Izvještaj – Dream of life: Druga strana teatra
Patti Smith, “hodajuća poezija”, “kuma panka” i predstavnica drugačijeg rock and rolla, sinoć je gostovala u tijelu renomirane hrvatske glumice, redateljice i povremene ravnateljice teatra – Senke Bulić. Malo je ovakvih hibridnih projekata, čini se kao da rock and roll još nije dovoljno ostario da bi postao klasikom i općekulturnim dobrom i da mu se otvore i neka druga vrata. Možda nikad ni neće.
Pred Tvornicom sam uočila široku paletu uzrasta; od srednjoškolaca pa sve do ljudi srednje životne dobi, a budući da je performans osvojio nagradu publike Teatar hr 2013. godne za najbolju predstavu, moja očekivanja bila su visoka.
Sudjelovali smo u umjetničkom performansu u Tvornici Kulture, gdje je Senka izvodila pjesme Patti Smith te nam ujedno predstavila i njene egzistencijalističke tekstove. Tvornicu su Kulture godine i brojni koncerti zbilja ofucali, no isti taj klub s masivnom starom konstrukcijom i s brojnim cijevima na stropu čini se idealno mjesto za izvođenje ovog performansa. U velikom pogonu Tvornice osvijetljenim tek s par reflektora Senka Bulić, odnosno Patti, vraća nas u drugu polovicu 20. stoljeća paljenjem cigarete, obraćajući nam se svojim hrapavim i dominantnim glasom. Čini mi se da je Senkin glas ponešto i dublji.
Za mene, uspješna je izvedba ona za čijeg vremena nijednom ne pogledam na sat te ona o kojoj nakon izvedbe razmišljam barem sat vremena, no unatoč dobroj glazbenoj izvedbi, jakim i refleksivnim tekstovima nisam uspjela shvatiti je li “Dream of Life” predstava, koncert ili performans. Možda to i nije bitno, ali nekako mi se učinilo da je ideja projekta pružala veće mogućnosti. Dramska forma izmiješana s glazbenom provjeren je recept, ali kod nas kao da ne postoji i predstavlja progresivne snage. Činilo mi se da baš zbog toga predstava/koncert na trenutke proživljava manje krize, nešto poput adolescenta koji proživljava gubitak identiteta. Performans je podijeljen na dva dijela, no čini mi se da je trebao biti bolje povezan, mislim da je to ključni problem. Dvije odvojene cjeline same po sebi funkcioniraju jako dobro, ali učinilo mi se da se zajedno nisu baš dobro upoznale, kao da je tekst ostao bez konteksta, kao da smo u prvom dijelu gledali predstavu o glazbenici bez glazbe. Kao da se u drugom dijelu ta predstava negdje izgubila.
Bend, sastavljen od basa, gitare i bubnjeva bio je super kvalitetan, no toliko glasan da je na kraju energična, zanimljiva i karizmatična Senka ostala – u senci. Za slijedeću izvedbu svakako preporučam dulju tehničku i tonsku probu. Unatoč povremenim paljenjima mobitela i gledanja na sat koje sam primjećivala s tribine, publika je ipak bila oduševljena te na kraju pozvala izvođače na dva bisa.
Generalno gledajući, voljela bih pogledati više ovakvih projekata. Veseli me da postoje hrabre individue kao što je Senka, koje se hvataju u koštac s manje popularnim kulturnim sadržajima. Krećemo se u dobrom smjeru.
