novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Književni kutak: Sarma

Foto. facebook.com
Vrijeme čitanja: 6 minute

Autor priče: Kruno Šafranić
Žanr priče: Humoristična priča
Na natječaju u književnoj grupi Klub čitatelja priča je osvojila 1. mjesto za najbolju kratku humorističnu priču.

Svaka slučajnost sa stvarnim osobama je slučajna.
Otišla sam psihijatru jer više nisam mogla trpjeti nakupinu misli koje me dave od jezika do grla. Svakih pet minuta progutam jednu knedlu. Vrijeme je da to iščupam i bacim mom psihijatru Lindriću u lice.
Odškrinula sam vrata psihijatrijske ordinacije i ugledala Lindrića kako zakopčava remen hlača. Sestra je upravo izlazila iz sobe. Da ovo nisam vidjela ne bi povjerovala. Ovo mi susjeda neće povjerovati.
– Lukrecija, što vas opet dovodi k meni?
– Rakija, Lindriću, dobra stara rakija…
Osorno sam se nasmijala. U očima mi je sigurno opet prepoznao nostalgiju. Uhvatio se za remen i još ga malo podigao.
– Donijela sam vam još jednu rakiju… i sarmu. Htjela bih da razgovaramo o sarmi.
– Mislim da vas nisam sasvim dobro razumio. Želite razgovarati o…?
– Sarmi. Mislim da sam ubila nekoliko osoba.
– Sarmom?
– Naravno da ne! Svojom dobrotom.
– Ispričajte mi.
– Trebalo je žbukati kuću. Kako da vam to objasnim, to vam je ono kada žlicom zamahujete i radnici vam naprave nered i pogaze zemlju. Cementa i žbuke ima na sve strane. Susjed Čobić mi je preporučio nekoliko radnika koji navodno neće puno naplatiti svoj rad. Garantirao je. Kažem vam.
– Pa što je pošlo po zlu?
– Ne upadajte mi u riječ pa ću vam reći. Nije pošlo ništa po zlu. Riječ je o sarmi, zato sam je i donijela. Radnici su marljivo žbukali kuću. Dvojica su nosila kante. Treći je te kante dodavao četvrtom radniku. Peti je žlicom uništavao zid i prašinu bacao na sve strane. Stajala sam kraj njih da vidim koji će mi uništiti baštu. Bilo je užasno! Gledam ja njih kako oni rade, kada došlo vrijeme užine. Gledam ja njih, a i oni mene. Gledam ja, vrijeme prolazi.
– Hoćete li vi raditi više? – pitam.
Potom me upita jedan što će oni jesti? Rekla sam što odmah ne kažu. Još su popili i dva sanduka piva što je susjed Čobić kupio, a meni podvalio račun. Rekla sam da je kokošinjac vani, a jelo na stolu. Pogledali su me i nasmijali se. Vidjeli su kuhana jaja koja sam im pripremila. Pojeli su četiri kruha i to malo jaja. Odlučila sam sljedeći dan skuhati sarmu. To je bilo prije pet dana.
– Da to nije ova sarma koju ste doveli ovdje u ovom loncu?
– Opet ste me prekinuli. Da, to je ta sarma.
Lindrić se uhvatio za glavu.
– Pa što uradi ženo? Što ste im uradili?
Skuhala sam sarmu i ostavila je na šporetu. Izašla sam van i gledala kako žbukaju kuću. Gledam ja njih i gledaju oni mene. Malo smo razgovarali kad onaj visoki upita ima li što za pojest. Rekla sam da je kokošinjac vani, a jelo na stolu. Uhvatila sam se za glavu jer sam znala da će mi nered opet ostaviti. Ušli su u kuću i nisu ni otresli patike. Sjeli za stol i pojeli ono malo jaja što sam skuhala i pojeli četiri kruha. Sarma se još dimila na šporetu, a oni je nisu ni taknuli. Kada sam to vidjela mislila sam da ne vole sarmu. Moju sarmu da netko ne voli, to je nemoguće?! Pa ja sam odlična domaćica. Tako je došao i novi dan. Podgrijala sam sarmu od jučer, jer sam znala da će me upitati ima li štogod za pojesti. Rekla sam da je kokošinjac vani, a jede se za stolom. Ušli su u kuću. Ugledali ono malo kuhanih jaja i tri kruha. Mislila sam da im sarme neće biti dosta pa uvijek ja tako malo još toga pripremim. Čistila sam vani nered koji su napravili. Izašli su vani, a ja se zatrčala u kuću da vidim koliko su sarme pojeli. Nisu je ni takli. Neće ovi sarmu, pomislim. Ma kako? To je moj recept, puno pancete sam stavila, naribanog zelja i puno soli. Mora biti da su sarmu ostavili za
sutra!
Tako je došao i novi dan.
– Pa niste im valjda poslužili opet sarmu?
– Opet me prekidate. Pa neću valjda ručak bacati? Podgrijala sam sarmu i ostavila je na štednjaku. Vidim ja oni nevoljko ulaze u kuću i osvrću se.
Vikala sam u sebi osvrći se, osvrći. Ostavila sam im četiri kruha i kuhana jaja.
– Opet jaja?
– Nego šta? Sarma je podgrijana i samo su je trebali uzeti. Neću im je ja u usta gurati. Stala sam kraj prozora i osluškivala kako me ogovaraju.
– Ova hoće da skapamo od gladi. Hrani nas na kapaljku. Jaja, jaja, opet jaja… Kladim se da će sutra opet biti jaja. Koji bezobrazluk pomislim. Neće oni da moju sarmu jedu. Dobiti ćete je i sutra. Tako je došao i četvrti dan i ja sarmu opet podgrijala. Bilo je malo udarilo sunce i baš je bilo vruće. Onako u bijesu izašla sam iz kuće i pozvala radnike da idu nešto pojest. Jedan od njih je progutao knedlu i upitao me.
– Gospođo Lukrecija, hoće li i danas biti jaja za gablec?”
– E neće jaja! Kokošinjac je vani, a jelo u kući na stolu. Koke prestale nositi koliko vi možete pojesti. – rekla sam.
Korak im je bio težak i jedva su se dovukli u kuću. Sjeli su za stol. Mislili su da sam im ostavila jaja. Ali nisam! Zaj… sam ih ovaj put. Ostavila sam samo četiri kruha na stolu i sarmu na šporetu.
Ušla sam u kuću da vidim jesu li je pojeli.
– Jesu li?– Lindrić se primio za ovratnik i otkopčao gumb.- Jesu li je pojeli?
– Nisu ni takli sarmu. Koji bezobrazluk, oči bi im mogla iskopati. Pojeli su sav kruh.
Tako je došao i današnji dan. Peti dan. Nisam kupila kruha i koke nisu htjele snijeti jaja. Sarmu sam uzela sa šporeta i sakrila je u pećnicu.
Otišla sam u baštu da nešto povrća iščupam. Radnici su teškim koracima ušetali u kuću. Nisu izlazili dobrih petnaest minuta. Pitam se što ih je zadržalo. Gledam ja iz bašte i čupam mrkvu. Malo sam počupala kelja, celera, peršina… Izlaze oni iz kuće i popuštaju remen. Smiješak im na licu. Imali su lice djeteta i kristalne suze u očima. Mislim da su zbilja bili sretni i to mi nikako nije bilo jasno. Prišla sam im.
– Gospođo Lukrecija, sarma vam je odlična. Bez kruha smo pojeli pola lonca. Nikad bolju nisam jeo. – reče radnik.
– Ma kako ste je pojeli? Ja ne razumijem?
– S užitkom! S užitkom gospođo Lukrecija.
– Još ste je pokušali sakriti u pećnicu. Našli smo je. – reče drugi radnik.
– Ma kako? Koju ste sarmu pojeli? – zabeknula sam se.
– Vašu sarmu. Sarmu ste ostavljali na šporetu pa smo mislili da to ne smijemo jesti jer je to vaš ručak. A pošto su jaja bila na stolu, znali smo da to smijemo. Sada kada ste sarmu sakrili u pećnicu, odlučili smo je pojesti vama u inat. I vi tako hranite radnike! Škrta babo! Nabijem vas na ku… – zagalami treći radnik.
Ma jeste glupi, pomislim. Sakrila sam sarmu kako je ne bi jeli jer je zakipila, pokvarila se nakon pet dana. Pa podgrijavala sam je svaki dan, a oni nisu htjeli ni da je pogledaju. Sad tu nešto izmišljaju. Još su me i uvrijedili! Tada sam ugledala susjeda Čobića kako izlazi iz moje kuće. Zaletila sam se u kuću držeći u rukama povrće iz bašte. Pogledala sam u lonac. Ajme, majko mila. Skoro su svu sarmu pojeli.
– Mislim da ću povratit! Ubili ste ih ženo! – psihijatar zagalami kao nikad do sad.
– Opet me prekidate Lindriću.
Ja načupala povrće iz bašte i htjela da im skuham variva kelja. Primila sam se za glavu. Ostavila sam im sarmu na šporetu da jedu i nisu htjeli da je jedu. Kada sam je sakrila u pećnicu kako je ne bi jeli jer je zakipila, oni dušu ispustili u nju. Nikada to još nisam vidjela. Ovi nisu normalni. Ali neka ju je i Čobić pojeo kada je preporučio ovako loše radnike. Pogaziše mi svu baštu. Nije prošlo ni pola sata. Vidim ja frču se oni. Kante se teško dižu. Ne zamahuju žlicom kao prije. Primili se za trbuh i frče. Počeli su vjetrovi i čučnjevi. Čobić je otišao na wc u moju kuću i nije izlazio. Radnici su se poskidali i svaki u svoj kutak dvorišta. Čula sam brrrrrm, broooom. Mogla sam čuti treskove i smrad. Stenjali su i grohotom obavljali nuždu po mom dvorištu. Jedan mi se u baštu israo. Zadavila bi ga da nisam žena. Brommmmm, bruuuum… Stenjali su i ispuštali zvukove kao pokvareni auspuh.
– Niste normali! Vi niste normalni! Što radite uopće kod mene u ordinaciji? Ovo je psihijatrijska ordinacija! – Lindrić zagalami.
– Zato i jesam kod vas. Donijela sam vam sarmu i objasnila o čemu se radi. Mislim da meni nije potrebna pomoć. Ispričala sam vam kako se to dogodilo.
– Vi ste za ludnicu. Prošli tjedan ste bili kod mene i bili ste sasvim u redu. Lukrecija, što im uradi? Ubili ste ih sarmom!
– Pa i vi još stojite na nogama. – rekla sam.
– Kako to mislite? Što to znači?
– Pitali ste me što me nosi u ordinaciju kada sam ušla. Rekla sam vam dobra starija rakija i donijela sam vam još jednu. Ali ovoga puta sam donijela pravu rakiju, našu lozovaču. Prošli put sam vam zabunom dala razređivač u flaši od rakije. Nemojte to piti. Pogledao me i skoro se onesvijestio od šoka.
– Pa ja sam tu rakiju poklonio zetu sinoć. Što će mi kćer reći? Ubili smo ga.
– Ako će vam biti lakše, vi ste ga ubili rakijom, a ja radnike sarmom.

Be social

Komentari