Joshua Oppenheimer Masterclass: Htio sam prikazati mehanizam straha i njegove posljedice
U sklopu Subversive festivala, jučer je 12. svibnja u Dokukino KIC gostovao Joshua Oppenheimer kojem je na ovogodišnjem izdanju dodijeljena nagrada Wild Dreamer za životno djelo. Njegovo je predavanje o načinu na koji je snimao svoja dva najpoznatija dokumentarca The Act of Killing i The Look of Silence, zamišljeno više kao diskusija nego kao predavanje što je Oppenheimer i sam naglasio. Bio mu je važan dijalog između njega i publike jer je, kako kaže, upravo kroz razgovor o svojim dokumentarcima došao do nekih uvida i spoznaja kojih ni sam nije bio svjestan o svojem radu. Ako niste pogledali dokumentarce, kratki sadržaj The Act of Killing možete pročitati na Ziherovom linku, a isto vrijedi i za recenziju The Look of Silence.
Iako je prva pitanja postavljao moderator predavanja, a pitanja iz publike postavljena su tek kasnije, možda je najbolje započeti članak pitanjem odnosno zahtjevom gledatelja iz publike na koji su mnogi okrenuli očima, ali je na kraju pružio jedinstven uvid u Oppenheimera kao osobu koji možda nemamo često prilike vidjeti u medijima.
Joshua, reci nam nešto malo više o sebi.
Na ovo se pitanje, s nekoliko ljudi iz publike, Joshua prvo malo nasmijao te upozorio da ako mislimo da su njegovi odgovori dosad bili dugački, ne znamo što nas čeka, te je nastavio:
Imao sam čir na želucu, zbog određene hrane ne mogu noću spavati, ali nisam to priznao svojem doktoru. Kao dijete, ako bih na cesti naišao na puža, podignuo bih ga i vratio na travu pored ceste da ga netko ne zgazi. Još uvijek to radim. Jednom sam našao žabu, pokazao sam je ocu i onda sam se rasplakao kad sam je morao vratiti u prirodu. Išao sam na fakultet da bih studirao teorijsku fiziku, a ne filmsku umjetnost. Imao sam psa mješanca koji se zvao Woody, imao je šugu i zbog toga mu je na ponekim mjestima nedostajalo dlake. Kad mi je bilo sedam, otkrio sam što je smrt. Prabaka mi je umrla, a ja sam se zatvorio u podrum i vikao da ne želim umrijeti. Otad se bojim smrti. Moram reći da neke od ovih stvari nisam priznao ni svojem psihologu.
Dok sam studirao na Harvardu, kasnih devedesetih, infiltrirao sam se u skupinu Arijevaca jer sam htio napraviti film o njima. Oni su bili jako paranoični i da ne posumnjaju da sam FBI agent ili tako nešto, rekao sam im da su me oteli izvanzemaljci. Sad mi je smiješno, ali stvarno sam to napravio. U to je vrijeme u Americi bilo popularno vjerovanje u otmice izvanzemaljaca. Također se mislilo da FBI ugrađuje ljudima čipove u glave i tako ih kontrolira. Na taj sam se način infiltrirao u mnoge konzervativne desničke skupine, tvrdio sam da su me oteli izvanzemaljci, a zapravo sam bio gej Židov. Iz toga sam napravio film pod nazivom The Entire History of the Louisiana Purchase (1997) u kojem se zapravo uopće ne radi o Louisiana Purchaseu.
Ostala su pitanja koja su postavljali moderator i publika bila uglavnom specifično vezana uz dva spomenuta dokumentarca, no Oppenheimer nije nužno koncizno odgovarao na njih već je iz njega izlazila bujica dojmova i priča koje je povezivao u neprekinutom asocijativnom nizu te je čak i onima koji nisu pogledali njegove dokumentarce bilo jasno da pred njima sjedi osoba natprosječnog talenta i inteligencije te je zbog toga predavanje trajalo čak 3 sata.
Joshua, kako je The Act of Killing prihvaćen u Indoneziji? Ovdje na Zapadu tvoj je dokumentarac nagrađen i prikazan mnogo puta, ali kako je reagirala publika tamo?
The Act of Killing nije bio prikazan u kinima jer Indonezija ima odbor za cenzuru koji smije zabraniti određene filmove. Nismo im htjeli uopće pokazati film jer bi im zabrana prikazivanja filma dala opravdanje da fizički napadnu sve koji ga gledaju. Da bi to izbjegli, organizirali smo tajna prikazivanja filma za indonezijske filmaše, odvjetnike za ljudska prava, kritičare, novinare i intelektualce. Zamolili smo ih da nam predlože kako bi bilo najbolje omogućiti drugima da pogledaju The Act of Killing. Među onima kojima smo prikazali film, bio je i urednik Tempa, jednog od vodećih indonezijskih časopisa. Rekao mi je da čitav život cenzurira priče o genocidu i da više to ne želi raditi. Objavili su priču o filmu i počiniteljima genocida i njihovim izjavama.
Svi su se brojevi odmah rasprodali, rasprodali su se i drugi i treći put. Uskoro su i ostali mediji preuzeli tu priču i počeli objavljivati članke o genocidu, a mi smo počeli prikazivati film. Isprva na privatnim i zatvorenim projekcijama, no kako je priča o genocidu rasla i širila se, ubrzo su projekcije postale javne. Svijet je napokon obratio pozornost na zločine koji su se dogodili u Indoneziji, a indonezijski su mediji prvi put smogli hrabrosti da prozovu pokvarene političare i ljude koji su krivi za genocid. Nakon što se film prestao prikazivati, uploadali smo ga na internet i u Indoneziji je downloadan čak 3 milijuna puta. Nakon što je film prepoznat u svijetu i dobio je nekoliko nagrada, indonezijska je vlada priznala da je ono što se dogodilo 1960ih zločin. Zahvaljujući uspjehu The Act of Killing, The Look of Silence mogao je puno brže i s manje komplikacija biti prikazan javnosti u Indoneziji.
Možeš li nam objasniti situaciju u kojoj si se našao kad si prije 10tak godina prvi put došao u Indoneziju?
2001. godine imao sam 26 godina i bio sam mladi filmaš koji je eksperimentirao s granicom između fikcije i dokumentarca za što me inspirirao moj mentor, a sad i dobar prijatelj, Dušan Makavejev. Tad me zanimalo nekoliko stvari: performans u dokumentarcu, suradnja između redatelja i subjekata filma, nasilje koje je dio naše svakodnevnice i na koji je način osjećaj straha ključan dio uspjeha globalnog kapitalizma. Pitali su me bih li htio pomoći skupini poljoprivrednika, bilo gdje u svijetu, da naprave film o sebi i svojoj borbi za prava u diktatorskoj državi. Mogli su me poslati bilo gdje, ali poslali su me u Indoneziju. Našao sam se na plantaži palminog ulja u vlasništvu Belgije, u zabačenom dijelu Indonezije i tamo nije bilo nijednog stranca osim belgijskog šefa. Ljudi su radili u užasnim uvjetima. Natjerali su radnice da bez ikakve zaštite špricaju otrovne herbicide i pesticide po biljkama. Zbog toga bi često umrle prije nego bi navršile četrdesetu. U šest mjeseci što sam proveo tamo, sestra žene kod koje sam bio je umrla, rođakinja joj je umrla i majka joj je umrla. Radnici su se potužili vlasnicima plantaže i rekli su da im trebaju zaštitna odjeća i maske za disanje.
Vlasnici im nisu ništa odgovorili već su unajmili lokalnu paramilitarnu skupinu koja je napala žene i druge radnike koji su se potužili. Nakon toga prestali su tražiti bolje uvjete na radu. Nisam razumio zašto i pitao sam ih zašto su tako lako odustali ako je u pitanju njihov život? Rekli su mi da je ta paramilitarna skupina sudjelovala u masovnim ubojstvima 1960ih, a njihovi su djedovi i bake ubijeni samo zbog toga što su bili u radničkom sindikatu. Tad sam shvatio da su mnogi proizvodi koje kupujemo i koji se proizvode u zemljama poput Indonezije jeftini zbog straha (radnika koji ih proizvode). I onda sam se zapitao na koji bih način mogao osvijetliti mehanizam koji proizvodi taj strah i koje su njegove posljedice. Počeo sam razmišljati o filmu koji bi pokazao izvor tog straha koji je prisutan već 40 godina te kako se osjećaju ti ljudi koji moraju živjeti pored ubojica koji su im ubili članove obitelji i rođake. Vratio sam se 2003. i tad sam upoznao Adija, glavnog lika u The Look of Silence, i njegovu obitelj.
On je rođen nakon ubojstava i nije traumatiziran kao ostatak njegove obitelji. Njegov brat Ramli brutalno je ubijen i Adija je zanimalo što na to imaju reći ubojice, hoće li se ispričati, koja će biti njihova reakcija. Razmišljao sam kako da im priđemo. Na svoj sam užas shvatio da je dovoljno da ih pitam o povijesti ove regije da mi sa smiješkom na licu počnu opisivati načine na koji su ubijali ljude i hvaliti se svojim udjelom u genocidu. Osjećao sam se kao da razgovaram s čudovištima, slušao sam o svim grozomornim stvarima koje su radili. Kad sam snimke tih razgovora pokazao obiteljima ubijenih i Društvu za ljudska prava, rekli su mi da obavezno moram nastaviti snimati pogotovo jer su ubojice nekažnjene, a ljudi koji su krivi za genocid još su uvijek na vlasti.
Jedan od ubojica koje sam upoznao tijekom snimanja bio je Anwar Congo, glavni lik u The Act of Killing. Na mnogo je načina bio sličan drugim ubojicama s kojima sam razgovarao. Volio se hvaliti o svojim zlodjelima, bio je macho, imao je swag, ali bio je drukčiji jer se na njemu vidjela bol. Pričao je o načinima na koje je ubijao, a zatim kako je to i zaboravljao. Pio je alkohol, uzimao je ecstasy. Kad me odveo na krov pokazati mi kako je ubijao ljude rekao je da je to mjesto puno duhova ljudi koji su umrli neprirodnom smrću. Tad sam shvatio da osjećaj krivnje stoji u pozadini potrebe da se ubojice hvale svojim zločinima i načinima na koje su ubijali. Krivnja, možda čak i trauma, bili su dio Anwara i činili su ga ljudskim. Više nije bio samo čudovište, nego i običan čovjek.
Tad sam shvatio da ne postoje čudovišta koja možemo eliminirati i svijet će biti bolje mjesto nakon toga. Ne možemo jasno podijeliti svijet na dobre i zle. Svaki zločin u ljudskoj povijesti počinila su druga ljudska bića poput nas i moramo toga postati svjesni, moramo pogledati istini u oči, inače nećemo moći riješiti buduće slične probleme. Kad sam to shvatio, bio sam prestravljen. Vjerujem da se zbog toga nekima nije svidio dokumentarac i bili su zgađeni nakon što su ga pogledali. Ne krivim ih, razumijem. Dokumentarac traži od gledatelja, ne da suosjeća, ali da razumije Anwara i da se postavi u njegovu kožu. Još se i danas čujem s Anwarom i ostali smo u kontaktu. Iako mi je svaki put teško natjerati se da ga nazovem, ipak sam sretan kad to napravim. Ako je istina da su sve zločine počinili drugi obični ljudi, mislim da nam to donekle i daje nadu jer implicira da možemo funkcionirati samo ako budemo iskreni i probamo iskreno sagledati zločine koji su počinjeni.
Tijekom predavanja cijelo je vrijeme bila implicirana opasnost u kojoj se Oppenheimer nalazio za vrijeme snimanja dokumentaraca te je prvo pitanje koje je publika postavila bilo vezano upravo za to. Saznali smo da je Oppenheimer ponekad morao bježati sa scene snimanja jer bi ljudi koje je snimao zvali policiju. Cijelo su vrijeme on i njegova snimateljska ekipa imali aute spremne za bijeg i avionske karte u slučaju potrebe. Adi, glavni lik u The Look of Silence, morao se preseliti na drugi kraj Indonezije, a možda će se morati odseliti i u Europu. Oppenheimera svakodnevno nazivaju i prijete mu da će “od njegove ćelave glave napraviti nogometnu loptu ako se ikad vrati.” “Srećom, ne moram se više vratiti”, zaključio je Oppenheimer.
Sigurno nisi mogao reći ubojicama istinu o tome što i zašto snimaš jer bi to bilo preopasno. Što si im točno rekao, zašto ih snimaš?
Za The Act of Killing im nisam rekao pozadinu priče, nisam rekao da surađujem s ljudima koji su preživjeli genocid jer bi ih time ugrozio. No Anwar mi se sve više otvarao i imao sam osjećaj da želi na neki način ispričati priču o svojoj boli. On se osjećao kao žrtva svojih žrtava. Svi su ga upozoravali da ne priča sa mnom, ali nije ih slušao. Čak sam mu u jednom trenu otvoreno rekao što radim, ali i dalje je pristao da ga snimam. Nakon što sam mu pokazao dokumentarac, rekao je da osjeća olakšanje jer dokumentarac ne prikazuje samo što se dogodilo, nego i njegovu osobnu priču i razloge iza toga. Ne osjeća da sam ga izdao i ostali smo bliski. Ne bih rekao da je to prijateljstvo, ali je neka čudna vrsta ljubavi.
U The Look of Silence koristio sam drugačiji princip. Adi i ja išli smo zajedno od ubojice do ubojice i pričali smo s njima. Počeli smo od najnižih činovnika i preko njih smo brzo prešli na intervjuiranje zapovjednika i generala jer nismo htjeli da se prošire glasine o tome što radimo. Zapravo, sad se pitam zašto nismo radili obrnuto jer nadređeni sigurno ne bi svojim podređenima rekli o čemu su pričali sa mnom, ali tad mi se obrnuti pristup činio kao dobra ideja. Počeli smo prvo snimati one koji iz nekog razloga imaju loše odnose sa svojim nadređenima, žive u zabačenim selima i sigurno im neće pričati o nama.
Rekao sam im da ne želim da mi pokazuju kako su ubijali nego samo želim da mi pričaju o tome, a za to vrijeme će im Adi pregledavati oči i dat će im besplatne naočale na kraju razgovora. To je kasnije postala metafora za čitav dokumentarac, ali nam je davalo i određenu dozu sigurnosti. Naime, primijetio sam da kad osoba ode doktoru ili stomatologu, osjeća se bespomoćno. Osoba koja te pregledava zrači autoritetom i više si sklon slušati je. Pustio sam Adiju da odluči želi li reći ubojici s kojom razgovaramo da mu je brat ubijen u genocidu. Neke bi to naljutilo i prestali bi pričati. Kad bi se to dogodilo, prestao bih snimati, pozvao bih Adija i počeo se potiho dogovarati o najboljem načinu da riješimo problem. Zatim bih otišao do ubojice i s njim bih se isto potiho dogovarao. Davao bih mu beznačajne upute o tome kako da sjedi i gdje da drži ruke dok se ne bi smirio.
Kad smo tu metodu snimanja pokazali Adijevoj majci i supruzi rekle su nam da nastavimo tako i da radimo dobru stvar. Snimili smo njihove reakcije, ali nismo ih stavili u završnu verziju jer bi izgledalo kao da opravdavamo način na koji smo dobivali izjave i informacije. Nisam se htio ispričavati za način na koji sam snimao, nisam htio prikriti to što sam radio. Skoro mi je neugodno sad dok vam ovo pričam, ali ne znam jesmo li otišli predaleko. Ne možete se baviti ovakvom temom i iz nje izaći potpuno neokaljani. Moram samo reći da iako The Look of Silence izgleda kao da je sniman na tradicionalniji način, zapravo sam učinio nešto što nitko dosad nije. Razgovarao sam s ubojicama koji su sudjelovali u genocidu u državi koja nikad nije kažnjena zbog toga, u kojoj je na vlasti još uvijek isti diktatorski režim i u kojoj se taj zločin još dan danas podržava kao i ljudi koji su ga počinili. To je kao da Hitler nikad nije izgubio i nacisti su i dalje na vlasti.
Kad tumači razliku između načina snimanja The Act of Killing i The Look of Silence, Oppenheimer spominje da su ga u Americi kritizirali zato jer je u The Act of Killing dopustio da se ubojice oblače i ponašaju kao kauboji te da je žanr vesterna prenio u priču o genocidu. Uzvratio im je rekavši da vestern i je žanr o genocidu i to nad Indijancima. Priznaje da smatra da je ponekad otišao predaleko u miješanju žanrova kao što je recimo film noir u prikazu ubojstava koja su se događala, ali da jednostavno nije mogao odoljeti dodati “koji filter više onome što je snimao.”
Ni nakon tri sata, publici nije bilo dosta postavljanja pitanja što je samo dokaz koliko su Oppenheimerovi dokumentarci provokativni i do koje mjere tjeraju ljude na razmišljanje, no nažalost mnoga su pitanja ostala neizrečena jer je isteklo vrijeme predviđeno za trajanje Masterclassa (zapravo je vjerojatno da je čak trajao i dvostruko dulje nego što je trebao.) Bilo bi doista teško prenijeti sve o čemu se pričalo, ali svakako se stekao dojam o tome koliko je revolucionaran Oppenheimerov pristup snimanju i temi genocida. Iako bi neki njegove metode dobivanja podataka nazvali etički upitnima, nesumnjivo je da su njegovi dokumentarci svijet učinili barem malo boljim mjestom utoliko što su nas natjerali da prestanemo zatvarati oči nad zločinima počinjenima u Indoneziji te su također otvorili veliko i važno pitanje o tome koliko se još takvih zločina dogodilo, a o njima se (zasad) ne govori?
