“We will rock you”: Freddie Mercury itekako je živ!
Britanski mjuzikl We Will Rock You prikazan je u zagrebačkoj Areni 25. i 26. svibnja ukupno tri puta. Za početak treba reći kako se ova predstava neumorno prikazuje već više od deset godina, vječito puni londonski West End, a sada i našu najpoznatiju sportsku/koncertnu/kazališnu dvoranu. Teško je jednostavnim riječima opisati ovaj spektakl, usklađenost savršenstva glume, pjevanja, sviranja, scenografije i kostimografije, teško je uopće zamisliti da se nešto ovakvo može odigrati u malenom Zagrebu. Gotovo tri sata izmjenjivali su se šaroliki i originalni kostimi, miješala svjetla rock-koncerta s onim zvjezdanim, zatim laserskim, usklađivala višeglasja i solaže, ispreplitala budućnost s prošlošću, tipičan britanski humor s dozama onog hrvatskog, smijeh s oduševljenjem te, povrh svega, najveći hitovi jednog od najvećih bendova povijesti. Radi se, dakako, o grupi Queen. Pokušat ću biti što objektivnija, no sigurna sam da svaka osoba koja je imala tu priliku i sreću vidjeti ovo remek-djelo misli jednako. Freddie Mercury je itetako živ! Njegov divlji i mladenački duh dolazi nam u obliku svevremenskih hitova, glumaca koji su zapravo samo utjelovljenje šarolikosti njegovih ličnosti, benda koji uživo svira svaki ton kao na pravim snimkama albuma (a to da je sve uživo odsvirano saznajemo tek pri kraju kada se pokažu s instrumentima u rukama, dotad mislimo kako mora da je sve na matricu jer zvuči presavršeno da bi bilo istinito), doslovno svaki dio predstave vrišti-glamur, šou, Freddie…
Predstava s pauzom traje oko tri sata što podrazumijeva dugotrajni trans lupkanja nogama i rukama u ritmu, pjevanja i smijeha . Sve je toliko dobro usklađeno, gotovo svaka rečenica glumaca zapravo je stih nekog velikog rock-hita, svaka pjesma savršeno se uklapa u radnju te izazove oduševljenje od strane publike koja bi po završetku svake pjesme snažno zapljeskala, baš kao na pravom koncertu. O čemu se zapravo u predstavi radi? Naime, vrijeme radnje smješteno je daleko u budućnost, doba u kojem je potpuno zavladao internet i elektronika, takozvani “Gaga World”. Pravi instrumenti do zadnjeg su uništeni (a pišu da je muziku uništio Tonči Huljić), prava muzika postala je samo mit, a ono što u tom svijetu vlada jest čista elektronska glazba proizvedena pritiskanjem gumbića. Zvuči poznato? Ljudi su klonovi, lutke ispranih mozgova i svatko tko se anarhično usprotivi biva ubijen ili “ispran”. Tako cijeli mjuzikl značajno počinje pjesmom “Radio Gaga” uz usklađene plesne pokrete robotskih lutkica. U cijelom tom ludilu nalaze se dvije osobe, mladić i djevojka, koji se osjećaju drugačijima. Igrom slučaja se upoznaju te se on predstavi kao Gallileo Figaro, a njoj nadjene ime Scaramouch. Oboje tragaju za nečim drugačijim, za prošlosti koja se polako pretvara u mitove u koje više nitko ni ne vjeruje, ali ipak saznaju kako postoji još jedan pravi instrument, duboko zakopan u kamenju na stadionu Wembley. Putem se, naravno, jedan u drugoga zaljube te na kraju uz sve prepreke uspiju naći zakopanu električnu gitaru, gitaru koju je Brian May zakopao prije smrti. Kada pronađu gitaru zasviraju “We Will Rock You” i sva elektronika pada u zaborav, a oduševljenje publike u tom trenutku vidi se po snažnom usklađenom udaranju vjerojatno najpoznatijega ritma. Na vrlo komičan način uskladili su predstavu s nekim hrvatskim štosevima. Primjerice, jedan od glavnih negativaca izjavi kako je odijelo kupio u Konjščinskoj, zatim već spomenuti Tonči Huljić, a u jednom trenutku Scaramouch pokaže gaćice s otisnutom hrvatskom zastavom što, dakako, izazove opće oduševljenje. Na kraju otpjevaju i najveću od svih- “Bohemian Rapsody”, tu je već cijela dvorana na nogama, svih otprilike četiri tisuće ljudi koji pjevaju u isti glas. Sada već imamo dojam da smo na rock-koncertu, kao da slušamo Freddieja na Live Aidu ’85. Dakako, uvijek ima onih u publici koji zadnjih sat vremena koncerta samo kalkuliraju kako će izbjeći gužvu po završetku predstave te se lijepo pokupe taman prije pljeska. Stvar je u tome da je “Bohemian Rapsody” izvedena kao bis, nakon desetak minuta pljeskanja, stoga su oni proračunati propustili dobar dio spektakla.
Iako vrlo nerado ovo govorim, moram spomenuti mali propust. Naime, ovakav mjuzikl, koji je gotovo u obliku rock-koncerta, trebao je biti puno, barem duplo glasniji. Možda je trebalo više ozvučenja, ali ipak mislim da je stvar do samog prostora. Arena je za ovakvo nešto zbilja ogromna i jednostavno se u toj veličini prostora izgubio zvuk. Nije bilo intimno, uz pogled na pozornicu mogli smo gledati i skele sa strane te nekoliko vrata kroz koja je stalno netko ulazio i izlazio. Iako je pozornica velika, dvorana ju je “pojela” što je uskratilo još veći užitak i intimu.
Sve u svemu, bio je ovo šlag na torti nakon brojnih svjetskih izvođača koji su posjetili Zagreb, kao i savršen uvod u ono što nam dolazi na ljeto. Ne bih vam htjela trljati sol na ranu, ali propustiti ovako nešto bila je prava šteta. No ako vas tješi, uvijek se možete zaletiti do londonskog West Enda i mjuzikl We Will Rock You pogledati u njegovu rodnom gradu!
