Izvještaj – Tyger Lamb: Šarmantna glazbena zvjerka s karizmom glazbene dive
Dok se na sceni vode žučne rasprave oko toga trebaju li glazbenici naplaćivati svoju glazbu, novo glazbeno janje u tigrovoj koži (ili tigar u janjećoj koži?), bend pod imenom Tyger Lamb jučer, 3. svibnja, održao je besplatnu promociju svog albuma prvijenca “Born Into This” u Vintage Industrial Baru. Album je objavio Dirty Old Label, a producirao ga je Dalibor Pavičić iz Bambi Molestersa. Kao predgrupa nastupio je zagrebački cabaret-rock bend Demoler, Demoler.
Demoliranje kao uvertira
Ne usuđujem se pisati izvještaj s predgrupe budući da nisam stigla na početak njihove izvedbe, no kad sam stigla u Vintage, atmosfera se već poprilično zahuktala. Za razliku od većine koncerata, ovog je puta na nastupu predgrupe bilo dosta publike, i to one koja aktivno sluša i sudjeluje u koncertu, što cupkanjem nogom, što živahnim plesanjem i poskakivanjem, što dovikivanjem komentara nekima od članova benda. Demoler, Demoler, koji čine Nevio Smajić, Miro Gik, Ivan Laić, Konrad Lovrenčić i Mak Murtić, večer je započeo žestoko i beskompromisno, ne dajući prostor za dvojbu oko toga isplati li se doći vidjeti predgrupu ili ne. Dečki su si dali oduška i pošteno nas zagrijali u već ionako vrućem Vintageu u kojem su ventilatori slabo pomagali. Ugodno iznenađena, požalila sam što nisam stigla na početak koncerta.
Janje koje brzo raste i napreduje
Prvi dojam koji sam dobila kada je Tyger Lamb stupio na pozornicu bio je “A baš su simpatični!” Nije da to nije istina, dapače, no Tyger Lamb uistinu jest janje u tigrovoj koži, i to na način da se na prvu čine kao chill ekipa koja će sad zasvirati neku mjuzu koja će biti zgodna za poslušati i to je to. Što je najbolje, to proizlazi iz činjenice da su iznimno opušteni i jednostavni, nema velike fame oko nastupa i usiljenog stvaranja imidža na sceni koju tek osvajaju. No kad dečki zasviraju, a frontžena pusti glas – janjetu izbiju očnjaci te mu se na leđima pojave tigrove šare.
Ono što me se posebno dojmilo jest to da četveročlani bend čine tri dečka i jedna djevojka, i to djevojka koja je ujedno, kao što sam već gore napisala – frontžena, koja čini i glavu i rep benda i koja bez imalo truda plijeni pažnju publike. Lagala bih kad bih rekla da se nisam morala prisiliti s vremena na vrijeme skrenuti pozornost s nje – Martine Burulic – na Antonela Vukića (bas), Brunu Vrgoča (gitara) ili Ivana Horvatića (bubnjevi), jer ona zavidnom lakoćom vlada ne samo vokalnom izvedbom, već i scenom kroz kretnje tijelom, ekspresije lica, pokoje režanje tijekom pjevanja, ali i komunikaciju s publikom.
Način na koji je vodila nastup, najavljivala pjesme, predstavljala bend te publici skrenula pažnju na mogućnost kupnje mercha na štandu sasvim je originalan tako da sumnjam da je u publici ostala ijedna osoba imuna na njezin šarm. To se i dokazalo kada je netko iz publike uzviknuo “Martina, napravi mi dijete!” Izvrsno je vidjeti takvu snažnu personu koja, neću reći iza sebe, već uz sebe ima tako kvalitetan bend i koja zna od promocije albuma napravi feštu na kojoj ima, kako bi ona rekla, i laganica, ali i žestica.
Tigar, janje, bor i ostalo drveće
Posebnost njihove promocije albuma svakako je bio gost Dalibor Pavičić iz Bambi Molestersa kojeg je Martina najavila kao “bora” koji je producirao njihov album. S njima je zasvirao na nekoliko pjesama i svojom gitarom zaokružio tajgerlembovski zvuk koji varira od janjeće nježnog, umiljatog, baladnog do tigrovski živahnog i žestokog, čak na trenutke i agresivnog. Pjesme su se nizale jedna za drugom, vješto balansirajući između laganog i žestokog, a Martina nam je skrenula pozornost na činjenicu da dosta pjesama s albuma u sebi ima motiv drveća, na što je netko iz publike doviknuo “Izađi iz šume!” Iako nekada takvi povici iz publike remete fluidnost koncerta i narušavaju atmosferu, u ovom slučaju sve je to bilo nekako nezgrapno simpatično, posebice zato što je Martina sa širokim osmijehom spremno dočekivala takve opaske i duhovito odgovarala na njih.
Za kraj, nužno je osvrnuti se na to da glazba Tyger Lamba probija granice žanrova i tipova glazbe na koje smo navikli na ovim prostorima te da stvara atmosferu koja nas odvodi u Ameriku šezdesetih. Nakon koncerta je naprosto bilo čudno izaći iz Vintagea i suočiti se s prometom koji čine današnji tipovi automobila. Što reći nakon svega doživljenog u Vintageu, osim da nam preostaje čekati da kad-tad neku od pjesama Tyger Lamba čujemo u nekoj od planetarno popularnih serija jer njihov slikoviti zvuk kojem doprinosi i Martinina posebna boja glasa svakako se može zamisliti u ulozi soundtracka nekog opasno dobrog filma ili serije. Čini se da je zagrebačko tigrovsko janje prebrzo naraslo i spremno je vinuti se u široki svijet. Na nama je dati mu krila koja će ono sigurno znati dobro iskoristiti i na kojima ćemo s njima i mi moći letjeti.