Izvještaj – もしもし Supermagic i Jaguwar: Njemački schuhgaze u zagrebačkom Klubu
Zagrebački Klub već je stvorio tradiciju predstavljanja publici nešto opskurnijih, no kvalitetnih sastava iz svijeta neopsihodelije, darkwavea i sličnih (nazovimo ih tako) manje popularnih žanrova na našim prostorima. Iz tog razloga ne čudi da je i ovog četvrtka večer bila rezervirana za bučnu porciju shoegazea i dreampopa koja je, nažalost, privukla u Hatzovu tek šačicu ljudi.
Iako bi možda širem čitateljstvu prva asocijacija na njemačku scenu bili Rammstein, Kraftwerk, abominacija zvana Tokio Hotel i eventualno Nina Hagen, ovaj put smo u našoj metropoli imali prilike pogledati i svirače iz sjene undergrounda koji praše buku devedesetih u modernom ruhu. Radilo se, naime, o bendovima もしもし Supermagic i Jaguwar.
Prvi je na binu stupio Moshi Moshi Supermagic, bend o kojem se na bespuću interneta ne može pronaći mnogo osim tek nekoliko snimljenih pjesama i informacije da dolaze iz Dresdena. Sastav je nastao iz pepela interesantne grupe pod imenom Lingua Nada, čija dva uratka su (na svu sreću) dostupna na sveobuhvatnom Bandcampu. Radi se o pomaknutom svemirskom math rocku koji je na studijskim snimkama obećavao mnogo.
Ipak, stjecajem okolnosti, nastup ove simpatične skupine smo praktički propustili te smo ušetali u klub pri samom njegovom samom kraju. Nas nekoliko i sedmero ljudi koji smo tamo zatekli. Što je svakako bila šteta.
Međutim, kako se približavalo vrijeme iduće izvedbe, tako se i prostor punio. Klub više nije izgledao tako zastrašujuće prazno, a na binu se popela druga njemačka skupina − Jaguwar. Došli su do naše metropole sa friško objavljenim drugim EP-om, simboličnog naziva „II“ kojeg su i promovirali na ovoj turneji. Iako su krenuli malo nesigurno, a zvukove bezbrojnih efekata je nadglašavalo brundanje bas gitare, kompletan se dojam popravljao tijekom nastupa: što je uzrokovalo i to da se publika počela drmuckati oko vlastite osi. Na momente su zvučali nekoherentno te se možda nije uspjela stvoriti najbolja atmosfera, a ni ona prepoznatljiva buka koja ostavlja ugodan šum u ušima, no bilo je svakako tu zanimljivih i žešćih noise pop dionica koje su mamile pažnju.
Basistica Oyèmi Noize i gitarist Lemmy Fischer su se izmjenjivali za vokalom, a iako je njen glas možda zvučao pretiho, istovremeno je zvučao i ponešto prirodnije. Lemmy se pak iskazao sa količinom pedala koje je naslagao na pozornici, premda je njihov broj možda izgledao impresivnije nego što je zvučao (barem nisam stekla neki dojam da ih je sve koristio, ali i tu je možda krivo i samo ozvučenje). Pri kraju se zvuk iskristalizirao te su uspjeli zaista dobro prenijeti vlastitu viziju ove vrste glazbe, povremeno protkanu mračnijim tonovima i glasnijim riffovima.
Doduše, ne mogu reći da me je ovaj nastup previše impresionirao, premda su svakako obećavali te odlično zvučali na objavljenim materijalima. Sigurno je da smo u Zagrebu imali prilike poslušati i bolje bendove ovog žanra (što se Jaguwara tiče), ali posjet ovom koncertu bio je svakako dobar način za provesti četvrtak navečer, družiti se, popiti koje piće i poslušati bend koji je uživo ok, ali ništa više od toga.