Izvještaj: Brucošijada FER-a ili kako sam upoznao vašu majku

Dobra strana jeseni, osim magle, pravljenja ajvara i kiselih paprika, svakako su brucošijade. Ona o kojoj se najviše priča je definitivno FER-ova. Prošlogodišnji line up bacio je na koljena (umorna od moljenja), jedni druge smo pitali na kojim rijekama leži Karlovac grad, a onaj u kutu s četiri pive u naručju izgledao je kao pravi genije, čudo prirode. Novi line up pogađao se cijele godine, uobičajeno je da, nakon što se puste u prodaju, karte nestaju brzinom svjetlosti. Ništa drugačije nije bilo ni ove godine. Prostor Martinovke, parkića kod Kseta i samog prostora oko fakulteta još jednom je uspio sakupiti rekordan broj veselih lica, a Zrinko Tutić nikada nije imao više razloga za poziv na intervenciju plavih čuvara našeg dragog grada. Petak ni ovoga puta nije razočarao, ovo je izvještaj iz mojih cipela. Dopustite mi da budem preciznija, izvještaj iz perspektive ženskih vansica s vojničkim uzorkom, broj 35.

Rekli su mi da sam šašava jer propuštam Zabranjeno Pušenje. Bend o čijoj kultnosti na našim prostorima uopće nema rasprave. Jedinstvenost pjesničke naracije i hitovi uz koje su ljubili naši roditelji jednostavno nije bila na mom planu i programu. I stvarno, da nije bilo nastupa benda Straight Outta Fridge, Main Stage me ne bi uopće vidio. Pored svih tih poznatih imena, više me privlačio line up Second Stagea, no o njemu nešto kasnije.

Velika je čast dečkima iz Straight Outta Fridgea bila svirati bok uz bok s Belfast Foodom, Majkama, Bad Copyem te Mortal Kombatom. Braća Jambrošić, Hrvoje i Luka, hrabro su svojim nastupom otvorili ovogodišnju brucošijadu. Kombinacijom funka, hip hopa i rocka potvrdili su kako u Pablovoj Kući stanuju samo kvalitetni bendovi. Pružili su odličan uvod u večer koja će mnogima ostati u izmaglici dima od izgorjele plastike. Opuštena atmosfera i odličan nastup uživo, koje su ovi mladi Zagrepčani ostavili za sobom, u meni su probudili želju da ih, u što skorije vrijeme, pratim na nekom novom nastupu.

Sat vremena rezerviran za probijanje do šanka, neukusnu pivsku okrijepu i ugodno ćaskanje u još ugodnijem društvu prošlo je brzo. Žamor u hodniku odjednom je nadglasao, što znači da je Porto Morto završio sa svirkom. Strateški se zauzimaju mjesta i broje se minute do nastupa Them Moose Rusha. Nikako nisam mogla sakriti oduševljenje koje je izazvao jedinstven zvuk ovih mladih Bjelovarčana. Lijepa se budućnost piše alternativnom i progresivnom rocku, a zahvaljujuči odličnom vokalu, pripisuju im se usporedbe ni manje ni više nego s Mars Voltom. Nedovoljno razvikani Rushovci bi vrlo lako mogli biti prepoznati vani, posjeduju taj svjetski zvuk i kvalitetu. U bijelom dimu izvodili su psihodelična proročanstva i izgledali tako nestvarno, a tako blizu. Sat svirke je prošao u trenu, zvuci najljepšeg rock košmara uvukli su mi se u uši, a na popisu imam još jedan bend više za obožavanje.

Sat je pokazao 23:40, uzbuđenje je na vrhuncu, na binu Second Stagea penju se dečki iz KinoKluba. EP „Henganje“ relativno je nedavno ugledao svjetlo dana te pokrenuo pravu lavinu internet rasprava svojim klišejiziranim tekstovima. Možda nekim glazbenim kritičarima njihovi tekstovi ne bi bili toliko bedasti da ih pjevaju na engleskom. Subjektivne recenzije su in kada su oni u pitanju, pratit ću trend, bit ću u potpunosti subjektivna. KinoKlub je rasturio! Škvadrofonom su otvorili svoj nastup, interakcija s publikom bila je nevjerojatna od samog početka, ne pamtim kada sam, u svom malenom životu, svjedočila boljoj koncertnoj atmosferi. Prvi Semestar i 5 Sati pokrenuli su poganje koje je prouzročilo nekoliko masnica zabrinjavajuće boje i veličine na mom desnom bedru. Na Langolijerima sam već izgubila glas. Mlakar je ubio bubanj, Goran je pokopao bas, Spajićeve gitarske i back vokal dionice bile su neizmjerno simpatične a Luka nije mogao sakriti oduševljenje izazvano izrazito pozitivnom suradnjom publike. Vrati Se U Zagreb pjesma je koju svi ljeti vičemo u slušalicu telefona odsutnim prijateljima, zbog kojih je Zagreb dosadan i pust. Vrhunac svirke ipak su mi izazvale Slatka Tajna A Nije Slatkiš i Druge Žene. Nakon izvođenja navedenih, mojoj sreći nije bilo kraja. Uslijedile su Nije Bed Imamo 20 Minuta Pješke i Za Nju, neobjašnjiva količina euforije privedena je kraju. Publika viče bis, izvodi se Zadnji Put. Melodični pop punk s kalifornijskim prizvukom ovih Zagrepčana, iz nekima neshvaćenih razloga, osvaja na svakom koraku. Svi ti ‘sladunjavi’ tekstovi su zapravo iskren trenutak pretvoren u pjesmu, a osobno poznajem nekolicinu koja je samo zbog KinoKluba došla na brucošijadu. Vjerujem da će bendu to biti veoma lijepa spoznaja.

Pola sata mi je bilo sasvim dovoljno da malo smirim dojmove i prestanem ličiti na nabonkasiranu tinejđericu, iako je opće poznato da nikad u životu nisam konzumirala išta takve prirode. Kino u organizaciji Videosekcije Kset-a bilo je savršeno rješenje za to. Ako je išta na ovoj brucošijadi bilo treš, onda je to bio film koji se prikazivao. The Room iz 2003. je drama koju je napisao, producirao i u njoj odglumio glavnu ulogu Tommy Wiseau. Jasno je vidljivo da je geslo bilo ‘manje je više’ jer apsolutno svaka stavka filma nosi predznak onog manjeg. U Tommyeve glumačke sposobnosti najbolje ćete se uvjeriti ako krenete gledati ovo kinematografsko nedjelo. Kažem krenete gledati, jer će rijetki izdržati do kraja. U ovim uvjetima film nikad nije bio zabavniji, sigurna sam da nikad nije ni imao više gledatelja. Glasna navijanja na pretjerano dugačke i totalno pogrešne ljubavne scene probudila bi i mrtvace s Jurjevskog groblja, a nekolicina je unatoč tome tako spokojno spavala. Kolektivne epizode smijeha u polutami dvorane obilježile su dio slagalice koja čini sliku lijepog sjećanja na 33. brucošijadu FER-a.

Jedan sat iza ponoći znači da je vrijeme za She Loves Pablo. Probijanje kroz nestrpljivu masu do prvih redova činilo se kao nemoguća misija, no nakon trećeg pokušaja urodilo je plodom. Atmosfera je bila nevjerojatna i magična. Nakon što se prostor za publiku popunio do nesnošljivosti, obožavatelji su se počeli penjati na podestiće uz prozore, pa je tako cijeli hol izgledao kao malena dvorana s prepunim tribinama s obje stane. O samom bendu nemam baš mnogo toga reći, ispalo bi ponavljanje, jer i ptice na grani već dugo pjevaju o tome zašto ona voli Pablose. Jako se dobro zna kakve odlične svirke She Loves Pablosi ostavljaju iza sebe, dio su kolektiva House Of Pablo; Šimek, Jelen, Jimi i Andro, koji je uskočio na bubnjevima, su čudo od benda. Jako se dobro znalo što se od same svirke uživo može očekivati, no dečki su još jednom uspjeli nadmašiti sebe. Nakon svirke mnogi prisutni su komentirali kako Pablosi nikada nisu zvučali bolje. Meni osobno su vrhunac koncerta bili dobri stari Gamblin’ i Slo Diesel koji me bacio u trans.

Nakon čudesa koja su Pablosi ostavili za sobom, ekipa je pohrlila na Bad Copy, no ja sam se tvrdoglavo držala svoje improvizirane rute kretanja. Šank je cijele večeri izgledao kao da isti ljudi čekaju svog pivskog Godota, ali više od svega me fascinirao red pred ženskim toaletom, dok u muškom nije bilo ni naznake gužvi. Za odlazak na ‘jedno mjesto’ sjetila sam se Kset-a, što se pokazalo kao pun pogodak. Unatoč teškoj prohodnosti unutar vesele gomile, pronašla sam svoje mjesto pod disko kuglom i pola sata uživala u najvećim hitovima koje je iznjedrio pop 90-ih.

Podnijela sam dovoljno udaraca laktom, a stopala su izgažena dovoljno puta da se zaželim elektronike. Na tronu Elektro Stagea već je dovoljno dugo vladao poznati zagrebački mačić DJ Yesh da sve izgleda kao mini Chew The Fat. Lice mi se širi u široki osmijeh i plesni maraton tek tada za mene počinje. Nakon isplesane duše i boli u mišićima koja će me još naredna tri dana podsjećati kako je petak bio dobar, odlučila sam se na nešto što inače nemam običaja raditi. Odlučila sam proglasiti osobnu pobjedu i u 03:15 uputiti se kući u društvu stihova Jinxa ‘treba stati kad je najbolje’.

Vrhunac moje večeri završio je nakon što su KinoKlub i Pablovci sišli sa Second Stagea. S mog gledišta, 33. brucošijada FER-a još je jednom bila uspjeh. Predivni trenuci vibrirat će mojim mislima u živim bojama. Vjerujem da mnogi dijele moje mišljenje. Mnoge anegdote s brucošijade ovih će se dana u veselom društvu prepričavati na zagrebačkim terasama uz kavu s hladnim mlijekom ili vruću bijelu čokoladu. Poslužit će kao savršeno razbijanje hladnih maglovitih dana ispunjenih dosadnom rutinom. Trenutak koji ću ja pamtiti dulje od ostalih je sam put kući, koji nikada nije bio zabavniji. Bojali smo pospane ulice u stihove ‘nisam lud da ne vidim što se događa i zato ostavljam te, više ne trpim tvoje laži i zato ostavljam te jer ono što kažem to i mislim, ostavljam te’. Promrzli, trijezni i sneni nosili smo taj ”glazbeni kulturocid” na licima u obliku ogromnog osmijeha. Nama je tu večer to bilo nešto najbolje na svijetu.