a i nitko od njih dvadeset godina nije uzeo instrument u ruke, tako da ne znam bi li uopće znali svirati. Uostalom, već 18 godina nastupam s fantastičnim bendom kojemu se sastav uopće nije mijenjao – Đavoli su, za usporedbu, opstali sedam godina i u to kratko vrijeme promijenili tri bubnjara, dva klavijaturista… Sviramo i stari repertoar, ipak su to moje autorske stvari, tako da nekakvo ponovno okupljanje i ne bi imalo previše smisla.

Na što ste u karijeri najviše ponosni? Imate li razdoblje koje smatrate najproduktivnijim ili najkvalitetnijim?

Svako razdoblje nosi svoje uspomene, uspjehe i neuspjehe. Bio sam i gore i dolje, nijedna karijera nije pravocrtna, a usponi i padovi njezin su sastavni dio. Prvi sam uspjeh postigao s Đavolima, potom je uslijedio pad, solo uspjeh, iznova lagani pad i konačno tih posljednjih desetak godina u kojima mi se karijera ustalila i teče stabilno. U profesionalnoj sam karijeri već trideset godina, ove ću godine proslaviti točno toliko od izlaska prvoga singla, ali svaka je od tih dekada imala svoja obilježja i bila manje ili više uspješna. Sudjelovali smo u masi događanja, održali brdo koncerata i sve je skupa bilo jako lijepo.

Teško je iz toga naftalina sve i zapamtiti, vjerojatno su se informacije pomalo i pogubile.

Naravno, siguran sam da sam 70 posto toga zaboravio. Sad mi je jedino žao što nisam vodio neke bilješke pa da ih mogu sklopiti u kakvu biografiju (smijeh).

Nedavno je napokon ukinuta nagrada Porin za hit godine, a u javnosti već neko vrijeme prevladava mišljenje da je sam kipić izgubio veliku većinu i važnosti i prestiža.

Porin nam treba i takva nagrada jednostavno mora postojati. Dobro je da opstaje, premda je primjetno pao posljednjih godina. Ono što bi trebalo napraviti, na što sam i osobno ukazivao, jest prvo smanjiti broj kategorija, vratiti mu staru slavu i ponešto modificirati čitav sustav dodjele. Tolike su kategorije naprosto smiješne; recimo, u kategoriji bluesa od četiri kandidata tri idu u drugi krug, a za razliku od nekih prijašnjih godina gotovo je 300 konkurenata.’

Predlagao sam, a to bi se naposlijetku trebalo i obistiniti, da se napravi kvota – ispod dvadeset ili trideset kandidata u prvom krugu kategorija ne bi trebala uopće postojati. Neke valja objediniti, spojiti i slično. Bio sam i protiv hita godine, zbog čega mi je drago da su ga konačno ukinuli jer to nije bila nagrada struke. Zamislite da američki Oscar svojim glasovima dodjeljuje publika. Najbolje ne bi trebalo biti ono što je najpopularnije, već ono za što se odluči glasačko tijelo sastavljeno od stručnih ljudi – bilo samih autora i glazbenika, bilo glazbenih novinara. Događalo se tako da sam i ja jedne godine potpadao pod kategoriju rock albuma, drugu pop… zbog svega toga vlasnik sam Porina i za rock i za pop album. Tada mi na um pada pitanje tko je pop, tko je rock, što je recimo TBF…

Pitate li se ikad što bi bilo da onomad, na četvrtoj godini studija, niste odlučili potpisati ugovor za Jugoton i otisnuti se u profesionalne glazbene vode? Žalite li za tom odlukom ili na koncu nije moglo završiti bolje?

Nije mi žao. Srce je odlučilo da se prepustim glazbi i čini mi se da sam nakon trideset godina dobro odabrao. Možda ni mene ni pjesama ne bi bilo da sam odlučio drukčije.

Problema s obožavateljima ne može se sjetiti; s obožavateljicama je priča već druga. No, činjenica je da su njihovi koncerti uglavnom popunjeni publikom koja uživa u glazbi, a ne stvaranju nereda i nemira.

Moja je publika većinom kulturna; volim vjerovati da su to nešto obrazovaniji ljudi – studenti, koji poslije koncerta traže fotografiju ili autogram, a klone se bilo kakvih ekscesa. Nema tuče, ta bolje je da se mladi ljube (smijeh). Ljudi mi dolaze i pričaju kako su se na moju pjesmu prije dvadeset godina prvi put poljubili, a sada su u braku s dvoje djece. Takve su stvari prekrasne i govore da su pjesme same po sebi ispunile svoju svrhu. Apsolutni je hit u tom smislu ‘Vino noći’ – imali smo i nekoliko prosidbi na bini, nema noževa i nesloge. Zato i volim tu glazbu i takvu publiku.

Uspjeli smo na koncu detektirati i jednu ‘slabu točku’. Na pitanje koje bi CD-e odabrao kao one koji se najviše vrte u njegovu playeru, ispalio je kako s time ‘ima ozbiljnih problema‘.

Imam doma možda i tisuću CD-a i ploča; zatim dođem, stanem pred kolekciju i ni sam ne znam što bih od te ogromne mase pustio. U zadnje vrijeme zato slušam radio – vrtim stanice, pa što se svidi pustim, iako je i radio kao medij u nazadovanju pa moram priznati da ni jedna stanica ne izdrži dugo. HR2 je solidan radio, a često ga slušam i zbog prometnih informacija. Dobro je što se ne spuštaju ispod neke kvalitativne razine.

Već je nebrojeno puta istaknuo svoj najveći glazbeni uzor – Beatlese, na kojima je odrastao i naučio ‘sve osnovno i bitno’.

Slušao sam na tisuće izvođača i stilova, ali najveći su utjecaj na mene ostavili Beatlesi. Kad bih baš morao izdvojiti nekoliko albuma, bilo bi ih nekoliko Beatlesovih.

Morali smo se stoga dotaknuti i nedavnih eskapada obožavatelja Kanyjea Westa, koji su se putem društvenih mreža – bila to šala ili ne – pitali tko je sad taj Paul McCartney?

Ti su događaji smiješni, ali su i produkt ovakvoga vremena i pitanje samoga obrazovanja. Beatlesi i Paul McCartney obilježili su glazbu 20. stoljeća i siguran sam da će za tristo godina u nekakvim analizama 20. stoljeća biti itekako spominjani, baš kao što se i mi danas sjećamo primjerice Franza Liszta, koji je stvarao u 19. stoljeću. Komentari poput onih da je Kanye sjajan jer daje priliku mladima da se promoviraju jednostavno su komedija, jer Paul McCartney sve ih pojede za doručak.

Slika je to i prilika današnje glazbene publike i veliki argument zašto treba cijeniti izvođače poput Nene Belana. Zaista je pjesma velik dio mene, a vjerujem i svih vas‘, zaključio je, obećavši da još jedan tradicionalni zaljubljeni koncert niti ove godine neće razočarati. ‘Vidimo se u Tvornici!’