Komentar: Rekvijem za jedno stablo
Prije četiri godine s oduševljenjem sam pisao o postavljanju skulpture Plavo stablo Vaska Lipovca na početku Vukovarske ulice u Splitu. Tog ljeta gospodnjeg u Splitu se naveliko govorilo o postavljanju kipova katoličke i nacionalističke ikonografije na razne javne površine, intendant Hrvatskog narodnog kazališta bio je pjevač zabavne glazbe poznat po stihovima Ra-ra-ra-ra-radnička odmara se klasa, otvaranje Splitskog ljeta održalo se na Prokurativama zbog obnove Peristila (koji je zbog konzervatorskih zahtjeva i danas jedva upotrebljiv za tu manifestaciju), pa je Split i tog ljeta možda ostao najzapaženiji po kultnom festivalu zabavne glazbe (ili onomu što je od njega ostalo).
Tog ljeta na početku Vukovarske iznenada se pojavilo Plavo stablo umjetnika koji je od 60-ih godina stvarao u ateljeu koji se nalazi samo nekoliko kućnih brojeva dalje od lokacije skulpture. Stablo su besplatno izradili radnici splitskog brodogradilišta, u kojem je Vasko Lipovac također ostavio svoj trag, a otvoreno je velikom kvartovskom zabavom. Plavo stablo dočekano je s oduševljenjem sugrađana i kulturne javnosti – Ive Šimat Banov tako je poetski zapisao da je stablo nama svjetionik koji u visinu i u dubinu navješćuje vrijeme ljudskije od našega, a Jurica Pavičić pozivao je na pretvaranje Vaska Lipovca u svojevrsni splitski brend, domaći ekvivalent brendiranju Miróa i Gaudija u Barceloni. Stablo je ubrzo dobilo stalne dozvole i postalo prepoznatljivo u čitavom gradu. Iako je Vasko Lipovac gotovo čitav svoj opus stvorio u splitskom ateljeu inspiriran mediteranskim duhom grada, Plavo stablo jedina je njegova skulptura postavljena u centru grada, dok se ispred Ekonomskog fakulteta može vidjeti Crveni cvijet.
Plavo stablo prošlog je tjedna postalo još jedan slučaj u nizu splitskih slučajeva – naime, zbog izgradnje poslovno-garažnog centra (štogod to označavalo), potrebno je preseliti autobusnu stanicu. Skulptura je dakle uklonjena sa svoje trenutne pozicije zbog postavljanja privremene autobusne stanice. Gradnja spomenutog poslovno-garažnog centra planira se još od početka devedesetih, a obustavljena je zbog arheoloških nalazišta koja su potvrdila postojanje naselja koje je prethodilo gradnji Dioklecijanove palače. Kako je već učinjeno u slučaju Salone (što je i bivši premijer u mladim danima opjevao), arheološka iskapanja potvrdila su postojanje tih nalazišta, ona su ponovno zakopana, a gradnja ovog poslovno-garažnog centra je odobrena.
Mario Lipovac, umjetnikov sin, rekao je da je budućnost skulpture sljedećih nekoliko godina upitna. U godini u kojoj Ministarstvo kulture odlučuje o kandidatu za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, a među potencijalnim kandidatima je i Split, omogućeno je uklanjanje skulpture umjetnika koji je mogao postati kulturni brend iz javnog prostora zbog privremene autobusne stanice. Vasko Lipovac zaslužio je u Splitu galerijski prostor adekvatniji od ateljea u kojem je stvarao, a njegove skulpture mogle bi biti na ponos jedne suvremene Europske prijestolnice kulture. Ali, kao što to obično u Hrvatskoj biva, gradnja shopping centra (što je, pretpostavljam, sadržaj koji se krije ispod misterioznog pojma poslovno-garažnog centra) važnija je od bilo čega što se nalazi u njegovoj okolini. Ako je to politika kakvu vodi jedna prijestolnica kulture, s takvom kulturom možda bolje da odmah raskinemo sve veze.
Plavo stablo, skulptura čudesne energije na početku jedne od najprometnijih splitskih ulica, ipak nije šaptom pala. Slobodna Dalmacija razgovarala je s građanima, koji su spremni pisati peticiju za ponovno postavljanje skulpture na neku drugu gradsku lokaciju. Splićani ipak nisu u dubokom snu, dobro anestezirani, ali oni koji bi se trebali brinuti za gradsku kulturu još su jednom zakazali u slučaju Vaska Lipovca.
