Arctic Monkeys (Arena Pula): Koncert koji je vrijedilo čekati

Šesnaesti dan u kolovozu čekala sam gotovo cijelu godinu i posljednji su tjedni prolazili u neprestanom odbrojavanju do odlaska u Pulu i koncerta koji priželjkujem već godinama. Arctic Monkeys slušam od osnovne škole i uvijek sam ih smatrala svojim omiljenim bendom.

Uz njihovu glazbu prolazili su moji tinejdžerski dani, bili su uz mene u najljepšim i najtežim trenucima te ih s pravom smatram svojim najvećim uzorima. Premda bih trebala biti objektivna, shvatit ćete zbog čega to i nije baš moguće. Predugo su oni dio mog života da njihov koncert ne bi u meni izazvao enormnu količinu emocija koja me još uvijek obuzima. Dojmovi od jučerašnjeg koncerta nisu se još slegli, još uvijek mi je teško procesirati da sam imala priliku čuti Alexov glas uživo.

Energična uvertira

Prije samih Monkeysa, na pozornicu pulske Arene stao je irski rock bend Inhaler koji je, iako je bio predgrupa najiščekivanijem koncertu godine, uspio podići publiku na noge i pripremiti ih za spektakl koji slijedi. Glavni vokal i gitarist Elijah Hewson (digresija: izgledom podsjeća na Matthewa Healyja iz The 1975) izvrsno je komunicirao s publikom, a moglo se vidjeti da je ona to odlično prihvatila.

Iako Arena nije bila još uvijek popunjena, ljudi su se okupili pred pozornicom te podržali njihov nastup. Pljeskali su u ritmu te ohrabrivali pjevača kada je zatražio bočicu vode od nekoga iz publike. Inhaler je napravio vrlo energičnu uvertiru u koncert koji je publika čekala. Svirali su oko 45 minuta te iako nisam upućena u njihov glazbeni opus, smatram da su uspjeli pokazati svoj potencijal. Vjerojatno će se i neka pjesma pronaći na mojoj playlisti.

Dolazak omiljenih

Nakon što je završio njihov nastup, svi smo s velikim nestrpljenjem čekali da se na pozornicu popne Alex Turner, glavni vokal Arctic Monkeysa. To je čekanje trajalo oko pola sata, što je i bilo predviđeno satnicom koju je organizator objavio prije početka. Arena je tada već bila dupkom puna, svi su se pokušali probiti u prve redove, bilo je naguravanja i prolivenih piva, no nisam uočila nikakav incident.

Iako je koncert bio na otvorenom, bilo je izrazito vruće. Ljudi su stajali jedno do drugoga, gotovo uopće nije bilo mjesta za kretati se, no na sve te poteškoće zaboravila sam istog trenutka kad je svirka počela. Publika je bila u ekstazi od samog početka, skakali su, gromoglasno odobravali, pjevali iz srca i duše. Iz Alexa je očekivano prštala neiscrpna energija. Imao je dugu crvenu košulju, znoj mu se slijevao niz lice. I na licu Matta Heldersa, bubnjara i pratećeg vokala vidjelo se da mu je bilo neizmjerno vruće.

Unatoč visokim temperaturama, Monkeysi su uspjeli zadržati pažnju publike tijekom cijelog nastupa koji je trajao sat i pol. Neki će reći da je to premalo s obzirom na cijenu karata, no to je vrijeme bilo itekako dobro iskorišteno.

Pjevali su neke od svojih najpoznatijih pjesama kao što su Do I Wanna Know, Snap Out Of It, R U Mine, Crying Lightning, 505. Publika je ujednačeno vikala Mardy Bum, ali opće je poznato da Monkeysi vrlo rijetko izvode tu pjesmu, iako bi ju fanovi i više nego željeli čuti uživo. S obzirom na raskošni opus, naravno da ne mogu odsvirati svaku pjesmu. Priželjkivala sam čuti When The Sun Goes Down, no vjerujem da će biti još prilika.

Komunikacija s publikom – failed

Na samom kraju spustila se blještava disko kugla koja se okretala i tako prikazivala ime benda. Generalno, svjetlosni efekti bili su u drugom planu. Alex je pokušavao rekreirati facijalne ekspresije kao u svojim spotovima, što mu je itekako pošlo za rukom. Ljudi su bili oduševljeni karizmom koju je pokazivao, kako je strastveno svirao gitaru i uživio se u nastup.

Ipak, načula sam od nekih da mu zamjeraju to što nije ostvario kontakt s publikom. Slažem se da je izostala komunikacija između izvođača i publike, nikad se nije zahvalio publici, kao što je to obično običaj kod glazbenika nakon svakog nastupa. Bend je s pozornice sišao vrlo brzo i bez pozdrava.

Smatram da je to mnoge ostavilo zbunjenima, nismo bili sigurni hoće li još nešto odsvirati. Za razliku od Inhalera, koji su se neprestano obraćali publici, Arctic Monkeysima je taj dio, čini se, uspio promaknuti.

Emotivno iskustvo

Iskreno, sve navedene “zamjerke” nisu mi narušile cjelokupni dojam koncerta. Sada, kad preslušavam njihove snimke, i dalje se ježim. Ježim se i od pomisli da sam čula neke od svojih najdražih pjesama uživo. Uspjeli su dodirnuti svaki djelić moje duše i ostaviti na meni dubok emotivni trag koji ću vjerujem pamtiti zauvijek.

Organizacija i finalni dojmovi

Ono što sam primijetila i što me malo zasmetalo je bila loša koordinacija kretanja posjetitelja neposredno prije koncerta, no nisam sigurna koliko je sam organizatorski tim na to mogao utjecati. Gomila je ljudi stajala ispred Arene, zbog čega se stvarala nepotrebna gužva pred ulazom.

Kao što je i bilo poznato, u Arenu se nije moglo ući s tuđom kartom jer je na ulazu uz kartu trebalo predočiti i osobnu iskaznicu. Ime na ulaznici nije bilo moguće promijeniti na osobu koja ima drugačije prezime, osim ako je bila riječ o pogrešci u pisanju i mogao se tražiti povrat novca do određenog datuma, no čini mi se kao da dosta ljudi nije bilo svjesno tih uvjeta. Ljudi su čekali u redu za prodaju karata, bilo je suza i plača jer nije bilo popuštanja.

Smatram da je sam taj protokol u vezi s prodajom karata bio nepotrebno kompliciran (i za organizatora i za posjetitelje), no sve me to zapravo navodi na razmišljanje što je nagnalo ljude na ključnim funkcijama da donesu tu odluku. Je li do sada možda bilo problema s lažnim kartama i preprodajom? Jesu li uzrok tome prikrivene mjere sigurnosti zbog (i dalje prisutnog) COVID-a? Možda samo domaća publika nije navikla na personalizirane ulaznice, koje postaju sve češća pojava u svijetu velikih koncertnih događanja.

Unatoč svemu navedenom, finalni dojmovi su izrazito pozitivni i teško mi je prestati razmišljati o ovom glazbenom doživljaju. Dugo sam ga iščekivala, ali se u konačnici sve isplatilo i jedan je od mojih snova ostvaren. U pulskoj nas Areni danas očekuje i Tame Impala, čemu se također veselim. Vjerujem da nas Kevin neće razočarati, a više o mojim dojmovima moći ćete pročitati sutra na Ziheru.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.