Istaknuto
04.12.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Ove godine provedite Advent na naš način, upoznajte nas kroz male božićne rituale, tradicije i sadržaje koji ispunjavaju naše adventske dane bojama veselja i zajedništva.

01.12.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Ažurirajte se i ovog tjedna uz aktualne singlove s domaćeg glazbenog terena uz rubriku Nova glazba. Odaberite svog favorita i donesite mu vječnu slavu.

Knjige

“Je suis Jednoruki” (M. Ručević): Moramo li izgubiti dio sebe da bismo bili potpuni?

13.10.2021. Marija Anušić
Vrijeme čitanja: 5 minute

Roman „Je suis Jednoruki” izašao je krajem 2016. godine i gotovo odmah bio izvrsno ocijenjen, čak i nominiran za nekoliko književnih nagrada: onu T-portala, bio je u polufinalu nagrade Janko Polić Kamov i u polufinalu nagrade Fric 2017. godine te je okarakteriziran kao da je autoričin sto prvi, a ne prvi roman. Nakon izvrsne inicijalne recepcije dogodio se krah izdavaštva kojem smo mogli svjedočiti u prvom dijelu te iste 2017. i time je distribucija spomenutog romana znatno ograničena (izdan je za Algoritam) na nekoliko primjeraka u knjižnicama i nekoliko u prodaji.

Nabavila sam ga nekoliko mjeseci nakon objavljivanja kako bih se sama uvjerila da je doista zaslužio sve te lovorike koje je pokupio u tih par mjeseci. I usudim se reći da jest. „Jednoruki” ima laganu, ali ipak postojeću vezu s poslijeratnom književnošću. Radnja se odvija u Sarajevu (sama autorica odselila je iz rodnog Zagreba u Sarajevo pri kraju studija) i kao da nije bilo moguće izbjeći barem djelić atmosfere koja je vladala za vrijeme i nakon rata. Kao da ozljede tog grada izlaze na vidjelo čak i u prozi koja nema tendenciju biti ratnom niti referirati se na rat i njegove eventualne posljedice. Likovi, iako nisu njime obilježeni, nose pomalo njegova mirisa. Onog karakterističnog, nevinog prijeratnog, i onog, također vrlo poznatog, mirisa boli i baruta nakon rata. Roman je ovo o ljudskoj psihi, tragediji, podvajanju, ljubavi i Sarajevu.

Tko je Jednoruki?

„Je suis Jednoruki” priča je o gubitku dijela sebe vitalno važnog za opstanak. Gubitkom tog dijela (u ovom slučaju ruke) pokrenuo se proces cijepanja, podvajanja ličnosti nakon kojeg postoje Dino, glazbenik i Jednoruki, njegova sjena, netko tko je uvijek tu, ponekad skriven, netko tko se otkriva uvijek onda kad se na njega pomalo zaboravi. Kažem ‘pomalo’ jer Dino ga nikada u potpunosti ne zaboravlja.

Jednoruki je osobnost nastala nakon ishemijskog moždanog udara koji je mladom glazbeniku paralizirao desnu ruku i zauvijek ga lišio onoga što je bio smisao njegova života, njegov bijeg, zapravo velikim dijelom što je bio on sam. Kroz njegovu vizuru (pripovjedač je u prvom licu) dobivamo djeliće slagalice od kojih se sastoji cjelovita slika koja govori o tome kako zaliječiti jednu takvu ranu, jedan takav gubitak.

Paralela sa Sarajevom

Vrlo interesantna poveznica s temom gubitka nalazi se u recenziji Depo portala iz pera Kristine Ljevak u kojoj se povezuje tema upravo tog gubitka sa Sarajevom, gradom koji također ima ranu koja godinama zarasta. Kao da i Sarajevo ima svog Jednorukog i kao da je upravo zato radnju romana bilo prirodno smjestiti upravo u taj grad. Tako autorica recenzije piše:

„Mogla je ona svog Jednorukog smjestiti u neki drugi grad, u Zagreb naprimjer, iz kog je i sama nekada davno, po vlastitom netipičnom izboru, stigla u Sarajevo, ili u Budimpeštu gdje je junak boravio za vrijeme magistarskog studija prije nego što će mu bolest odrediti život i zaustaviti muzičku karijeru, ali bi malo koji grad tom sepetu tuge pristajao kao Sarajevo.”

Gubitak ruke tako središnji je događaj u romanu oko kojeg se plete cijela priča. Dijelovi junakova djetinjstva, mladosti, veze s Gordanom, veza s drugim ženama, odnosima s prijateljima itd. Pripovjedač nas pomalo hladno vodi kroz svoj život obigravajući oko trenutka vlastite tragedije i ispreplićući događaje oko njega, povezujući fragmente prije i poslije kako bi na kraju sklopio potpunu priču. Iako ne možemo znati do koje mjere je iskren jer gotovo uopće ne dobivamo perspektivu ni jednog drugog lika osim njega, određena doza ravnodušne hladnoće odaje dojam iskrenosti, kao da pripovjedač nema što skrivati u trenutku posvemašnje rezignacije.

Bez patetike i žaljenja

On se ne pokušava svidjeti opisujući neke svoje postupke hladnom jasnoćom sa sviješću da možda nisu društveno prihvatljivi niti dobri, ali ne osjeća kajanje. Ni u jednom trenutku nema patetike ni žaljenja. Kod njega je to jednostavno tako. To se možda najbolje vidi već na početku romana kad pripovjedač opisuje Gordanin rođendan. On tamo mora biti prisutan, njoj to puno znači, znači i njihovim roditeljima (obiteljski su prijatelji), ali on drugi dan ima ispit, ne može izdržati i odlazi. Točnije, iskrada se kako bi otišao učiti, što uzrokuje reakcije sa svih strana za koje je, kako se čini, njemu potpuno svejedno. Način pripovijedanja neprestano odaje određenu dozu hladnokrvnosti prema svijetu koji ga okružuje, što se dobro vidi iz sljedećeg citata:

„Zaključao sam se u sobu i prionuo na gradivo. Nakon nekoliko minuta, potpuno sam bio zaboravio da sam danas prisustvovao ikakvom rođendanu, da me netko tako poljubio, da nekome nisam ispunio želju i to na takav dan, ništa, ništa od današnjeg dana nije me više proganjalo.”

Pretpostavljam da je taj način hladnog pripovijedanja upravo s namjerom izabran postupak koji bi pomogao u izgradnji već od početka oštećene osobe. Prije moždanog udara naoko nema manjka jer nema fizičkih nepravilnosti, ali njegova naracija stvara karakter nekoga tko je već odavno invalid. Tek kad postane i fizički invalid i nepovratno izgubi ono s čime se godinama identificirao (klavir i glazbu) može postepeno popuštati. Tako tek pred kraj romana saznajemo pripovjedačevo ime koje se u početku uopće ne spominje, kao da tek tada na vidjelo izlaze dijelovi ljudskosti jer sad bez glazbe kao identifikatora on može biti Dino. Tek pred kraj on nije ravnodušan prema jednoj ženi i počinju se osjećati topliji tonovi u njegovu glasu. Dok je veza s Gordanom trajala godinama, svaki dio njegovog pripovijedanja posvećen njoj odiše ravnodušnošću. Ona je imala ‘nesreću’ biti tu dok još nije bio fizički invalid i za nju nikad nije bilo dovoljno mjesta.

Emocionalni invaliditet poništava se onim fizičkim

Emocionalni invaliditet nije tako rijetka tema u književnosti, ali je u ovom romanu izražen na vrlo suptilan način posebno zato jer se nazire iz riječi samog pripovjedača u prvom licu. Upravo njegova ‘nesvjesnost’ vlastitog emocionalnog hendikepa ističe ga još više. Da je slučajno Gordana pripovijedala ovu istu priču imali bismo potpuno različit dojam. Utoliko je efekt jači zbog spomenutog postupka kojim se autorica poslužila. Gotovo kroz cijeli roman perspektiva je isključivo Dinina, dok u vrlo kratkim pasusima uspijevamo vidjeti situaciju i Gordaninim očima. Ti kratki dijelovi su pisma koja su prenesena u cijelosti tako da u njima nema pripovjedačeve intervencije.

Također je vrlo bitno pitanje identiteta kojeg pripovjedač gubi u onom trenutku kada gubi funkciju u desnoj ruci. Kao što sam već spomenula, autorica se koristila određenim postupcima kako bi iskonstruirala emocionalno oštećenu osobu, invalida koji tek s tjelesnim invaliditetom dobiva na vlastitoj ljudskosti. Gubitkom dotadašnjeg identiteta dobio je dva nova. Sebe kao ostatak nekadašnjeg ‘ja’ i Jednorukog s kojim uči živjeti. Toliko je teško to prihvaćanje da nije ono što je do sada bio, da je morao odvojiti taj dio sebe, dati mu ime, naznačiti da to nije on.

Također, naglašen je i element snalaženja nakon tragedije, nastavka života i učenja novih načina za funkcioniranje i preživljavanje. Ovdje bismo ponovno mogli povezati grad u koji je radnja smještena sa samim likom. Oboje nalaze načina da se nose s gubitkom dijelova sebe i ono što na kraju ostavlja nadu jest povezanost s drugim jedinkama koje su također doživjele određene gubitke. Oni se razumiju bez pojašnjavanja. Tako Dino nalazi Branku i uvođenjem njezinog lika otvaraju se vrata nade u ipak neko bolje sutra. Ili čak možemo reći bolje danas.

Zašto čitati Jednorukog?

Zašto čitati posebno je poglavlje u knjizi trenutnog stanja u kulturi, ali zašto čitati kakav određeni tekst, tu već možemo navesti razlog ili dva. Osim onog najočitijeg, da ako ste već do ovdje stigli, vjerojatno volite čitati, ponudit ću vam ih još nekoliko.

Maja Ručević pripovijeda lagano, tečno i pitko, a opet na svojim stranicama ne donosi trivijalnu literaturu. Bit ćemo zabavljeni, bit će nam mučno na momente, s protagonistom ćemo suosjećati, ali ćemo ga i poželjeti ošamariti. I to je potpuno u redu. Ono što na kraju svih krajeva, analiza i seciranja, ovaj roman donosi jest poruka da je topla ljudska ljubav ono što liječi sve rane i ma koliko se mi izdizali iz tzv. ‘trivijalnosti’ tog motiva, ne možemo barem sebi ne priznati da je vjerovati u to da nismo sami ipak itekako utješno.

(Visited 65 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari