Retropetak: Između dužnosti i smrti (“The Thin Red Line”, T. Malick)
Dvadeset dugih godina fanovi su čekali treći film Terrence Malicka. Nakon što je tijekom 70-ih napravio pravi bum u svijetu filma sa svojim Badlands i Days of Heaven, Malick je doslovno nestao iz svijeta kinematografije. Tek će 1998. godine, točno dvadeset godina nakon drugog filma, platna širom svijeta ugledati njegov treći film – The Thin Red Line. S prepoznatljivim stilom i ritmom pripovijedanja te novim tehnikama koje neće napuštati ni u sljedećim filmovima, The Thin Red Line vjerojatno predstavlja vrhunac Malickove filmske karijere.
Godina je 1943., na južnom pacifiku otok Guadalcanal postaje poprištem strateških borbi. Američka vojska nastoje osvojiti otoke jer je njegova pozicija savršena kao stanica za avione koji lete s američkog kontinenta, a samim tim i strateška pozicija za osvajanje rata. U borbi protiv japanskih trupa, priča prati grupu vojnika te s različitih točki gledišta prikazuje sve surovosti s pacifičkog ratišta. Beznađe, pesimizam, primoranost, besmisao samo su neki od motiva koje Malick prikazuje tijekom ovog filma.
U zemlji bezumlja
The Thin Red Line ekranizacija je istoimene novele američkog pisca James Jonesa iz 1962. godine. Autor je u nju unio svoja lična iskustva iz borbe na Guadalcanalu. Zanimljivo je, međutim, što je Malick odlučio da većinu naracije nekih likova preuzme iz Jonesovog drugog romana – From here to eternity. Uglavnom, poznata je činjenica da se Malick ne pridržava ni scenarija ni priče tako da film do kraja svog procesa nastajanja doživi i po nekoliko izmjena.
Ono što je posebno zanimljivo u filmu The Thin Red Line je način na koji Malick ratu suprotstavlja okolinu. Dok kiša metaka pada preko brda pacifičkog otoka, on nam u određenim trenucima snima i prikazuje životinjski svijet. Strah od uzaludne smrti ocrtava se na licima svih vojnika. Oklijevanje i sumnja u rat ide od jednog uma do drugog. Međutim, oni to ne izgovaraju. Te im se misli ocrtavaju u pogledima i upravo ovdje Malick stvara čaroliju. Dok narednici sa sigurne udaljenosti zapovijedaju i dobivaju medalje, ovdje na prvoj liniji živote daju ljudi koji uopće i ne znaju zašto su ondje na mjestu. U svakoj sceni, u svakoj pogibiji, vidimo nevinost i tugu boraca koji idu u sigurnu smrt, ne jer žele, već jer moraju. Jalovost ratovanja tako biva naglašena, postavši najjačim demotivacijskim sredstvom među vojnicima. Zbog toga je The Thin Red Line emotivno najkompleksniji film u Malickovom opusu.
Vlati trave nošene vjetrom pacifika
I prije negoli je Malick započeo bogatu suradnju s Emanuelom Lubezkim, za vizualni aspekt bio je zadužen John Toll. Taj dvostruki dobitnik Oscara s Malickom je imao priliku i za treći, koji mu je, žargonski rečeno, promakao za dlaku. I zaista Tollova vizija i Malickov genij čine čitav jedan spektar blistavih kadrova i scena. Od samih borbi do predjela pacifičkog otoka u kojem se Malick s vremena na vrijeme zna i izgubiti. Guadalcanal je uistinu, prikazan kroz objektiv Tollove kamere, jedno prelijepo tropsko mjesto. Ove scene, uz scene spomenute ranije, naglašavaju besmisao ratovanja u kojem ispašta samo priroda. A s obzirom na to da je i čovjek dio prirode, i sami se vojnici, baš kao i Malick, znaju utopiti u rajskim dubinama otoka, barem dok ih kiša metaka i granata ne vrati u stvarnost.
Činjenica po kojoj danas mnogi pamte Malicka jest njegova sposobnost da u sobi za montažu iz filma izrezuje čitave uloge pojedinih glumaca. Taj postupak zasigurno započinje s ovim filmom. Pa tako, iako posteri filma obiluju velikim brojem poznatih i kvalitetnih glumaca, Malick pojedine svodi tek na par rečenica. Centralne su figure zasigurno Jim Caviezel i Sean Penn, ali i njihovi likovi u jednom trenutku samo padaju u pozadinu. Pored njih imamo cijeli niz glumaca čije su karijere tek trebale zaživjeti: Adrien Brody, John C. Reilly, Jared Leto, ali i neke već iskusne glumce poput Woodyja Harrelsona, Johna Cusacka, Johna Travolte, Georgea Clooneya i veterana Nick Noltea. Međutim, dok se mnogi filmovi znaju ugušiti u svojoj all-star postavi, Malick to ne dozvoljava. Apsolutno sa samopouzdanjem vlada svakim aspektom filma i narativa, zbog čega nijedan glumac ne zasjenjuje drugog. Svaki od njih dobiva svojih pet minuta slave u bezumlju rata.
Harmonija kompozicije
The Thin Red Line bez je sumnje Malickov najbolji rad do danas i kao takav definitivna preporuka za svakog filmofila. U moru proratnih i proameričkih filmova, on se ipak odvažio da snimi i drugu stranu. Malo tužniju, ali daleko dublju i veličanstveniju od nekih filmova koji su nastajali tih godina, a bili su mnogo prihvaćeniji u odnosu na The Thin Red Line. Kada se sve uzme u obzir, zaista je teško naći manu u filmu. Naravno, odbiti mogu dužina trajanja, naracija, specifičan ritam i stil u razvoju narativa, ali s druge strane, sve su ovo bitne odrednice Malicka kao redatelja i sve one zajedno na okupu čine savršenu harmoniju i sklad. Od početka do kraja Malick stilski blistavo gradi antiratni film, svoju filozofski teorem, ep i tragediju – sve ono što ga čini obaveznom filmskom lektirom.
