“Jesenja sonata” (HNK Zajc): Emocije u glazbenoj formi
U četvrtak, 12. siječnja, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izvedena predstava “Jesenja sonata” koja se temelji na istoimenom filmu Ingmara Bergmana iz 1978. godine. Raditi predstavu temeljenu na Bergmanovom filmu nije lak posao, a naročito kad se radi o “Jesenjoj sonati” – izrazito teškom djelu nabijenom emocijama skrivenima tik ispod površine. Režija je povjerena beogradskoj redateljici Ani Tomović, a u glavnim su ulogama Mira Furlan kao Charlotte, Marija Tadić kao Eva, Jelena Lopatić u ulozi Helene i Leon Lučev kao Viktor.
Radnja ove drame vrti se oko prešućenih, skrivenih i razornih emocija koje se kriju u odnosu Eve i njezine otuđene majke Charlotte, poznate pijanistice koja nakon smrti muža dolazi u posjet kćeri koju nije vidjela sedam godina jer je, kao i čitavog njezinog života, putovala po svijetu. Eva sa sestrom Helenom, koja pati od degenerativne bolesti, živi na imanju svog muža, lokalnog pastora Viktora, kojeg poštuje kao osobu, no ne gaji osjećaje romantične ljubavi prema njemu. Kroz radnju ove drame saznajemo više o duboko ukorijenjenim problemima koji leže tik ispod površine ovog naizgled skladnog odnosa. Charlotte se nije mogla odreći svoje karijere i putovanja zbog obitelji, a nikada nije ni pokazivala neke prave emocije prema svojim kćerima. Uvijek je sama sebi bila na prvom mjestu i što god da je njezina kći napravila nije bilo dovoljno dobro, uvijek je od nje zahtijevala više.
Što je zapravo sonata? To je glazbeni oblik koji se sastoji od tri dijela: u prvom i trećem dijelu dionice se ponavljaju te služe kao uvod i zaključak, dok je središnji dio razrada same misli i predstavlja temu koju autor želi predstaviti slušateljima. S druge strane, jesen je doba kad ubiremo ono što smo cijele godine uzgajali, doba koje u literaturi predstavlja sazrijevanje, kako emocija, tako i života. To je doba nakon kojeg slijedi hladna i mirna zima u kojoj se prisjećamo svega zbog čega smo sretni ili pak za čime žalimo. Ova drama prikazuje jesen odnosa glavnih protagonistica; ono prešućeno što je raslo i skupljalo se sve ove godine sad konačno sazrijeva i dobiva svoj finalni oblik.
Uvod i zaključak ove sonatne drame daje nam Viktor u svojim monolozima. Naime, i na početku i na kraju on se obraća publici i priča o svojoj ženi koja u oba navrata piše pismo majci, čime je postignuta zaokružena struktura drame. Iako je radnja i stabilnost na pozornici jednaka i na početku i na kraju, osjećaj unutar gledatelja daleko je od toga; kao što su to stari Grci majstorski znali postići, Ana Tomović ovu svađu između majke i kćeri dovodi do katarzičnih razmjera. Što to dovodi do tzv. pročišćenja?
Jedan od faktora zasigurno je vrhunska gluma koja nam dočarava stanje u kojem se nalaze glavni likovi. Primjećujemo da u ovoj predstavi riječi nisu ni toliko važne, već je naglasak stavljen na ekspresije lica glumaca koje nam govore više nego sam tekst. Izvrsna Mira Furlan savršeno dočarava strah koji Charlotte osjeća, bilo da je to strah od susreta s Helenom, strah od Evinog prijezira ili pak cjeloživotni strah od samoće i odbacivanja. S druge strane, gledajući Mariju Tadić u ulozi Eve dobivamo osjećaj napetosti jer smo većinu predstave pod dojmom da će, odluči li se Eva izreći sve što joj je na umu, doći do eksplozije i uništenja života svih glumaca. No kad Eva konačno krene pričati, to nije vrištanje ni svađa u pravom smislu te riječi. Njezin glas ostaje donekle miran, no njezino je lice to koje odaje sve. Na taj je način postignut još snažniji efekt nego da je, recimo, ubila vlastitu majku. Posebno bih istaknula i Jelenu Lopatić koja naprosto briljira; koliko god da je teško odglumiti razne emocije na pozornici, odglumiti sasvim drugačije stanje uma, poput onog u kojem se nalazi Helena, još je teže.
Uspjehu je zasigurno pridonijela i scenografkinja Ljerka Hribar koja je znala prepoznati ono što je važno u ovoj drami i kako to naglasiti. Pozornica je ispunjena suhim lišćem, simbolom ovog ključnog godišnjeg doba, jednom jednostavnom klupom na kojoj se zbiva radnja i modelom kuće u kojoj likovi stanuju. Model je malen u usporedbi s ostatkom pozornice, a dodamo li tome činjenicu da se publika nalazi na pozornici, postaje jasan osjećaj skučenosti i klaustrofobije koji se javlja kod gledatelja. U takvom nas stanju sav onaj bijes, prijezir, ljubav i ostali razorni osjećaji koje gledamo još više uznemiruju i uvlače u svoj vrtlog. Film, barem što se same scenografije tiče, zasigurno pruža više mogućnosti negoli kazališna predstava, no redateljica Ana Tomović znala je kako pristupiti ovom predlošku i, uz pomoć odličnih glumaca, na sjajan način približiti publiku onim ekstremnim emocijama koje su ključ radnje. Uklopljen u tonove i atmosferu jeseni, sonatni je oblik dobio priliku uspješno zasjati i na hrvatskim kazališnim daskama!
