Izvještaj – Špancirfest 2016. (10. dan): Festivalski život na sjeveru
Nakon 10 bogatih i raznolikih festivalskih dana, Špancirfest je priveden kraju uz koncerte Siddharte i Hladnog piva na PAN pozornici uz Stari grad. Punoljetno izdanje festivala donijelo je brojne novitete, a varaždinsku gradsku jezgru u potpunosti pretvorilo u festivalski prostor koji podjednako oživljavaju koncerti na pet pozornica, kao i brojni ulični performeri. Iako je Špancirfest oduvijek bio više od pukog glazbenog festivala, ovogodišnji program potvrdio je svima koji su sumnjali da je riječ o jednom od najvećih, ako ne i najvećem hrvatskom glazbenom festivalu, uz zagrebački INmusic.
Točno u najavljenih 20 sati na glavnu festivalsku pozornicu izašla je Siddharta. Jedan od najvećih slovenskih bendova, iza kojeg je nekoliko ogromnih nastupa na ljubljanskim stadionima, u Hrvatskoj ima razočaravajuće malobrojnu publiku. Djelomično su tome krivi mediji jer zaista ne znam jesam li ikad na nekom hrvatskom radiju čuo neku njihovu pjesmu, iako bi Na soncu ili nova Piknik bez problema mogle proći i na komercijalnim postajama, a da o Stojedinici, Yammatu i Radio Studentu ne pričamo. Varaždin je, uz Zagreb, njihova najveća hrvatska baza, no značajan udio u publici ove su nedjelje činili i Slovenci, što je bilo i očekivano. Ovo je bio njihov drugi koncert u Varaždinu i pratilo ga je više ljudi nego svirku na Špancirfestu 2014., za što je zaslužno i lijepo vrijeme (prije dvije godine je zbog kiše i vjetra bio otkazan nastup Laibacha iste večeri) i činjenica da je poslije njih nastupalo Hladno pivo pa su neki sigurno odlučili doći ranije i čuti što to nudi slovenska petorka.
Koncert je bio dobra kombinacija stvari s prošlogodišnjih albuma “Infra” i “Ultra” te hitova s antologijskih “Nord” i “Rh-“. Tako su već na početku koncerta krv u žilama ledile B Mashina i T.H.O.R., čija izvedba, uz odličnu upotrebu rasvjete, neodoljivo podsjeća na scenski nastup Laibacha. Nakon uvodnog naboja, u središnji dio koncerta uvela nas je desetominutna, u izvedbi preglumljena Samo edini, uz poduži uvod na klaviru. Na nju su se nadovezale pjesme s novih albuma, Do konca, Nastalo bo i zaista sjajna Strele v maju, duet s Urbanom zbog kojeg su ove godine odsvirali i zajedničke koncerte u zagrebačkoj Tvornici kulture i ljubljanskim Križankama.
Umjereniji središnji dio koncerta trebale su razbuditi Ring i Klinik, no efekt je djelomično izostao jer su i tim stvarima dodani instrumentalni uvodi i dramatične pauze unutar pjesama, što je u njihovom slučaju ipak nepotrebno rearanžiranje, pogotovo kod Klinik, eksplozivne trominutne bombe koja je ovako ispala pomalo mlaka. Kraj koncerta pripao je spomenutoj pop stvari Piknik te vodećem prošlogodišnjem singlu Ledena. Za bis su bili sačuvani provjereni klasici, Platina, Napoj i megahit Na soncu. Posebice je dojmljiv bio basist Jani Hace koji svoj instrument i melodijski izvrsno koristi, ne samo kao dio ritam sekcije. Hace je inače autor najnovijeg singla Josipe Lisac, Moja magija, a hrvatska je diva Siddharti gostovala na pjesmi Neon na koncertu na stadionu Stožice. Pjevač Tomi Meglič bio je veoma simpatičan u komunikaciji s publikom, čak i malo previše brbljav. Osobno bih volio da su pauze između pjesama bile kraće pa da su odsvirali par stvari više, no i ovako smo čuli odličan i uravnotežen set najpoznatijih i novih pjesama, praćen zaista vrhunskom produkcijom.
“Prodali smo čak i muda, al’ sviramo zato svuda…”
Posljednji koncert Špancira, koji je počeo u 22h te završio točno u ponoć, bio je onaj Hladnog piva. Nakon što je Siddharta odsvirala odličan set bilo je vrijeme da nas dečki iz Gajnica vrate u srednjoškolske dane. Naravno, s velikom skepsom gledao sam na situaciju u kojoj trebam slušati pjesme koje mi se nikako ne sviđaju, a znao sam da je bend dobrano izgubio dio publike vezan uz punk fazu. Istina je da se više ne sviraju koncerti u kojima će devedeset posto pjesama biti s “Džinovskog” ili “G.A.D.-a”, ali rijetku su oni koji to i očekuju. Ta idealistička vremena daleko su iza nas, sve je postalo kako i sami kažu “bruto i neto”. S prvim taktovima Messija mnoge stvari bile su jasnije. Čvrsti metal riffovi začinjeni ciničnim tekstom naravno da nisu istinsko Hladno pivo, već samo jedan dio njihovog šarolikog opusa, a u ovakvom izdanju uživo im čak i odgovara stav okrenut devedeset stupnjeva naopačke.
Nastavilo se s deset godina starom Carstvo pasea, s albuma „Knjiga žalbe“ koji mi se još uvijek čini nevjerojatno svjež, ponajviše zbog toga što sam ga izvrtio barem stotinu puta, a nakon njega prekinuo s Hladnim pivom te ih iz nekog razloga i sam nazivao komercijalom. Nakon uvoda, Mile se obratio publici, zahvalio svima na dolasku te rekao da je ovo po tko zna koja svirka u Varaždinu. Ništa čudno, ali posjećenost ovog koncerta bila je jedna od najvećih na Španciru pa je baza fanova u gradu i okolici zasigurno dovoljna da si mogu priuštiti dolaske svako malo. Na redu su bile pjesme većinom s posljednja dva albuma, s povremenim izletima na „Šamar“. Uvijek je lijepo čuti Jednim osmijehom, Šamar, a iznenađenje je bila i Par pitanja koja se prije rijetko izvodila.
Aktualnosti od prije deset godina izgleda da su ostale aktualnosti do današnjih dana, ali tinejdžerska zajebancija ipak ostaje u adolescentskim godinama. Bilo je vrijeme da Deda na klavijaturama i trubač nepoznatog imena odu nakratko s pozornice te da Mile, Zoki, Suba i Šoki odrade ono što ih možda najviše od svega veseli. Pjevajte nešto ljubavno i Trening za umiranje utkane su u njihov punk kod i bila bi velika šteta da se ikad zaboravi što je mnogim klincima Hladno pivo dalo u devedesetima. Iako je i prije toga vladala ludnica u prvih par redova, za vrijeme tih pjesama atmosfera je postala dostojna finalnog koncerta kakvog je ovogodišnji Špancirfest zaslužio. Nismo brojali pive u zraku ni ljude u pogu, ali osjetio se dašak minulih vremena kada je starija ekipa uživala u dobu kada su umjesto mobitela u zraku bile ruke.
“Imam majicu protiv kapitala, Hladno pivo je komercijala”
Nakon toga ironično su opleli po sebi i društvu s pjesmama Na ovim prostorima, Mojoj majici i Dan oslobođenja. U tom trenutku shvatio sam da novije pjesme itekako imaju potencijal postati nekim novim ljudima ono što su nama pjesme s „Pobjede“, „Džinovskog“, „Desetke“ pa i „Šamara“. Cinično i ironično, izravno i neizravno podbadaju sebe same, malo publiku i malo ostatak ekipe koja se nalazi na ovim prostorima. Za lagano drmuckanje i prekid skakanja bila je zaslužna odlična akustična Ranjeni i ludi, Superman i Pitala si me imaju snagu zborskog pjevanja jer tekst se brzo upije, iako su im u tom trenutku mnogi zamjerali zaokret na indie rock, a Ezoterija je označavala kraj regularnog dijela.
Za bis je ostavljen veći broj pjesama kako bi se ispunila satnica od dva sata pa smo tako još jednom imali priliku vratiti se u sredinu prošlog desetljeća i male ljubavi koje su onda bile nasušno potrebne. Da bi uspostavili ravnotežu s većinom albuma, Firmu su posvetili radnicima zatvorenih tvornica, Zimmer frei svim sezonskim radnicima na moru, a Ne volim te i Bačkizagre stuhpa šeja vjerojatno svima koji su ih došli slušati zbog punk faze. Kao konačna pjesma nametnula se Planeta i Hladno pivo se u potpunosti povuklo s pozornice uz reprodukciju pjesme legendarnih KUD Idijota Kad sunce opet zađe.
“Ja ipak ću te čekat’ dragi, do kasno u noć”
Ostavljanje te pjesme za sam kraj govori puno više o njima nego što se na prvi pogled čini. Svoj put koji je započet čistokrvnim punkom i oduševljenjem svih alternativaca tijekom devedesetih, zamijenjen je odmicanjem od početne točke i odrastanjem u smjeru nešto lakših i intimnijih pjesama. U toj točki dobili su neke nove fanove, izgubili neke stare i prošli klasični put od raja do pakla. U sadašnjosti je situacija nešto drugačija, ne znam je li to zbog većinskog prihvaćanja da HP više nije punk niti će se ikada vratiti na tu stazu ili je jednostavno i ta publika odrasla u glazbenom smislu. Nove pjesme pjevane su gotovo istim intenzitetom kao i starije, a Hladno pivo nikad se nije sramilo starih radova. Jedino ne mogu ugoditi sebi u potpunosti pa treba raditi razne kompromise. Oni u tom slučaju ne rade kompromise s izdavačima kako bi neki to napravili, već s publikom i tu dokazuju koliko im je stalo do svojih slušatelja.
Mile Kekin kao frontmen i „banda“ iza njega nemaju se potrebe više nikome dokazivati jer nakon gotovo trideset godina to bi bilo smiješno. Napravili su odličnu feštu i kvalitetan koncert koji je doveo 18. izdanje festivala do kraja. Špancirfest kao festival ima identičan problem kao i sam bend. Postojalo je vrijeme traženja smjera, boljih i lošijih trenutaka, optužbi da su se prodali i komercijalizirali. Zlobnici su govorili kako je sve manje izlagača, koncerata i ljudi koji šeću baroknim gradom krajem kolovoza. Koliko je to neistinito i gotovo nerazumljivo zlobno pokazale su brojne stvari proteklih deset dana u Varaždinu. Pet pozornica na kojima je stalno bilo ljudi, ulice su bile pune uličnih svirača i performera, a neke od najboljih europskih cirkuskih skupina bile su na trgovima.
Ponuda hrane i pića nikad nije bila veća, afterpartyji su bili najposjećeniji do sada, Kreativni park kod katedrale bio je krcat djecom i mladima, sjest na pivu ili kavu s više od troje ljudi bio je mukotrpan zadatak traženja slobodnog mjesta, a Kraljevska zona oko Starog grada bila je okupljalište doslovno svih dobnih skupina. Bilo je predstavljanja povijesnih i tradicionalnih skupina koje su vezane uz varaždinski kraj, ali i nešto širi geografski položaj.
Izlagača ručnih radova, odjevnih predmeta, tradicionalnih hrvatskih jela i pića bilo je u četiri ulice (Uska, Gajeva, Kranjčevićeva i Uršulinska). Govoriti o bilo čemu osim o jednom od najuspješnijih izdanja Špancirfesta na svim razinama bilo bi pogrešno i neistinito. Faktori koji dokazuju tu tezu nalazili su se na samim ulicama i trgovima koji su obilovali festivalskom atmosferom kakvom se malo koji hrvatski festival može pohvaliti. Za sljedeću godinu organizatori su si visoko namjestili ciljeve, ali s obzirom na to da postoje i negativnosti koje smo u prošlim tekstovima više puta spominjali, siguran sam da će se nedostaci riješiti. Uostalom, Špancirfest je pokazao da je progresivan festival koji zna učiti na svojim greškama i zna kako biti sve bolji i bolji.
