ŽIVA: „Glazbena industrija svela se na čisti konzumerizam koji besramno izrabljuje umjetnike“

Kada je Lucija Ivšić prije nekoliko godina spakirala kofere i Zagreb zamijenila Melbourneom, domaća je scena izgubila predvodnicu jednog od najsrčanijih bendova, vinkovačkih Punčki.

No, ono što se u prostoru između migracijske otuđenosti, pandemijske izolacije i borbe s osobnim demonima i perfekcionizmom rodilo, nadilazi okvire klasičnog rock iskaza. Pod umjetničkim imenom ŽIVA, Lucija je stvorila autohtoni zvučni zid koji na novom, hvaljenom albumu ŽIIVA besprijekorno spaja mračnu estetiku darkwavea, eksperimentalnu klupsku elektroniku i emotivnu silinu slavonskih tradicijskih napjeva.

Riječ je o fascinantnom komadu zvučne umjetnosti u kojem se motiv žita, transhumani ansambli i tehnološka preciznost ne sudaraju, već nadopunjuju. To su već prepoznali i utjecajni australski mediji poput Triple J-a i Mixmaga, ali i domaća kritika koja njezinu hrabrost s pravom uspoređuje s globalnim fenomenima poput Björk.

Njezin povratak pred zagrebačku publiku zakazan je za 11. lipnja u klubu Močvara. Koncert će biti sve samo ne nostalgično podgrijavanje prošlosti, jer ŽIVA na pozornici stoji potpuno sama, gradeći hipnotičke zvučne loopove u stvarnom vremenu. Trijumf autorske autonomije bit će dodatno podcrtan i beskompromisnim klupskim linijama njezinih gošća – Warrego Valles, Nine Hudej, NinaBelle i tonote – umjetnica koje trenutno drže ključeve elektroničke scene u regiji. Uoči iščekivanog nastupa, s Lucijom smo pretresli ključne točke njezina novog identiteta: od akademskog rada na dizajnu i skepse prema umjetnoj inteligenciji koja guta kreativnost, preko prkosa streaming servisima, pa sve do anksioznosti koju donosi povratak na domaći teren.

Je li odlazak u Melbourne bio svjestan bijeg od domaće scene i potreba da kroz ŽIVU pronađeš novi, intimniji zvuk izvan klasičnih rock okvira?

Da, iako je odlazak bio svjestan bijeg jer sam se osjećala limitirano u Hrvatskoj, u tom trenutku nisam mogla ni zamisliti što slijedi i da će cijeli taj proces migracije biti tako zahtjevan i izazovan. ŽIVA u tom trenutku nije bila nigdje na radaru, iskreno sam mislila da ću se preseliti i osnovati novi bend, ali onda se dogodila pandemija, otuđenost, užasna borba s OKP-om i kriza identiteta, i sve se slilo u to što je ŽIVA danas.

Kako spajaš znanstveni rad na fakultetu i stvaranje AI zbora s tradicijom slavonskih napjeva i motivima žita koji i dalje žive u tvojoj glazbi?

S početkom doktorata 2021. godine me odmah počeo zanimati spoj tradicije i neopipljive kulturne baštine s tehnologijom i odmah sam se vodila pitanjem: Kako tehnologija može podržati i poboljšati način očuvanja usmene tradicije i folklora? Tako je počelo moje eksperimentiranje, konstantno sam tražila načine kojima mogu kombinirati tradicionalno i suvremeno pa je tako žito završilo na 3D printanom CD-u, napjevi izvođeni na Airsticksima – instrumentu koji se oslanja isključivo na pokrete tijela… No moja instalacija i rekreacija šokačkog kola putem rada Transhuman Ansambl; iznenađujuće ne koristi uopće neuralne mreže i umjetnu inteligenciju već fizičke senzore i softversku logiku koja im (tehnološkim pjevačima/zvučnicima) omogućava da reagiraju i pjevaju sukladno situaciji. 

Je li otvaranje teških tema poput OKP-a, izgaranja i perfekcionizma na novom albumu za tebe bilo olakšanje ili iscrpljujuće ponovno proživljavanje tih nemira? 

Tijekom stvaranja je bilo iscrpljujuće i često sam htjela odustati i jednostavno prestati raditi išta od toga. Sada sam samoj sebi zahvalna što sam uporna k’o mazga jer je po izlasku albuma sve loše isparilo.

Je li ovakvo moderno i hrabro poigravanje s tradicijom jedini način da naš folklor preživi u 21. stoljeću, a da ne postane dosadan i umjetan? 

Nije jedini način, ali sigurno se ne bismo trebali oslanjati isključivo na tradicionalne formate očuvanja folklora jer na kraju dana folklor čine ljudi koji ga prakticiraju, što po meni znači da on evoluira i razvija se s generacijama, nije zamrznut u vremenu poput neke snimke. Sukladno tome, načini arhiviranja i predstavljanja također trebaju evoluirati i prilagoditi se novim generacijama koje konzumiraju stvari drukčije. 

Budući da na pozornici sve radiš sama, koliko ti taj format ostavlja prostora za improvizaciju, a koliko je zapravo stresna kontrola u kojoj nemaš pravo na grešku? 

Zapravo imam jako puno prostora za improvizaciju. S obzirom da snimam sve na licu mjesta i onda loopam, taj pristup mi omogućava da snimim drugi dio pjesme malo kasnije ili da dio skratim, ovisno o tome kako se ja osjećam i kakva je atmosfera u klubu. Greške radim konstantno, ali to je dio procesa i najbitnije je kako odreagiram na situaciju u trenutku i rokam dalje. 

Kakav je osjećaj nakon velikih festivala poput Dark Mofa i podrške stranih medija ponovno stati pred zagrebačku publiku u Močvari koja te pamti iz rane rock faze?

Anksiozna! Ne možeš biti prorok u svom selu. Nakon svih ovih godina na pozornici, i dalje imam užasnu tremu, a najgora je pred domaćom publikom (iako je to sad možda Melbourne, a ne zagrebačka publika?).

Vidiš li umjetnu inteligenciju, s kojom i sama radiš, samo kao koristan alat koji ti širi vokalne mogućnosti ili u svemu tome osjećaš i neku distopijsku prijetnju?

Nisam još počela koristiti neuralne mreže za pjevanje, trenutno i dalje koristim aplikacije poput Claudea kao alat. Nažalost, gledam na to kao na prijetnju jer već vidim rezultate na svojim studentima i koliko utječe na kognitivne sposobnosti i razvoj. Kao i sa svime u svijetu, ovo je došlo puno prerano do svih nas. Fokus je konstantno na produktivnosti, konzumerizmu i profitima, umjesto na obrazovanju: koje se informacije koriste za generiranje tih odgovora? Tko je autor tih članaka koje se koriste kao izvor? Vjerojatno zvučim kao tehno-pesimist, ali u ovom trenutku vidim samo negativne strane i ogroman AI bubble. 

Što misliš, što australska publika i mediji, koji nemaju veze sa Slavonijom, vide u tvojoj glazbi i tim našim tradicionalnim napjevima? 

Često mi ljudi prilaze nakon koncerata uplakani i kažu da tijekom mojih koncerata osjećaju neku suludu bliskost sa mnom i dobiju dopuštenje da budu iskreni. Mislim da je to zbog toga što su napjevi oduvijek igrali važnu ulogu i mnogim kulturama neovisno o jeziku – ljudski glas je ono što dopire do svih nas i kada je višeglasno pjevanje u pitanju, snažno teško da se ne naježiš… 

Je li limitirano 3D tiskano CD izdanje tvoj prkos protiv streaming servisa i pokušaj da glazbi vratiš težinu i status opipljive umjetnosti? 

Prije svega je to projekt koji sam imala u glavi mjesecima, ali da, to je i javno iskazivanje mog stava prema streaming servisima i glazbenoj industriji koja se svela na čisti konzumerizam koji besramno izrabljuje umjetnike.

Može li se izbor tvojih gošća u Močvari čitati kao tvoja jasna poruka o snazi i važnosti elektroničke scene koju u regiji danas očito vode autorice? 

Dakako da može! Warrego Valles i tonota su samo neke od primjera fantastičnih umjetnica s naše scene koje hrabro stvaraju nešto, ali i uz to djeluju i doprinose na više fronti unutar glazbene industrije – dijele znanje mladim producentima, organiziraju koncerte, i podržavaju marginalizirane umjetnike.