Izvještaj – Public Image Ltd: Možda je punk mrtav, ali je Johnny Rotten itekako živ!
Da mi je netko kao trinaestogodišnjem punkeru rekao da ću jednog dana vidjeti Johnnya Rotena kako nastupa uživo – umro bih od sreće. No s godinama se to malo promijenilo. Što sam više upoznao lik i djelo Johnnya Rottena, tj. Johna Lydona, opčinjenost je zamijenio kruti cinizam. Njegovo ponašanje u posljednjem desetljeću tome definitivno nije pogodovalo. Gostovanje u celebrity reality showu, snimanje reklame za maslac (?!), YouTube videi u kojima komentira Britney Spears te hvaljenje Lady Gage nisu ono što sam ja poistovjećivao s Johnny Rottenom. Unatoč tome Public Image Limited glazbeno mi je bio zanimljiv bend i zanimalo me kako će izgledati koncert.
U 21:50 na pozornicu se popeo podbuhli i debeli John Lydon i, vidjevši ga u nekom prevelikom zatvorskom odijelu, moja su očekivanja malko splasnula. No već nakon prvih taktova uvodne pjesme Albatross s njihovog najboljeg albuma Metal Box shvatio sam da sam bio jako u krivu. Već je prva pjesma bila lekcija svima koji se ikad misle latiti post punka ili noisea, koliko točna i bučna mora biti ritam sekcija, koliko jako mora pržiti gitara i koliko jako mora zavijati vokal. Kada su odsvirali pjesmu Deeper Waters, shvatio sam da je to najbolja čudna pjesma napravljena u zadnje dvije godine. A taman kada su uhvatili svu moju pozornost – promijenili su spiku. Odjednom se čuju zvukovi ritam mašine, bubnjar svira uz nju, basist pušta neke samplove, a Lydon zavija preko toga svega. Totalno drugačije, ali još uvijek je dobar koncert. Rulja koja bila stvarno šarolika počinje plesat kao da je neki party, neki klinac koji vjerojatno pati od ADHD-a, uvjeren da Pil svira punk, počinje skakati i plesati pogo po svima, kaos na stageu, kaos u publici.
Na pozornici su Public Image Ltd. izgledali kao stvarno uvjerljiv i čvrst bend. Bubnjar je imao najtvrđe i najglasnije bubnjeve koje sam ikad čuo uživo, gitarist i basist su eksperimentirali sa svakakvim instrumentima, a Lydon je, unatoč tome što izgleda oronulo, imao dobar scenski nastup. Pauze između pjesma je iskoristio za objašnjavanje zašto još do sad nije bio u Hrvatskoj, te se ispričao u ime Europske unije, predviđajući da će nam trebati dva tjedna da postanemo kao Grčka. Ostatak koncerta prošao je u nizanju hitova i dobroj atmosferi. Nakon što je pozvan na bis, Lydon je zamolio publiku da im daju 5 minuta za čik pauzu te da će se vratiti. I vratili su se u revijalnom tonu i rasturili kraj koncerta.
Na kraju svega toga shvatio sam da je John Lydon još uvijek pokvaren, ali pokvareno iskren. Sve što govori istina je koju većina ljudi neće čuti. On je pokvareni cinik, koji je našao način da se uz tu dijagnozu zabavi i uživa. Glazba koju radi u najmanju je ruku zanimljiva, čak i onima koji imaju rezervirano stajalište o glazbenoj avangardi, a stavovi su mu još uvijek provokativni. Istina je da su mu izjave ponekad surove, okrutne i degutantne, no takva je i stvarnost. Uzevši sve ovo u obzir, činjenica da je tom Johnu Lydonu dodijeljen Porin, u pomanjkanju točnije riječi, apsurdna je. I mislim da je show koji je Lydon priredio na pressici Porina doslovno sjeo k’o budali šamar, toj nepromišljenoj skupini ljudi koja mu je odlučila dodijeliti tu nagradu.
