Istaknuto
11.12.2019.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta U mjesecu blagdana i izbora, ovih sedam singlova i ove srijede traži vašu pažnju i vaš glas za onaj/one koji najviše zapnu za uho.

10.12.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Kao lijeni i neuredni korisnik Interneta, nimalo ažuran u pružanju potpore onima koji stvaraju njegov sadržaj, nisam puno očekivala od ovog popisa. No on ipak govori nešto o meni.

Glazba

Izvještaj – Špancirfest (prvi vikend): Pjevačke dive uz bok metalu, rocku i popu

20.08.2018. Filip KušterFoto: facebook.com/spancirfest - Cold Snap
Vrijeme čitanja: 7 minute

Davne 1999. godine Špancirfest je krenuo svoju festivalsku rutu. Vrlo skromno, ali kako i priliči prvim izdanjima, vrlo spontano i veselo. Ljudi su bili sretni što se pokreće koncept festivala u Varaždinu i mogući loši organizacijski aspekti potpuno su stavljeni po strani te je sve podređeno samim građanima koji su šetali i uživali ulicama grada. U ovih dvadeset godina, a sam sam svjestan možda zadnjih deset do petnaest izdanja, promijenilo se mnogo toga, ali apsolutno se može reći da je većina stvari ipak ostvarila progres.

Ovogodišnje jubilarno izdanje programom nije obećavalo ništa posebno. Nije najavljeno nešto veliko poput akrobacija i čarolija koje izvode francuska kazališna skupina Transe Express ili nastupa nekog velikog izvođača (Skunk Anansie, Manu Chao, Morcheeba). Jedino ako UB40 ne računamo kao povratak dinosaura i poznavanje dvije-tri pjesme za koje smo čuli od naših roditelja kada su se još aktivno slušale ploče/kazete. Uglavnom, program je bolji nego prošle godine, što nije bilo naročito teško napraviti, ali cjelokupni predfestivalski dojam bio je: „Ništa specijalno za obljetnicu“.

Možda je baš zato prvi vikend festivala i bio iznenađenje. Ili samo vraćanje u jedinstveno raspoloženje kakvo nudi Špancirfest.

Petak, 17. kolovoz

Amira Medunjanin i Josipa Lisac oba su dana rasprodale prostor ispred Vile Bedeković. I da, taj prostor se naplaćivao, odnosno potrebna je bila ulaznica, a ljudi su svejedno htjeli, kupili i otišli pogledati bosansku i hrvatsku pjevačku divu. Time je dokazano da Varaždinu kroz godinu itekako fali ovakvih nastupa, a zainteresiranih, i onih koji će kupiti kartu za nešto što vole, očito će uvijek biti.

Foto: facebook.com/spancirfest – Josipa Lisac

Umjetne kontroverze stvorene oko koncerta Momčila Bajagića-Bajage su to i ostale. Gradonačelnik Čehok ogradio se od pritiska braniteljskih udruga. Da budemo točniji, oni nisu ni tražili zabranu koncerta, već su poslali obično priopćenje u kojem podsjećaju što je ljubav prema domovini. Nažalost, ljubav prema domovini od kraja rata iskazuje se u sasvim krivim odnosima, riječima i radnjama. Za Bajagu nigdje ne postoje dokazi da je pjevao četnicima u Kninu 1993. godine, kao što to imamo za Boru Čorbu ili možda ”domoljuba“ M.P. Thompsona koji pjeva Jasenovac, zabranjen je u Švicarskoj, a poklič „Za dom spremni“ tradicionalan je dio repertoara. Uglavnom, čini se da su mnogima moralni kompasi duboko ispremiješani neznanjem i lažima te su to jedine ”činjenice” kojima se služe.

Stare pjesme za nove generacije

Sa druge strane jastuka jedna je od najpoznatijih Bajaginih pjesama, a s njom je i počeo svoj nastup pred nakrcanom pozornicom na Starom gradu. Ne mogu ni otprilike odrediti koliko je tisuća ljudi bilo prisutno s obzirom da se sam prostor nalazi na terenu koji podrazumijeva  bedeme, ekrane na kojima se može gledati koncert, brojne šankove i mjesta za okrjepu. Atmosfera prilikom koncerta možda nije bila na razini sve do posljednjih pola sata i poznatijih pjesama, ali jedna stvar je bitna. Iz ljubavi prema glazbi ili iz inata, ljudi su došli, podržali Bajagu i Instruktore, a oni su uzvratili da nema mjesta za ništa drugo osim „dobrih vibracija“.

Foto: facebook.com/spancirfest – Bajaga i Instruktori

Ipak, omanji incident dogodio se na samom početku kada je nepoznati čovjek na bedemu upalio sirenu za uzbunu i tako pokušao ili skrenuti pažnju na sebe ili omesti koncert. Mislim da ga Bajaga i prvi redovi nisu ni primijetili, a osiguranje je brzo reagiralo te zaustavilo ludilo pojedinca.

U dva sata bilo je vremena za nove naslove s albuma „U sali lom“ koji je objavljen za Croatia Records, a Tišina se još jednom dokazala kao prava ex-yu rock pjesma, himna, prava dizalica i sing-along stvar koji zna podsjetiti na „stara vremena“. Prije nego me prozovu jugonostalgičarem, moram napomenuti da u Jugoslaviji nikad nisam ni živio, a ako neka pjesma u nama budi različite pozitivne osjećaje, onda to nije ništa drugo nego uspjeh autora da iz nekog drugog svemira evocira pojave svojstvene za određeno razdoblje. Generacijski nije bilo nikakvog jaza. Mlado i staro dokaz je da Bajagu slušaju i oni rođeni prije petnaest, trideset i četrdeset i pet godina.

Prva večer nakon Bajage završila je afterima uz DJ-e na Starom gradu i Stančiću te na još nekoliko izoliranih lokacija diljem grada.

Subota, 18. kolovoz

Drugi dan, drugi srpski bend. U što se to Špancir pretvorio? Pitali bi mnogi. Neupućeni.

Isto kao i Bajagi, ovo je i S.A.R.S.-u bio treći nastup na najpoznatijem varaždinskom festivalu. Srećom i racionalnošću, na njih još nitko nema primjedbi, iako ne možemo biti sigurno što su neki od članova benda radili u devedesetima. Nadamo se da do nekih neće doći informacija da su kao klinci pjevali Bajagu pa neposredno budu optuženi za četništvo. S jedne strane, oni su mi jedan od onih bendova koji su počeli hrabro i progresivno, da bi kasnije zabrazdili s ljubavnim baladama i ponavljanjima iz albuma u album. Buđav lebac i Debeli lad nemaju više ogoljenost kao prije, već su pjesme prearanžirane u novije, nadograđene verzije uz veći broj instrumenata te više sliče pjesmama s albuma „Ikone pop kulture“, „Proljeće“ i „Posljednji album“.

Foto: facebook.com/spancirfest – S.A.R.S.

Pjesme za nove generacije

Nikad neću zaboraviti njihov prvi nastup na Španciru 2011. godine kada su na krilima prvog albuma i nadolazećeg „Perspektiva“ na drugoj strani Starog grada napravili feštu za pamćenje. Na tom je koncertu gotovo svaka pjesma bila prepoznata, ludovalo se kao na kasnijem headlineru Kawasaki 3P-u, a i sve mi je djelovalo spontanije s njihove strane. Ali to su valjda stvari koje se s vremenom promijene, bend i publika odrastu, a pozornica se slaže za neke nove generacije. Žare je još uvijek karizmatičan frontmen koji se ne libi izreći svoje stavove u i van pjesama, a već duži niz godina vokalnu pomoć ima u Sanji Lalić.

Besplatni koncerti sa sobom donose i razvodnjavanje atmosfere. Skupilo se na S.A.R.S.-u gotovo ista količina ljudi kao i dan prije na Bajagi, ali velika većina bila je „prisutna“ samo na tzv. hitovima. I nije da ih S.A.R.S. nema, ali na kraju se sve svelo na Lutku, Klinku, Ti, ti, ti i Perspektiva. Dok su pjesme To rade, Mir i ljubav i Rakija nezasluženo prošle bez posebnih sing-along trenutaka te ostale u sjeni patničkih, ljubavnih nota (iako bi se i one same mogle okarakterizirati kao ljubavne).

Nedjelja, 19. kolovoz

Bolji Špancir-trenuci nastupi su lokalnih glazbenika, zaljubljenika u muziku, stranih uličnih svirača i entuzijasta. Na ulicama su se tako mogli naći biciklisti punkeri La dinamo, uvijek prisutan Cigo One Man Band, fantastični harmonika beatboxer Moses i domaći rockeri The Yangsters.

Trio Decoro

Jedno od onih ugodnih, neočekivanih iznenađenja navedenih na početku bile su Trio Decoro & The Band. Malo retra, popa, vintagea, jazz prizvuka, puno znanja i talenta za sedam ljudi na pozornici Korza ilitiga glavnog varaždinskog trga. Rijetko kad ljepša, topla i živa nedjeljna večer upotpunjena je drugačijim pristupom glazbi u kojoj mogu uživati svi, a što je i najvažnije, najmlađima i njihovim roditeljima služi kao svojevrsni glazbeni odgoj prijeko potreban svim nadolazećim generacijama.

Foto: facebook.com/spancirfest – Trio Decoro & The Band

Na repertoaru su se našle pjesme iz filmova (My Heart Will Go On), posveta nedavno preminuloj Arethi Franklin (I Say A Little Prayer), totalni povratak u prošlost s Mr. Sandman, zatim Justin Bieber i Carly Rae Jepsen preobličeni u Trio Decoro stil, a kad bi svi zajedno češće slušali The Beach Boyse i njihovu Barbara Ann, možda bi manje bili opterećeni svakodnevnim problemima. Ali da, to je još jednom moć glazbe dokazana na vrlo jednostavan, a opet zanatski način na koji se treba iznova i iznova vraćati.

Rasturili pozornicu

U kasnovečernjem terminu bilo je vrijeme za nešto sasvim drugačije do sada na cijelom Špancirfestu. Osim što je na pozornici Starog grada napokon nastupio hrvatski bend (nadamo se da je to svima odgovaralo), Cold Snap je pošteno, iskreno, moćno, jasno i glasno okrunio prvi vikend festivala. Da se razumijemo, groove metal nikako se ne uklapa u koncept festivalske obiteljske mantre, ali… Varaždinski su bend koji je proslavio petnaest godina postojanja, 400. koncert održan je baš jučer, ljudi su potegnuli iz Slovenije, Zagreba, Rijeke i ostalih gradova da ih vide, a domaćih ljubitelja metala itekako ima.

Sjećam se da je Varaždin prije samo petnaestak godina zaista imao što ponuditi na toj subkulturnoj sceni, a Cold Snap danas, nositelj je tog starog duha i vremena kad se moglo otići u kafić, poslušati gig te uživati u ponudi alternative, a ne sveopsjedajućeg mainstreama s latinoameričkom provalom R’n’B-ja, trapa, i svega što čujemo kad sjednemo na određena mjesta.

Prijašnjih dana u VIP prostoru koji je smješten na bedemu moglo se naći desetak do stotinjak ljudi koji promatraju koncert s čašom vina u ruci. U nedjelju navečer, oko 23 sata, nije bilo nikog osim zaštitara. Nekoliko stotina ljudi bilo je prisutno samo ispred velikog stagea koji ove godine zaista ima odličan zvuk, do u detalja se čuje svaki instrument, a frontmen Jan Kerekeš, zajedno s drugim vokalom Darijom Bergom zaista je činio tandem koji te tjera da ostaneš do kraja. Nikad u životu duže nisam slušao groove metal nego jučer, ali nikad ni prije nisam osjetio takav proboj energije i riffova, shvativši da ovakav žanr ima svojih specifičnosti koje ne možeš čuti na nekoliko slušanja albuma, a pogotovo ako se koncertu ne prisustvuje uživo.

Foto: facebook.com/spancirfest – Cold Snap

Moshpitovi i wall of death

Kroz četiri albuma i jedan EP, Cold Snap vratili su Varaždinu atmosferu moshpita, vatre i buke, aplauza i uzvika, a otvaranje sa The Structure of Moshpit bilo je samo početak mnogih vraćanja. Na Chameleon se napravio možda najveći „wall of death“ koji je varaždinski kraj vidio, a prvih pet-šest redova nije odustajalo ni nakon 22 pjesme. Svoju bazu fanova imaju, a ti ljubitelji benda nisu isprogramirani da skaču samo na određene pjesme, već je moć, želja i volja sveprisutna kao i kod svih članova benda – na svim pjesmama. Zato je ovaj koncert imao više duše i naboja nego oni održani prethodnih dana. Ne znam je li do žanra ili ljudi, ali ovo je Cold Snap uvelike zaslužio baš zbog čestog podcjenjivanja u mnogim krugovima.

Uz sve probleme poput otkazanih turneja i promijene članova, mali bend iz malog grada, dogurao je do velikih pozornica, vratio se u svoj grad i pružio ljudima nedjelju kakvu su očekivali samo oni s moći, željom i voljom.

Danas je do nas došla i informacija da su Kerekešu tijekom druge pjesme pukli ligamenti u peti. S obzirom na energičnost, skakanje i ludovanje na pozornici, kako bi tek bilo da nije došlo do ozljede? Ovo je bilo obostrano iskustvo u kojem je Cold Snap pružio Varaždinu ono što najbolje znaju, a publika je uzvratila – ne na način „stojim tamo i dajem podršku“ – već davanjem onoga što sam metal znači za Jana i ekipu. I između toga ne postoji nikakav „ali“ ni „zašto“.

Ovaj tjedan se nastavlja s Dubiozom, Urbanom, UB40, Soul II Soul, Zabranjenim pušenjem i ostalim programima diljem grada.

Stay tuned!

(Visited 375 times, 2 visits today)
Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(12 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari