Književni kutak: Anđeo

Prije nekog vremena Ziher je započeo suradnju s Facebook grupom Pisci i književnost u koju su skupljeni pisci raznih profila. Donosili smo intervjue koje međusobno rade, njihove kratke priče, a sada vam donosimo i neke od njihovih nešto dužih priča. Priče su različitih žanrova, a neke od njih osvajale su i nagrade na raznim književnim natječajima.

Autor priče: Snježana Šlibar
Žanr: priča iz života

Ležeći u krevetu, po ne znajući koju noć nemoćna uhvatiti san, razmišljala je kamo će je sutrašnji dan odvesti. Bila je samohrana majka četvero djece koju je trebalo prehraniti i školovati. Znala je da nije jedina s takvim problemima, bilo je mnogo njih kao ona, jer živjeli su u vremenima kada si teško sebi pomogao, a ne drugome. Imala je prijateljice koje su također teško preživljavale, a neke od njih bez obzira na muškarca u kući živjele i proživljavale puno gore nego ona sama. Ta ju je misao uvijek povukla gore, sam ili ne, život ne mazi. Život traži borbu. S tom mišlju je i zaspala, sutra je novi dan za borbu.
Jutro kao i svako drugo počelo je uz buku, svađu i smijeh među djecom. Ona ih je dočekala sa smiješkom i poslužila doručak. U tišini dok su doručkovali razmišljala je gledajući ih jedno po jedno. Najstariji Bruno, bio je tvrdoglav, grub izvana skrivajući svoju emotivnu stranu. Volio je zafrkavati svoje sestre i brata, nerijetko toliko da bi ih rasplakao. Ivana, razigrana i dobrodušna djevojčica, bila je umjetnička duša. Marin, bio je još dijete fizički, ali starac u duši, mio i pametan dječačić. Najmlađi anđelak u kući bila je Ana. Tiha i povučena djevojčica koja bi, da nije privlačila pažnju svojom ljupkošću i krupnim plavim očima, bila neprimjetna. Doručak je završio, svi su poljubili majku i pozdravili je. Stariji dvoje Bruno i Ivana uputili su se u školu, a usput su ostavili najmlađe u vrtiću.
Odrađujući svoju dvanaestosatnu smjenu, ona se opustila i nije razmišljala o problemima koji je čekaju. Radila je i nije razmišljala koji će sljedeći račun ostaviti sa strane neplaćen, kome od djece treba što za obući niti što će sutra moći kupiti u trgovini… samo je radila, jer to je bio njen spas od problema.
Prolazili su tako dani, mjeseci, pa i godina. Ništa se posebno nije promijenilo, samo su djeca odrasla, a ona ostarila i oslabila. Jednog tmurnog i kišnog dana pozlilo joj je dok je išla na posao. Izgubila je svijest, čula je glasove oko sebe, ali nije mogla reagirati.
Djeca su bila uplašena, ali i hrabra kada ih je susjeda dočekala kod kuće i rekla im što se dogodilo. Majka im je doživjela moždani udar. Bruno je zamolio susjedu da pričuva najmlađe, a Ivana i on su se uputili u bolnicu. Držali su se za ruke u tišini dok su koračali prema bolnici. Majka im je oslonac i pouzdanica za sve, najhrabrija žena koju su poznavali, njihova lavica koju nisu bili spremni izgubiti. Ona se borila za njih, sada će se oni morati boriti za nju. Čekajući u čekaonici da im dozvole ući kod majke, tiho su se molili.
Čula je doktore kada su ušli u sobu, ali nije mogla otvoriti oči, ni pomaknuti se. Slušala je njihov razgovor, a jedino što joj je ostalo zvoniti u ušima bilo je „ako doživi još jedan moždani ne znam hoće li će se uspjeti izvući, u najmanju ruku ostat će invalid“.

Suze su joj klizile na jastuk, njena dječica da ostanu sama, bilo je nešto najstrašnje što je mogla zamisliti. Njena Ana, njen prelijepi anđeo joj je došao, ali bila je sama. Zašto, gdje su joj braća i sestra? „Majko“ izgovori maleni anđeo. Ovo je prvi puta da je progovorila, suze joj krenuše niz lice. „Majko, ne možeš ostaviti svoju dječicu, trebaju te. Oni su tvoje uporište za borbu dalje, ti si njihova snaga, a oni tvoja. Život je težak, ali i lijep, vi imate i jedno i drugo. Doći će i vaše vrijeme, kada će borba biti lakša, a življenje ugodnije, zato majko probudi se i izvedi svoju djecu na put. Ti si lavica. Hajde moraš svojoj djeci pokazati da ne odustaješ lako.
Ujutro je susjeda dovela djecu, tiho i bez riječi svi su pogledali jedni druge. Nisu im bile potrebne, samo su se uhvatili za ruke. Oni su bili hrabri mali lavovi. Nakon nekoliko sati došao je doktor, Upitao ih je gdje im je otac, oni su samo šutke pognuli glave, doktor je shvati i sažalno ih je pustio kod majke. Bila je budna i široko se osmjehnula kada je ugledala njih četvero.
Majka je promatrala Anu, ali Ana je bila Ana, šutjela je kao i prije. Nitko nije pustio suzu, samo su se grlili. Svi su imali osmjeh na licu. Zagrlivši Anu majka je čula tihi šapat „majčice“, odmaknula se i pogledala je. Ana se smijala onako kako je samo ona to znala, onako nježno, anđeoski. Majka zbunjena ne znajući da li još sanja njenog anđelka ili ona stvarno govori, ispustila je suzu radosnicu. Nije važno, njeni anđeli su bili s njom…