Ivana Lulić: Kad sam prestala samu sebe ograničavati, postala sam slobodnija

„Ubi me prejaka reč” rekao je jednom jedan pjesnik i te mi njegove riječi zabubnjaju u glavi svaki put kad pročitam komad poezije koji me udari negdje iznutra. Koji me, barem nakratko, ubije. Da, nabacivat ćemo se velikim riječima jer i to ponekad treba činiti, a u slučaju poezije Ivane Lulić, sasvim zasluženo. Zbirku „Znaš li gdje je Špišić Bukovica” čitala sam dugo. Čitala sam je polako, sa svih strana, iznutra i izvana. Njen djed postajao je moj djed, a njen otac postajao je moj otac „na livadi sa žutih fotografija”. Ivana Lulić piše poeziju koja je osobna, a opet sposobna da u čitatelja prodre potpuno spremna da na sebe primi nova značenja, da poput mjenjolika uzme oblik vaše duše.

Odavno sam željela porazgovarati s Ivanom, a rezultat te moje ostvarene želje možete pročitati u nastavku teksta. Mogle smo mi još mnogo tema otvoriti, ali da sam postavila sva pitanja na koja bih željela čuti njen odgovor, čitali biste knjigu, a ne intervju.

U svijetu u kojem smo naučili sve odjeljivati u gotovo pa čiste ladice, ti si odlučila da to kod tebe neće ići pa se tako baviš marketingom, književnošću, glazbom, glazbenim novinarstvom, slikarstvom i, čini mi se ovo zadnje ipak hobistički, obnovom namještaja. Osobno ti se divim zbog toga jer sama uvijek imam potrebu nešto izabrati, sve odijeliti i podijeliti pa me zanima osjećaš li nekad da se za nešto moraš odlučiti ili uspijevaš sve ispreplesti dovoljno dobro da ne osjećaš da je nešto od toga zakinuto?

Neka te sve ovo ne zavara – stalno osjećam da bih trebala nešto odabrati i zatim se usavršiti, ali previše me toga zanima i shvatila sam da se ova potreba za nekim jasnim odabirom javlja zbog okoline. Prije sam razmišljala kao perfekcionistica, da sve čime se bavim treba biti dovedeno do savršenstva, sve dok nisam počela primjećivati da izbjegavam raditi stvari koje volim jer sam unaprijed shvatila da neću moći doseći kvalitetu koju želim. Kada razmišljaš tako, samo se odjednom uloviš da više ne radiš ništa i da si nesretan. Kad postanem svjesna svog unutarnjeg kritičara koji prokazuje da sam poput neke pčelice koja leti s jednog cvijetka na drugi i da ni u čemu nisam dovoljno dobra, samo se zapitam kako sam se osjećala dok sam radila sve te stvari. I uvijek može bolje, ali sada si stvaram prostor za pogrešku i rast. Kad sam prestala samu sebe ograničavati, postala sam slobodnija uživati u svemu što me zanima. Željela sam raditi stvari koje me zanimaju u vrijeme kada me zanimaju i zato je odabir freelance života postao najbolji za mene.

U ovom ćemo se razgovoru ipak malo više posvetiti književnosti, odnosno poeziji, kako bismo porazgovarale o tvojoj zbirci „Znaš li gdje je Špišić Bukovica?”. Zbirka je dosad dobila dobre kritike i čita se, što je najbitnije za život jedne knjige. Možeš li nam reći kako je nastajala?

Nakon razdoblja aktivnog glazbeničkog života, i dalje sam imala potrebu za pisanjem. Imam tu neku vrlinu koja često zna biti i mana, da se bacim u neko područje o kojem ne znam ništa i provjerim koliko će mi trebati vremena da proplivam. Tako sam se našla i u ovoj poeziji koja više nije bila za uglazbljivanje. Bilo je dovoljno da napišem jednu pjesmu zbog koje sam osjetila ushićenje pa da si u glavi prekrižim sve one prethodne grozne pokušaje. Da se razumijemo, ne mislim da su mi sve pjesme odlične. Vrlo sam taktično složila ovu zbirku od onih od kojih se nikad ne bih odvojila, od onih koje sam smatrala nešto slabijima, a koje bih danas možda izostavila, i (polu)dnevničkih zapisa tog, za mene bitnog, razdoblja. Kada vidim da neki čitatelj odabere pjesmu koju bih danas ne bih ponovno stavila u zbirku, tada mi je jasnije da od sebe ne trebam bježati i da sam sve odluke u trenutku donijela s razlogom ma koliko god danas mislila drugačije.

Što osjećaš kad se susretneš s recepcijom svojih pjesama? Sjetim se uvijek one Zafónove rečenice „Knjige su ogledala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi.” i to za mene nekako predstavlja veliki dio recepcije književnosti, pa čak se usudim to povezati s onim što Rita Felski naziva „prepoznavanje”. Svaki čitatelj upisuje jednu novu Špišić Bukovicu na neku svoju imaginarnu kartu pa mi reci kako se osjećaš u vezi toga? Misliš li da čitatelj mora razumjeti pisca i neku njegovu namjeru, ili je književnost tu da se u njoj zrcalimo?

Kako si ovo predivno rekla – svaki čitatelj upisuje jednu novu Špišić Bukovicu na imaginarnu kartu! Uvijek imam neku glad za knjigama, i sad gledam na stolu naslaganu hrpu koju čitam ovih dana, tražim te rečenice koje će mi pokrenuti neke posve nove misaone procese. To mi je najdraže kada čitam. Lijepo je prepoznavati nešto svoje u tuđim djelima, to mi daje neku utjehu da nisam sama u svojim iskustvima, ali otkriti nešto skroz novo, pa se suočiti s time i zapitati zašto sam to prepoznala ako mislim da sama nisam takva – ova me integracija vlastitih dijelova ličnosti najviše uzbuđuje. Taj sam proces započela kada sam pisala pjesme koje su se našle u knjizi. To je bilo kao neko novo odrastanje i zato me baš veseli kad vidim da čitatelj zavoli neku pjesmu. Volim misliti da će možda i neka od njih započeti takve procese kod drugih, kao razgovor koji započneš s piscem, ali moraš ga dovršiti sa sobom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivana Lulić (@iv.lulic)

Nedavno sam naišla na izjavu pjesnikinje Desanke Maksimović gdje govori kako joj je jedan liječnik pričao kako poezija može liječiti bolesnike. Tu izjavu sad možemo izvaditi iz konteksta i shvatiti je na više načina, ali ako je shvatimo doslovno, misliš li da je istinita? Misliš li da poezija, ili čak književnost općenito, može imati terapeutski učinak?

Sigurno će nekome zvučati radikalno, ali vjerujem da nam tijela obolijevaju i od psihe. Gadan je osjećaj bespomoćnosti kada tvoje tijelo reagira protivno tvojoj volji. Kada sam otkrila poeziju koja mi odgovara, to je bilo umirujuće. I ako je riječ konkretizirana misao, a misli nam uzrokuju osjećanja, vjerujem da odabirom poezije, filmova, glazbe, ljudi, odnosa, mjesta liječimo sebe i iskustvima kreiramo život koji si želimo.

Tvoje pjesme započinju naslovom koji je napisan velikim početnim slovom na koje više u pjesmi ne nailazimo, kao ni na interpunkciju, izuzevši završne točke na kraju. Učinilo mi se da tako pjesmu vizualno snažnije zaokružuješ, odvajaš od ostalih i da je s tom točkom kraj snažniji, poput udarca šakom o stol. Kako si zapravo koncipirala zbirku i koliko ti je to važno?

U početku su pjesme imale interpunkciju, velika i mala slova – sve po pravilima. Čitajući ih naglas nekom užem krugu, dobila sam komentare kako u mojoj interpretaciji zvuče drugačije od napisanih. Tada mi se javila ideja da brisanjem interpunkcije čitateljima ostavim prostor za neku njihovu interpretaciju koja se ne mora slagati s mojom. Čak je i samo pisanje o meni bitnim i prilično intimnim temama bilo jasno zauzimanje stava jer sam se dotad prilagođavala preko svojih mogućnosti. Kako bih se barem malo manje osjećala izloženom, ostavila sam točke, kao neki definirani kraj, razlog da sve napisano više ne objašnjavam. Cijela je zbirka preslika jednog odrastanja, mirenja sa svojom prošlošću, grljenja sjena, prihvaćanja pogrešaka, prihvaćanja sebe. Više me te pjesme ne definiraju iako su možda tada bile definirajuće. Moje su, ali od neke druge mene.

Moram postaviti i jedno pitanje vezano za ilustracije u knjizi. Sama si ih radila svojim prepoznatljivim stilom, nisam morala pročitati tvoje ime da bih prepoznala ruku koja je slikala. Jesu li nastajale specijalno za zbirku ili si već postojeće slike u nju inkorporirala?

Drago mi je ako je tako! Neki crteži su se sjajno uklopili jer su nastali u razdoblju kad i pjesme, a kad sam s urednicom definirala zbirku, otvorila se prilika i za neke nove. Zanimljivo mi je što sada i ta tehnika laviranog tuša obilježava jedno razdoblje. Danas već više proučavam tehničko crtanje, kombiniram flomastere različitih debljina. Prepoznajem novu tranziciju koja će sigurno utjecati na moj stil.

Mene su u književnost gurnule bake, jedna učeći me da recitiram Jesenjina prije nego sam znala čitati i pisati, a druga pripovijedajući mi seoske bajke i legende. Što je tebe gurnulo u književnost, da se tako izrazim?

Svijet koji sam zamišljala čitajući bio mi je privlačniji od moje svakodnevice. Mislim da me je to najviše privuklo kad sam bila djevojčica. Sada prepoznajem da se to ponovilo i u jednom razdoblju u odrasloj dobi. Srećom, danas imam takav posao da mi je čitanje nužnost.

Već si se okušala u prozi pa me zanima planiraš li to ponovno učiniti ili će tvoj medij do daljnjega biti stihovi?

Ništa još ne pišem, imam svega nekoliko novih pjesama, ali razmišljam u stihovima. Ne jamčim što će biti u budućnosti.

Znam da čitaš mnogo i da čitaš raznoliku literaturu pa me zanima kakva si kao čitateljica? Čitaš li više naslova odjednom ovisno o raspoloženju ili kad počneš knjigu ne odustaješ do kraja?

Uvijek čitam nekoliko knjiga. Baš kao i što si odabirem glazbu u danu, tako biram i vrstu literature koju čitam nekad više, a nekad manje, ovisno o raspoloženju. Trenutno su mi tu Mrkonjićev izbor suvremenog hrvatskog pjesništva, nešto o poslovanju od Simona Sineka, zatim kraća Glasserova o odnosima, dvije o navikama, jedna o traumama, Carverovi „Početnici”, a onda i „Ljubav za početnike” Srećka Horvata, pa i jedan povijesni roman. Prije sam se prisiljavala završavati započeto, ali danas imam previše naslova na čekanju da bih dovršavala knjige koje mi se ne sviđaju. Ako me nakon stotinu stranica uopće ne kupe, zatvaram ih.

Nadovezujem se na prethodno pitanje pa te kao čitateljicu molim da izdvojiš nešto od nedavno pročitanog kao preporuku našim čitateljima.

Hanya Yanagihara „A Little Life” – još nije preveden kod nas, ali pregazio me ovaj roman. I brojem stranica, a i temom. Drago mi je da se sve više priča o mentalnom zdravlju, a Yanagihara je takvim psihološkim seciranjem likova dosegla posve novu razinu prikaza toga koliko nas oblikuju odrastanje i ljudi kojima smo okruženi, ne samo u ranom stadiju životu, nego koliko nas i sada odnosi mogu izliječiti ako im se prepustimo. Bez ikakvog osuđivanja, najteže je dati povjerenje drugoj osobi. Mislim da je ova autorica sjajno prikazala i kako izgledamo kada si dogmatski pričamo svoju priču i ne odustajemo od svojih uvjerenja. Vrlo teška knjiga koju ćete ili voljeti ili mrziti.

I za kraj ti želim zahvaliti na razgovoru i na vremenu i nadam se da ćemo nastaviti na kavi u kakvo lijepo jesensko popodne.

:*