Neno Belan: “Trenutno sam u studiju, ali ne radim taj novi album na koji vi ciljate”

Subota, 27. veljače, zakazala je u Domu Sportova koncert Nene Belana & Fiumensa u sklopu kojeg će se dogoditi i jedna proslava. Trideset godina od prvog albuma Đavola – trideset godina od “Ljubavi i Mode”. Kako je priča o Đavolima započela i završila, na kojim sve novim projektima radi i što je s njegovim novim albumom, reći će nam jedan, jedinstveni i neponovljivi Neno Belan.

Slavite 30 godina od albuma “Ljubav i Moda”. Prvi album Đavola je imao snažan odjek, danas mi instantno pada na pamet kad netko spomene riječ evergreen. Kako i kada je sve to s Đavolima zapravo počelo?

Počelo je sve krajem 1984. kad me moj prijatelj Marinko Biškić, koji sada drži onu tvornicu čokolade i začina Nadalina, zapalio za ideju da napravimo bend koji će skidati pjesme koje su pioniri popa i rocka u ovim krajevima snimali i pjevali počektkom šezdesetih godina. To je bilo doba dok još nisu postojala licencirana izdanja. Kad bi bio neki veliki hit u svijetu, onda bi to prepjevali na naš jezik i snimili, a to je bila dosta primitivna tehnologija snimanja. Nama je to užasno simpatično zvučalo, te njihove pjesme. Pronalazili smo stare ploče kod roditelja, kopali po ormarima one stare singlice. Poželjeli smo imati takav bend.

Koji je bio vaš sljedeći korak?

Napravili smo bend koji se prvo zvao ‘Marinko i Galebovi Asfalta’. Marinko je bio pjevač, taj što Nadalinu drži. (smijeh) I prvi repertoar nam je bio taj iz šezdesetih. To naše druženje nam je bilo kratkog vijeka jer je Marinko dobio nekakav posao u Zagrebu i otišao trbuhom za kruhom. Onda sam ja rekao, a ja sam bio gitarist, sad ću ja privremeno pjevati dok ne nađemo pjevača i do dana današnjeg privremeno pjevam. (smijeh) Uglavnom, mi smo nastavili s radom i promijenili smo ime u Đavole.

Kako to da ste se nazvali Đavoli?

Htjeli smo imati bombastično ime jer su svi ti bendovi iz šezdesetih imali bombastična imena, obično jedna riječ. Imali smo jednu pjesmu Diavoli od Rocca Granate. To je onaj pjevač što je pjevao pjesmu Marina Marina prepjevano na našem jeziku. To je bila nekakva ljubavna pjesma o vražjoj djevojci, što se kaže đavla u narodu. (smijeh) Onda je netko lupio na nekoj probi Đavoli i tako smo dobili ime.

Đavoli su aktivno svirali obrade iz pedesetih i šezdesetih cijelo vrijeme prije izlaska prvog albuma ako se ne varam?

Mi smo bili ustvari cover bend. U sljedećih godinu dana došli smo na ideju da radimo autorske stvari, ali u maniri tog vremena, da ostane u tom duhu i stilu. Onda smo u međuvremenu dobili i menadžera koji je pisao tekstove – Robert Čarleta Charli. Napravili smo hrpu pjesama, snimali demo snimke s bendom. I onda, kao u onoj pjesmi Marijana Bana, onda je on počeo odlaziti u Zagreb.

Nosili Škarici? Praznih se ruku vraćali? (smijeh)

Nosili Škarici. Praznih se ruku vraćali. (smijeh) To je bio taj proces koji je trajao godinu dana. Da bi nam se na kraju 1985. Siniša smilovao i dao nam zeleno svjetlo za probni singl. Pjesma je bila Kucaj Opet tj. obrada one pjesme Keep a Knockin’, prepjev od Little Richarda. I to je bio singl za prodaju, kao promotivni, koji je dospio na radio postaje i prvi put smo došli na televiziju – Stereovizija. Emisija gdje su nastupali demo bendovi, a ljudi su glasovali. Mi smo tu osvojili nekakvo prvo mjesto i tu je Siniša skužio da ima potencijala u nama i dao nam je zeleno svjetlo za snimanje prvog albuma. Došli smo u Zagreb u studio Jadran u Dubravu. Bio je snijeg. I snimili smo “Ljubav i Modu” i tako je sve počelo ustvari.

Koliko je bilo teško tada snimiti materijale, a koliko je to teško danas?

Danas svatko tko ima malo bolje računalo kod kuće, ima mali studio. Danas mogu svi izdati CD, ali to ništa ne znači. Nekad, kad si došao u priliku da imaš ugovor za ploču, to je već nešto značilo jer je bio težak put do tog momenta. Tada je bilo samo nekoliko velikih studija u bivšoj državi i to je nešto značilo i garantiralo.

Što je utjecalo na oblik glazbe Đavola? Osobno sam naslutila Beach Boyse, Beatlese..?

Mi smo rekonstruirali zvuk s kraja pedesetih i početka šezdesetih. Dosta su nas često trpali u rockabilly, ali nismo mi bili rockabilly bend. To je bio pop. Bilo je tu par možda rockabilly pjesama kao što je Kucaj Opet, ali generalno smo bili pop bend koji je njegovao melodičnu pjesmu i višeglasno pjevanje.

Nezahvalno pitanje. Osobno bi mi bilo teško izdvojiti kada bih trebala to učiniti. Koji od albuma Đavola smatrate vašim najboljim? Ako vam je lakše, uz koji ste najviše vezani?

Da, nezahvalno je stvarno. Prvi mi je možda najdraži jer je to prvi. Čekao sam cijeli život da se to dogodi, taj trenutak. Dogodio se i bilo je to ostvarenje sna, jedan vrlo emocionalan trenutak. Drugi album Đavola je bio najuspješniji. To je album koji je imao najviše hitova. Sedam singlova imali smo skinutih s albuma, sedam uspješnih singlova. Treći album je možda bio najneuspješniji, ali opet je ostalo par lijepih pjesama kao što je to Ostani Uz Mene. Imali smo i kompilaciju balada sa sva tri albuma uz jednu novu pjesmu Dugo Toplo Ljeto s kojom smo nastupali na Splitskom festivalu 1989. godine, 5 nagrada smo dobili. To je bio naš nekakav labuđi pjev. Vremena su se mijenjala, bližio se rat i nije više bila atmosfera za takav nekakav bend koji pjeva o ljubavi na pozitivan način pa smo se razišli.

Ako bi mogli izmijeniti par riječi o novom albumu. Trenutno ste u studiju u procesu snimanja?

Trenutno sam u studiju, ali ne radim taj novi album na koji vi ciljate, nego radim dječji album. Radio sam zajedno s redateljicom Ninom Kleflin i prijateljicom Marijanom Nolom dva dječja pop rock mjuzikla. Prvi je bio prije pet godina “Buratino”, to je inačica Pinocchia. Prošle godine smo radili “Matildu”. Oba mjuzikla su bila za potrebe HNK Šibenik, u sklopu otvaranja međunarodnog dječjeg festivala prošle godine. Obje predstave su super prošle, “Matilda” i danas igra. Glazba je ispala vrlo interesantno. Ja sam poželio da to sve stavim na nekakav CD kao soundtrack i pala mi je na pamet jedna interesantna ideja. Desetak je pjesama u predstavi, njih pjevaju glumci, a na CD-u će mi ih otpjevati kolege. Zamolio sam neke od njih i svi su se odazvali na moje veliko zadovoljstvo.

Možete li nabrojati neka od imena s kojima surađujete na tom projektu?

Naravno. Oliver Dragojević, Marijan Ban, Zorica Kondža, Jelena Rozga, Davor Gobac, Vanna, Luka Nižetić i Maja Posavec. Privodimo to kraju i super zvuči. To ćemo promovirati uz zagrebačku premijeru predstave koja se očekuje u travnju.

Kada možemo očekivati izlazak Vašeg albuma?

Sto se tiče moje standardne ploče, ja već petnaestak godina ne doživljavam albume kao nove albume već kao kolekciju singlova. Kako se razvio internet i fokus s CD-a prebacio na YouTube i slične servise, ljudi drugačije konzumiraju glazbu nego prije dvadeset godina. Skužio sam to pa sam stavio naglasak na singlove. Svake godine objavim nekoliko novih singlova. Kad ih se sakupi dovoljan broj, to onda ide kao kompilacija singlova na CD. To će se dogoditi i ovo ljeto.

Duet s Majom Posavec s pjesmom Tvoj Glas je jedna od glazbenih suradnji na albumu?

Tako je. Promovirali smo je na Šibenskom festivalu. Suradnja se dogodila nakon što je ona gostovala na mom prošlogodišnjem koncertu u Tvornici dva dana. Ona je nastupila sa svojim bendom Detour, otpjevali su dvije svoje pjesme kao moji gosti. Zamolio sam ju da sa mnom otpjeva moj stari duet Ljubav Postoji Zbog Nas koji sam ja svojevremeno pjevao s Anjom Šovagović Despot.

S tom ste pjesmom također nastupali na festivalu?

To je trebalo biti na festivalu, ali je bio rat pa se festival nije dogodio. Pjesma je bila snimljena na ploči, poželio sam je otpjevati s Majom na tom koncertu. Primijetio sam da ona to dobro izvodi i da nam se glasovi slažu i tu se rodila ideja za novu autorsku pjesmu. Kad sam napravio pjesmu, nazvao sam ju, ona je pristala i izveli smo je na šibenskom festivalu. Odlično je prošla, još uvijek kotira visoko na listama nakon pola godine.

O čemu se radi u pjesmu?

Govori o raspadu veze, ali na kraju ima nade da bi sve moglo biti dobro. (smijeh)

Vaša pjesma Sunčan Dan i dalje je najdraža himna lijepom danu. Do sada ste ostavili, a i dalje ostavljate neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi. Na vašim pjesmama odrastale su generacije. Zaljubilo se, plakalo se uz slomljeno srce, veselilo se, skakalo, plesalo, otkrivale su se životne radosti. Kako se vi osjećate? Da li je to jedna od onih ljepših nematerijalnih priznanja jednom uspješnom glazbeniku?

Apsolutno. Srce je puno sreće, pogotovo sad kad su se generacije na koncertima promijenile. Imam dosta široku paletu publike, od 7 d 77 što se kaže. (smijeh) Ima starijih generacija, onih koji su me pratili od sedamdesetih pa me prate i danas, a i onih mlađih koji su se regrutirali. Sve mlađa i mlađa publika dolazi jer mladi izlaze van pa gro publike na tim našim koncertima bude mlađa populacija. Sad se događa situacija da je većina te publike mlađa od nekih mojih pjesama (smijeh). Fantastičan osjećaj. Super je spoznaja da su pjesme preživjele i da se i danas slušaju.

I danas zvuče odlično.

Uspjele su preskočiti te generacijske barijere.

Pitanje koje volim postaviti glazbenicima s kojima radim intervjue. Koje je vaše najranije sjećanje vezano uz glazbu?

Majka mi je ispričala što se dogodilo sa mnom. Toga se ne sjećam jer sam imao dvije godine, ali ona mi je pričala da sam hodao po kući i pjevao Kolina Kolina. To je bio twist hit iz šezdesetih i onda sam ja išao po kući i urlao tu pjesmu. (smijeh) To je prva pjesma koju sam propjevao. Pjesma se zove Corrina Corrina, ali ja sam pjevao Kolina Kolina.

Kakvu glazbu slušate privatno? Biste li mogli izdvojiti neke od izvođača?

Slušam svašta. Imam ogromnu kolekciju ploča i CD-a. Uvijek spominjem Beatlese jer smatram da su postavili temelje moderne pop glazbe i mislim da će se za stotinu godina oni proučavati kao glazbeno čudo iz dvadesetog stoljeća. Ako njih stavimo sa strane, slušam sve što je dobro. Glazbu dijelim na lošu i dobru neovisno o žanru, ali slušam i staro i novo i pop i rock i šansone, svašta slušam. To što slušam mi ovisi o situaciji i raspoloženju pa bi mogli nabrajati dosta dugo. Zadnjih godina više ne znam uopće što bi slušao, toliko ima toga. Upalim radio pa neka oni biraju. Ako mi se ne sviđa, promijenim stanicu. (smijeh)

Što se tiče mladih novih izvođača, biste li mogli izdvojiti nekog tko vas je oduševio karizmom i talentom?

Pa sad, ovaj, da prvo definiramo koji su to mladi izvođači – svi mlađi od moje generacije. (smijeh) Meni su i Vatra i Pavel mladi iako su već neko vrijeme na sceni. Postoji taj nekakav novi val mlađih izvođača u odnosu na moju generaciju i to me veseli. Lijepo je da su predani, da rade. Tri godine za redom sam član umjetničkog odbora novog Zagrebačkog festivala tako da pratim tu situaciju. Pogotovo na jesen kad mi dobijemo pjesme kao žiri. Hrpa je radova, vidim taj presjek izvođača i ima ih mnogo. Ima dobrih izvođača i lijepih pjesama koje ulijevaju nadu da nije sve još propalo.(smijeh)

Aktivni ste i nastupate na festivalima i dalje. Kako se drže naši festivali? Prije je skoro svaki veći grad imao svoje glazbene festivale. Fali li nam toga više ili to isto nekako lagano odlazi u prošlost?

Zadnjih godina su se isprofilirala tri festivala na nacionalnoj razini. Splitski koji cijelo vrijeme traje, Šibenski koji je isto dosta jak i evo mi se trudimo diči Zagrebački na jednu dobru razinu. Mislim da nam dobro ide zadnje 2, 3 godine. Mislim da je to dovoljno. Hrvatska nije velika zemlja. U jednom momentu je bilo baš kako ste i rekli, skoro svaki grad je imao svoj festival, bila je to ogromna hiperprodukcija i više to nitko nije mogao pratiti niti su autori mogli toliko kvalitetnih pjesama izbaciti u tako kratkom roku. Čini mi se da su tri nacionalna i nekoliko lokalnih kao što su MIK koji njeguje čakavštinu, festival kajkavske popevke i Požega na području Slavonije dovoljni za naše prostore. I ta tri festivala smo se trudili isprofilirati da nekako drže svaki svoj kantun hrvatske glazbe. Trudimo se da urbani pop rock bude u Zagrebu, Split je više zadužen za zabavnu glazbu i Šibenik šansona i klape. To je zapravo i presjek onoga što se trenutno može pronaći na domaćoj glazbenoj sceni.

Sjećam se da smo prije imali više televizijskih emisija glazbenog karaktera u stilu HIT DEPO-a s top listama, Garaža s live nastupima se prikazivala donedavno. Prije su se novi izvođači predstavljali gostovanjem putem glazbenih emisija, između ostaloga i Đavoli. Da li smatrate da nedostaje glazbenih emisija? Izgleda kao da nema dovoljno prostora za kvalitetne domaće izvođače na Hrvatskoj televiziji.

Da, bez obzira na razvoj interneta, Youtubea i ostalih servisa, televizija je i dalje najjači medij. Definitivno fali tih emisija, bilo ih je više u prošlosti, ali su se s vremenom ugasile. Tko zna iz kojih razloga, a sad ne znam i kakva je to uređivačka politika. Možda zato što su strani vlasnici. Ni nacionalna kuća se nije baš pretrgla, čak su i ukinuli neke takve emisije. Garaža je ukinuta nedavno. Sve je manje prostora gdje se i etabilirani i mladi izvođači mogu prezentirati javnosti. Po meni je to velika šteta za hrvatsku popularnu kulturu, ali nadam se da će se to u budućnosti mijenjati na bolje.

S obzirom na to da sve ide naprijed u nekom svom smjeru, kakva budućnost čeka hrvatsku diskografiju? Teško je reći, no zasad sve to izgleda kao da ćemo kroz nekoliko godina prestati snimati fizičke albume u obliku CD izdanja.

Čini mi se da ide sve u to smjeru. Nemam sad kristalnu kuglu da mogu vidjeti što nas čeka. (smijeh). Mogu pokušati pogoditi. Internet se i dalje razvija. Nije došao još u sve domove, ali za godinu, pet, deset će biti definitivno, tako da vjerujem da će s vremenom CD-i nestati. Tiraže se isto mijenjaju, danas ako netko proda 1000 CD-a smatra to uspjehom. Sve je veći broj konzumenata glazbe koji se orijentiraju na Internet. Jednog dana je nestala vinilna ploča, pa je nestala kazeta, valjda će tako i CD. To je taj nekakav proces koji ide sa razvojem tehnologije u korak i mislim da će se diskografske kuće koje su u krizi morati preorijentirati na novonastalo stanje. Ako će željeti opstati, morat će se okrenuti digitalnom tržištu i baviti se drugim stvarima. Možda više promocijom, koncertima, što već i danas rade.

Jeste li nostalgični kada razmišljate o stvaranju glazbe u najbolje vrijeme Đavola i danas?

Nostalgičan sam ako razmišljam o tome, ali ne živim u prošlosti. Još uvijek sam pun energije i volje i mislim da još puno toga imam za reći i dati. Okrenut sam prema budućnosti. Lijepe su sve te mladosti i uspomene, ali to je prošlost. Živimo u sadašnjosti, čekamo budućnost, to je moja filozofija. Razvijat ću svoju karijeru u raznim smjerovima. Kazalište je svakako jedan od njih.

Hvala Vam puno na Vašem vremenu.

Hvala Vama.