Istaknuto
21.08.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta U rubrici Nova glazba izdvojili smo aktualne domaće singlove, a vi glasanjem odaberite svog favorita. Poslušajte i preporuku stranih noviteta.

05.08.2019.

Vrijeme čitanja: 6 minute FILMSKI VREMEPLOV: Vrijeme je da upoznate francuski novi val (nouvelle vague) i saznate zašto i kako je oduševio filmofile i ljubitelje francuske kulture.

Intervju

Punčke na azijskoj turneji: Pokemoni, upitni gurmanski doživljaji i karaoke s Evanescence

17.12.2018. Igor Yuri JuriljFoto: Matija Tomić i Goran Nježić (BAKA productions)
Vrijeme čitanja: 9 minute

Članovi Punčki nemaju ni 30 godina, a već su objavili tri albuma, broje bendovski staž dvoznamenkastim brojkama te iza sebe stotine koncerata i turneja od kojih je najsvježija ona Azijom. Dok su pohodile Daleki istok, mi smo ih nimalo voajeristički uhodili na Instagramu i ‘lajkali’ čvenkove s Pokemonima ili upitno gurmanske eksperimente s hranom.

Ideja nam je bila virtualno ručati s Lucijom ispred laptopa i Skypea koji nam je premošćivao kontinente, ali odluke od večeri prije dovele su nas do zaključka da je bolje da se držimo kave. U rano poslijepodne na ekranu pulsira bijelo ‘S’ na plavom ekranu s kojeg se smiješi predvodnica Lucija s kojom ne treba formalno započinjati razgovor, nego ga mlada glazbenica suvereno vodi zajedničkim jezikom – hrane. Lucija i ja igramo ping-pong s dojmovima o hrani s one strane polutke gdje je bilo zanimljivije čuti o logistici turneje koja podrazumijeva glavu neprestano, i doslovce, u oblacima. Nakon što su ‘prizemno’ odradile prvu turneju početkom godine, Punčke su poletjele na drugu, a ovoga puta Azijom odakle su se vratile s video-kolažima svog pohoda na svijet manje opterećen visokom politikom, a više – karaokama.


Foto: Lucija Ivšić (Punčke) na Skypeu

Punčke su se vratile s turneje istočnom Azijom gdje ste u tri tjedna obišli Maleziju, Tajvan, Filipine i Japan, a moram priznati, potpuno ste nam prodali, pa makar i turistički, sve te gradove svojim odličnim zapisima što, naravno, kombiniraju putovanje i koncerti materijal.

Kad sam počela bukirati gaže, nisam znala gdje naći informacije, od mjesta gdje ćemo nastupati do bendova i samih klubova. Počela sam razmišljati da bismo mogli snimiti i video s turneje koji je namijenjen prije svega glazbenicima koji idu u te zemlje da dobiju taj uvid jer ni na Internetu nemaš fotke kluba. Ima jako malo slika ljudi u klubu, posebno u Japanu, gdje ti je još sve na japanskom i ne možeš razumjeti kako klub djeluje. Ne znaš kamo odlaziš, pa smo htjeli to dokumentirati kao neki vizualni vodič.

Kakvi su dojmovi sad nakon dolaska?

Bilo je najbolje ikad. Cijelo sam vrijeme kucala u drvo i govorila da se nešto mora dogoditi jer je jednostavno dalek put i sve je riskantno – nemoguće je da bude sve ok, no bilo je.

Foto: Matija Tomić i Goran Nježić (BAKA productions)

Ja bih se jedino bojao prilagodbe tijela na hranu i neželjenih (nekontroliranih) problema i njihovih posljedica (smijeh)!

Naravno da moraš paziti što jedeš, ali moram ti iskreno reći da sada nismo gledali na to i jeli smo sve lokalno i čudno. Recimo, bila je situacija s jednim dedom na Tajvanu koji izvuče svoje ‘pop up’ kuhalo i servira hranu, a ti ne možeš birati što ćeš jesti. Nema ni stolove nego izvlači neke plastične stolce na kojima jedeš. Dao nam je neko crno jaje koje je bilo prefino, ali smo saznali da kad se skuha, zalije se konjskom mokraćom i zakopa u glinu (smijeh), a onda tako stoji neko vrijeme.

Je li konj bio crni pastuh?

(smijeh) Ne želim znati, ali okusom nije bilo drukčije, no bilo je jako fino. Na kraju se nitko nije otrovao.

Foto: Matija Tomić i Goran Nježić (BAKA productions)

Je li turneja bila dobro posjećena?

Obzirom da je Facebook bio jedina reklama koju smo radili, bilo je hrpa ljudi.

Što je Punčkama u raideru?

Organizatori su nam na ovoj turneji sređivali gitare za svaku svirku, zbog čega nismo znali što ćemo dobiti od instrumenata. Jedino svoje što smo nosili bili su kablovi, žice, činele…

…i mikrofon?

Ma ni to. To bih ti ja prije nastupa obrisala antiseptičkom maramicom (smijeh)

Kao ako sam mogla jesti crno jaje, mogu i pjevati pred tko zna čijim mikrofonom!

Ma da! No doslovno ne znaš što ćeš dobiti dok ne dođeš u klub pa smo se zezali da želimo Flying V gitaru i baš na kraju Anja u Japanu dobije Flying V bas! Kako sam svaki koncert svirala drugu gitaru, onda se i navikneš na to.

Ali šalu na stranu – mislim da ne tražimo ništa specijalno, osim evo jedino – Haribo bombona! Tome se često organizatori nasmiju, ali mi volimo jesti i uvijek posvuda naglasimo da nam je hrana jako bitna. Želimo puno čipsa, puno bombona, čokolade i čokoladno mlijeko (hladno) za Gorana!

Onda su te tonske probe morale biti drukčije nego kod nas?

Iskreno, imali smo trideset puta bolje uvjete. Ne mogu reći da je kod nas loše, ali što se opreme tiče, ondje sam svirala na fenderima, pojačalima Orange ili Marshall. Došli bismo jako rano, oko 2-3 poslijepodne na tonsku jer bi ti po večeri sviralo 6-7 bendova koje smo headlineali.

Kakve su prirode dalekoistočni koncerti?

Koncerti se ne vežu za cuganje. To nije nešto što ide zajedno: dođeš podržati bend. Bar je odvojen od koncertnog prostora, pa imaš dojam kao da ideš u kino dvoranu bez sjedala. Sam čin je puno ozbiljniji, a svi ljudi vezani za koncert su doista zaposleni u prostoru. Tonci imaju svoje šegrte. Dok u Hrvatskoj dolazimo prve i čekamo da se ne čeka nas, tamo tebe sve čeka sa naštimanim instrumentima. Tonac je taj koji sjeda i svaku opnu naštima, što kod nas ni mnogi bubnjari ne rade. Besprijekorno su pedantni. A kad koncerti završe, odlazi se u restorane s terasama gdje dolaze mladi i jedu i piju. Ono, kao da odeš kod nas van cugati i usput jesti blitvu s češnjakom. Ali super je jer je vrlo interaktivno i puno se više vežeš s ljudima. Istovremeno, u Japanu je malo drukčije, pa nakon koncerta ideš na karaoke po pitanju čega su vrlo ozbiljni.

Što su Punčke ponosno pjevale?

Isuse, imala sam svoj Evanescence moment s Bring Me Life.

Hej, to mi je jedan od najvećih slatkih grijeha i himna je jedne generacije koja ju je pretvorila u klasik koji svi znaju. No kad smo kod poznavanja muzike, zanima me je li na turneji bilo fanova odnosno publike koja je od ranije znala za Punčke?

Ne, osim ljudi iz Ambasade i Hrvata koji su, recimo, živjeli u Kuala Lumpuru. Ljudi bi nas gledali zbog live nastupa koje smo objavili, a onda se brzo proširilo. Kažu u tom klubu da dosad nije bilo takve šutke kakvu su napravili za nas. Poludili su, pokupovali nam merch među kojima su bile i kape koje su nosili, a to je država u kojoj nikad nije ispod 35 stupnjeva.

Foto: Matija Tomić i Goran Nježić (BAKA productions)

Što vas je turneja naposljetku novo naučila?

Azijska nas je turneja naučila da naša regija ima fantastične bendove. Vidjeli smo među svim tim bendovima da su kopije bendova koje su vidjeli na televiziji, a onda u tome nemaju mjeru i to ispadne previše. Nedostaje im odrešitosti, originalnosti i sirovosti. Normalno da su se ljudi ondje izbezumili na nas jer bih već u drugoj pjesmi bila među njima, čime bi oni izašli iz svoje zone ugode.

Koji su to onda regionalni bendovi koje bi istaknula kao fantastične?

Definitivno Repetitor, Seven That Spells, Vlasta Popić ili Haiku Garden i Lynch iz Slovenije. Došli smo do super zaključka da na ovako malom i jadnom tržištu imamo super bendove i stvari vjerojatno zato jer smo tako surovi kao što jesmo, a to je zbog okoline u kojoj živimo.

A pored bookinga i komunikacije, sami radite i svoj merch. Ruby, izvorna bubnjarica i sada bivša članica koja živi i radi u San Franciscu kao dizajnerica, bila je ta koja je dosad Punčkama radila vizuale?

Da, dok nam je zadnje vizuale radila prijateljica Ena Jurov. Na Tajvanu nam je prišla djevojka iz publike koja je ilustratorica i ponudila nam je da za nas radi nove vizuale za nadolazeću turneju. Stvaramo veze s lokalcima.

Foto: Matija Tomić i Goran Nježić (BAKA productions)

Kakva je sada priroda i dinamika benda kao trojca s muškim članom nakon deset godina samo s djevojkama?

Super smo kliknuli. Naravno da je s Ruby bilo odlično, ali nekako se sve savršeno posložilo. Moram da je Goranov dolazak bend inspirirao mene i Anju i bila je to neka neočekivana svježina. Recimo, pridružio se prošle godine u desetom mjesecu i doslovce smo u tjedan dana napravili EP “Valovi” – išlo je kao podmazano. Što se nastupa tiče, to više nema veze s onim Punčkama koje si prije vidio – ja sam dobila puno više nekog “attacka” jer je Goran vrlo čvrst bubnjar. Kako su on i Anja super frendovi, dogodilo se da je i to doprinijelo tome da iza sebe imam izuzetno dobru ritam sekciju. Uopće ne moram gledati što se događa iza mene, pa mi to daje toliko slobode da sam počela raditi žešća sranja sebi i drugima (smijeh).

Kakva?

Polupala sam si koljeno, nakon koncerata budem krvava, na Tajvanu sam glavom udarila lika… Bilo je vrlo bolno. A bilo je par takvih ozljeda gdje sam nekog udarila gitarom. Naravno, ništa zlonamjerno. No hoću ti reći da mi je u odnosu na Anju i Gorana to baš trebalo jer sad njihovo držanje svega pod kontrolom dopušta meni da budem van kontrole.

Foto: Matija Tomić i Goran Nježić (BAKA productions)

Spletom okolnosti se znamo od samih začetaka Punčki, još od davne 2008. kad ste bile bend šest pomalo plahih curetaka. Jesi li tada sanjala o tome da ćeš biti ovdje za deset godina s toliko međunarodnog uspjeha, tri albuma iza sebe i neprestanim nastupima?

Naravno da ništa nisam mogla predvidjeti. Kad pogledam taj timeline i kako se sve razvijalo, stvarno ništa od ovoga nisam planirala. Recimo kad sad pogledam prema budućnosti Punčki jest da želim izgurati najviše što možemo i pohodimo mjesta gdje nitko ne želi ići. To mi je cilj, ali on se spontano mijenja kako se stvari događaju, a tako je bilo i dosad. Da mi je netko rekao da će taj bend potrajati 11 godina, da ćemo biti na turneji u Aziji, ne bih vjerovala.


Punčke se nikad nisu bojale posljedica otvorenosti, direktnosti i kritike kritičara. U našem ranijem razgovoru pokazuju nezadovoljstvo hrvatskim glazbenim novinarstvom posebice kada ih hvali kritikom bez supstance i razumijevanja.


Možeš li u tom pogledu u prošlost pokušati definirati kako je evoluirao zvuk Punčki koji vas je doveo do ovog danas?

Definitivno bih rekla da su Punčke impulzivne i spontane. Ja sama nisam osoba koja ide po principu ‘ispeci pa reci’, odakle taj moment. Jako mi je teško definirati zvuk, pa jedino mogu reći da je to iskren zvuk koji odražava kako se osjećam u datom trenutku. Zaista kad pogledam unatrag naša izdanja točno vidim svoj emotivni razvoj i faze u kojima sam se nalazila. Na “Valovima” me doslovce bolio k**** jer me iskreno bolilo tko će što reći, a mislim da se to i čulo. To mi nije toliko bitno, koliko da stojim iza toga što objavimo. Naravno da mi je drago kad to dobro prođe, ali mislim da se to vidi, a cijela priča oko “Valova” odiše time. Nikad nisam planirala niti namjeravam planirati naš zvuk.

Dakako, to će biti uvijek tema kritike, ali ona te ne dira previše. Štoviše, u par navrata si pokazala da te zapravo iritira površna pozitivna kritika negoli konkretna negativna. Što te kao glazbenicu smeta u našoj glazbenoj kritici i novinarstvu?

Mislim da se općenito cjelokupno hrvatsko novinarstvo, a posebno glazbena kritika više ne može nazvati novinarstvom. Ako zaista želiš biti dobar kritičar, moraš biti upoznat sa scenom. Da bi bio upoznat s njom, na neki način moraš biti dio nje i biti u njoj, a za to ti treba puno energije i vremena, ali i novaca. Svjesna sam da većina tih ljudi nisu plaćeni za pisanje o glazbi, pa normalno da neće izdvojiti puno vremena da se nečemu toliko posvete i nauče. Na kraju sve te kritike stoga budu površne. Jako sam razočarana recenzijama. Ne znam kad sam posljednji put pročitala nešto kvalitetno što priča priču benda. Vidim to najbolje po intervjuima gdje novinari nemaju pojma o tebi kad sjednu pred tebe. Ne očekujem da nas svi znaju, slušaju i vole, ali ako već radiš svoj posao – barem se informiraj.

Malo je ljudi u zemlji, malo se ljudi bavi kritikom, a nakon što uđeš u domenu, ljudi se upoznaju i postaju subjektivni poradi poznanstava. Pored toga, uredništva su opsjednuta klikovima i dosegom objave, dakle, brojkama za prikazivanje sponzorima na kojima počivaju, a čijim sredstvima uglavnom nitko ne plaćaju pisanje.

Surova sam po tom pitanju i smatram da nema prostora subjektivnosti jer je poanta ići naprijed i dobiti povratnu informaciju kakvu dotad nisi. Međusobno smo kritični kao bend i volimo se osvrnuti na svoje stvari i pogreške, ali volim čuti tuđu stranu koja će mi predstaviti svoj utemeljen dojam. Bez obzira je li dobar ili loš jer sigurno će se drugo uho ako je objektivno naći nešto što ne valja.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

(Visited 250 times, 1 visits today)

Komentari