Seid Serdarević: “Bez akcije poticanja čitanja nema ni napretka u ekonomiji”

Seid Serdarević, osnivač i glavni urednik izdavačke kuće Fraktura te pokretač Festivala svjetske književnosti govori o situaciji na hrvatskoj književnoj sceni, zašto se sajmovi knjiga u Hrvatskoj ne mogu niti usporediti s onima u svijetu i kako se do sada hrvatska književnost predstavljala na najvećim europskim sajmovima u Frankfurtu i Leipzigu. Serdarević ističe nepobitne potencijale naše nacionalne književnosti, no smatra kako je potreban zaokret u književnoj politici kako bi hrvatska književnost konačno zauzela mjesto u svijetu koje joj kvalitetom i pripada.

Krajem 2013. predstavili ste se na tri književna sajma, među kojima je i onaj u Guadalajari. Možete li usporediti veliki, međunarodni sajam poput Guadalajare i naša dva nacionalna sajma, u Puli i Zagrebu?

Guadalajara je grad od 9 milijuna stanovnika, a sam sajam posjeti 700 tisuća posjetitelja. Svakoga dana se od 17 do 21 sat odvija 20 promocija i razgovora s autorima, pred auditorijem od 50 do 200 gledatelja. Kada pogledate koji autori posjećuju Guadalajaru (npr. ove godine su u istoj raspravi sudjelovali Llosa i Grossman), onda vidite gdje mi stojimo u odnosu na svijet i u usporedbi s tim svi naši sajmovi izgledaju nebitno. Što se tiče naših sajmova, Interliber i Pula su neusporedivi po mnogim kriterijima. Interliber se događa u Zagrebu i to je njegova velika prednost – ima više posjetitelja, izdavači sami uređuju svoje štandove, i to ima svrhu neke godišnje smotre izdavača, dok je Pula  s druge strane festival autora. Niti je Interliber naš Frankfurt, niti je Pula naš Leipzig – takve su usporedbe besmislene. Interliber ima jedan vašarski karakter, ali je važan i nenadoknadiv jer je prilika izdavačima da dođu u kontakt sa svojom publikom. Pula imaniz zanimljivih programa i tradiciju tih programa koji traju od samog osnivanja sajma i upravo je zbog toga puno zanimljivija i autorima i nakladnicima i medijima, dok je Interliber interesantniji kao mjesto prodaje knjiga.

Na sajmu u  Gudalajari ste zajedno s Romanom Simićem Bodrožićem i Zoranom Ferićem prvi predstavljali hrvatsku književnost. Kako je izgledalo to predstavljanje?

Što se tiče sajma u Guadalajari, s nama je trebala nastupati Daša Drndić koja je nastup morala otkazati zbog zdravstvenih problema. Ona je trebala sudjelovati u jednoj od središnjih diskusija sajma i to je mogao biti jedan lijep i posjećen događaj. Mi smo predstavljali antologiju suvremene hrvatske pripovijetke koju je uredio Roman Simić Bodrožić u okviru časopisa Relations. Imali smo i stol za agente gdje smo imali čitav niz kontakata s južnoameričkim nakladnicima koji su pokazali veliki interes za hrvatsku književnost. Jedna nakladnička kuća čak je zainteresirana za izdavanje niske hrvatskih autora, a realizacija tog projekta ovisi o potporama koje im naše Ministarstvo kulture može pružiti.

Hrvatska se redovito predstavlja na velikim sajmovima u Frankfurtu i Leipzigu, a na račun tih nastupa se često mogu čuti razne kritike. Jeste li vi zadovoljni tim predstavljanjima i gdje vidite prostor za poboljšanje?

Mi ne nastupamo u okviru nacionalnog štanda, od 2003. godine nastupamo samostalno u Frankfurtu. Što se tiče hrvatskih nastupa, oni su imali svojih uspona i padova. Najbolji program bio je onaj u Lepzigu 2006. kad je Hrvatska bila tzv. zemlja u fokusu. Taj je program koncipirala Alida Bremer, a tada je došlo do prijevoda 40 hrvatskih autora i to je imalo nekog smisla. Postalo je očito da nemamo koncepciju bez obzira na to tko je ministar kulture – tu ne treba izmišljati toplu vodu, to znaju raditi i Nizozemci, i Katalonci i brojni drugi. Trebali bismo imati jedan dobro dizajniran štand s kojim možemo ići na sve sajmove, raditi izbor 10-ak autora na koje bismo se fokusirali i kroz 4-5 godina bi svi relevantni autori bili u tom izboru. Uz to bi trebalo početi sve raditi na vrijeme, što kod nas nije slučaj. Razlozi su, između ostalog, ti da Zajednica nakladnika i knjižara ne uspijeva to organizirati i  da nemamo agenciju za knjigu koja bi na sebe trebala preuzeti i niz drugih poslova osim predstavljanja domaćih autora uz inozemstvu.

Kakva je situacija s prijevodima domaćih autora u inozemstvu?

Držim da je, uz poljsku i mađarsku književnost, hrvatska književnost najinteresantnija međunarodnom tržištu među književnostima srednje i istočne Europe. Ona je među njima i najprevođenija, što samo pokazuje da imamo što ponuditi u raznim žanrovima. Hrvatska ima niz autora poput Dubravke Ugrešić, Miljenka Jergovića i Slavenke Drakulić koji su svjetski poznati. Situacija nije tako tmurna, ali nam nedostaje jedna prava fronta, jedna platforma preko koje bismo te autore prezentirali u inozemstvu i  plasirali neke nove autore na tržište. Bilo bi sjajno kad bi se te knjige počele i prodavati, ali treba uzeti u obzir da je i jednoj Švedskoj trebao Larsson kako bi došla u književno žarište.

Govorili ste o velikim imenima sajma u Guadalajari. Upravo ste Vi zaslužni za dovođenje niza velikih imena u Zagreb u sklopu Festivala svjetske književnosti koji ste pokrenuli. Zbog čega ste pokrenuli taj festival?

Od svog osnutka u Zagreb smo dovodili čitav niz velikih autora, poput Amosa Oza, Petera Nadasa, Petara Esterhazyja, Julie Zeh i drugih. U nekom trenutku primijetili smo da nam je potrebna upravo koncentracija tih događaja kako bismo dobili veću pozornost publike i medija. To s jedne strane jest festivalizacija, koja je sveprisutna u  filmskom i kazališnom svijetu, ali očito je potrebna i u književnom svijetu. Pozitivno je da možete provesti jednu lijepu marketinšku kampanju i dovesti velike autore, dok je negativno što ne možete imati kontinuitet kroz cijelu godinu. Takav tip organizacije bio je potreban kako bismo sve te autore uopće mogli dovesti u Zagreb, a popunjenost svih programa bila je preko 90%, što svjedoči uspjehu našeg prvog izdanja. Pokazalo se da ljudi nisu izgubili interes za knjigu, da možda samo trenutačno imaju manje novca za knjigu i da nam nedostaje pravih književnih sadržaja, što vidimo i po HRT-u koji je odrezao prvu emisiju o knjigama iz svog programa nakon dugo vremena.

Posljednja istraživanja Eurobarometra o konzumaciji kulturnih sadržaja u Hrvatskoj dala su prilično poražavajuće rezultate, uključujući i onaj da je tek 56% Hrvata u proteklih godinu dana pročitalo jednu knjigu. Tko su, po vama, krivci za takve rezultate?

To su rezultati koji su već godinama takvi, krećemo se oko podatka da je svaki drugi čovjek pročitao jednu knjigu. Tu smo debelo ispod europskog prosjeka. Problem je  i HRT-a koji svoju funkciju javnog servisa ne obavlja, ali i problem obrazovnog sustava, problem lektire koja nije adekvatna. Nešto se pokušava s akcijama tipa „Ruksak kulture“, ali to je sve nedovoljno i očito je da je potrebna jedna velika akcija poticanja čitanja koja će biti nacionalna i dugoročno planirana. Bez toga nema napretka ni u ekonomiji – svaka nacija u kojoj se više čita je obrazovanija, a bolje obrazovanje znači i bolje gospodarstvo. Niti jedna naša vlada, ni lijeva ni desna, nije razmišljala dugoročno već samo od izbora do izbora, i niti jedna vlada nije uložila novac u obrazovanje. Pravi rezultati se mogu vidjeti tek nakon 8 – 10 godina.

Jedan ste od glavnih aktivista udruge Knjižni blok koja progovara o problemima nakladništva i knjižarstva, a posebno ste se obrušili na takozvanu komisijsku prodaju – sistem u kojem vi morate velikim knjižarima dati primjerke svojih knjiga, a oni vam tek naknadno plaćaju. Je li se stanje popravilo u odnosu na vaše posljednje medijske istupe?

Stanje se nije promijenilo – države bivše Jugoslavije su među rijetkima koje još uvijek imaju komisijsku prodaju knjiga. Ona ne bi bila u načelu loša da imamo obrazovane nakladnike, organizirano knjižarstvo i to odvojeno od nakladništva. Mi se s time borimo već dugo vremena, a nažalost to se neće promijeniti još neko vrijeme. Knjižarstvo je, poput nakladništva, jedan fin posao, uvijek je ugrožen. Mi već više od 20 godina nemamo školu za knjižare koje se prije učilo u srednjoj trgovačkoj školi. Tu kreću mnogi problemi našeg knjižarstva koji su blisko povezani i s problemom prodaje knjiga. Knjige se ne znaju ni slagati ni prezentirati kako spada i zbog toga dolazi do slabe prodaje. Cijena knjige nije toliki problem – u Meksiku je prosječna plaća manja, naklade su veće, ali je i cijena knjige skuplja. 

Unatoč krizi nakladništva, Fraktura je kao srednji izdavač uspjela zauzeti svoju poziciju na tržištu. Koji su glavni kriteriji za izbor naslova?

Mi se od početka držimo svojih načela. Od 60 naslova godišnje, uvijek imamo 10 publicističkih naslova orijentiranih na povijest 20. stoljeća ili suvremenu lijevu filozofiju. Zatim je tu 40 književno-vrijednih naslova te 10 naslova koji također imaju svoju književnu vrijednost, ali su usmjereni na širu književnu publiku. S takvim pristupom radu na svakom segmentu knjige uspjeli smo ostvariti svoju poziciju – i u bližoj budućnosti je ne kanimo mijenjati. 60 knjiga jest maksimalan broj koji s našim timom možemo izdati tako da svatko stigne pročitati tih 60 knjiga, ali i da možemo raditi kvalitetnu prezentaciju.

Upravo je Fraktura u Hrvatsku dovela neke od najvećih svjetskih hitova, poput Larssonove Millenium trilogije. Kako izgleda proces izdavanja tih knjiga?

Trebate vjerovati u svaku knjigu. Kad bi se znalo na koji se način stvaraju hitovi, nakladništvom bi se u svijetu bavilo pet ljudi koji bi bili enormno bogati. To nažalost nije tako jer se ukus publike stalno mijenja. Sve autore koji su postali velike zvijezde (Zafon, Lars Kepler, Larsson) pratili smo i izabrali prije nego su postali svjetske zvijezde. Nema ni pravila da će ono što će biti uspješno u svijetu biti uspješno u Hrvatskoj – Stieg Larsson primjerice nije postigao veliki uspjeh u Sloveniji i Slovačkoj, zemljama za koje bismo rekli da su nam mentalitetom bliske. U skandinavskim zemljama inozemni autori teško ulaze u prvih deset na ljestvicama čitanosti. Mi smo po tome specifični jer se kod nas upravo domaći autori rijetko nađu među najčitanijima.

Naposljetku, ima li u Frakturi prostora za mlade hrvatske autore?

Kod nas su objavljivali Luka Bekavac i Goran Ferčec, dakle pripadnici neke malo starije mlade generacije. Treba poslati rukopis i imati strpljenja da naš tim to pročita i da odlučimo što ćemo napraviti s tim. U današnje doba postoje neki drugi načini kako se ulazi u književnost – prije su to bili književni časopisi, danas su to blogovi i Internet općenito. Prednost tog načina je da odmah možete objaviti što napišete, a nedostatak je da nema urednika ni selektora, da ne znate koliko ljudi čita vaše djela i tko to čita. Ponekad je sam proces čekanja dobar jer se čovjek može vratiti svom rukopisu. U posljednjih nekoliko godina malo je teže izdavati domaće autore – broj pristiglih rukopisa je sve veći, a broj potpora je minoran. Moramo smanjiti rizik na minimum kako bismo prebrodili ovu krizu koja kod nas traje već predugo.