novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

Kratka povijest suvremenog plesa i njegovog nastanka

Foto: www.zeakem.hr
Vrijeme čitanja: 3 minute

Ples je izraz subjektivnog osjećaja i stranja duha – riječi su to začetnice modernog, tj. suvremenog plesa, poznate američke plesačice Isadore Duncan. Nju smatraju majkom modernog plesa. Sama biografija Isadore Duncan, velike plesačice iz prve polovice 20. stoljeća koja je zauvijek promijenila odnos publike prema baletu, ispunjena je njenom obnaženosti i prosovjetskim plesnim projektima, slobodnim odnosom prema ljubavi, sklonosti prema nekonvencionalnom oblačenju te krajnje neuobičajenim životnim stilom koji je šokirao publiku toga doba.

Odbacuje se tvrda forma kojom obiluje klasični balet te se sama Isadora odmiče od pokreta kao riječi. „Kao oličenje slobode, ona se jednostavno nije obazirala na umjetničke i društvene kanone i okvire stvaranja i življenja. Fascinantna je ta njezina moć da iako nastupa „bosonoga i jedva odjevena“ u vrijeme „kada se i u kupku ulazilo odjeven od glave do pete“, kao jednu od prvih reakcija dobiva primjedbu da joj ples spada u crkvu, a ne u kazalište! Istodobno svećenica i bakhantica, zaljubljena u život, umjetnost i ljubav, postala je simbol i pojam novog plesa, ali i moderne umjetnosti uopće“. Iako možda poznatija kao žena ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina, važna je za Hrvatsku povijest. Bila je inspiracija i nekim našim velikim piscima. Tako je A. G. Matoš u svojim Pečalbama (1903.) govorio kako je prisustvovao Isadorinu koncertu u Parizu 14. srpnja 1903. te joj posvećuje esej zasnovan na njenoj gracioznosti i profinjenosti u pokretu, ali i cijelim koreografskim komadima govoreći o njoj s čuđenjem i fascinacijom.

Foto: www.hnk.hr
Foto: www.hnk.hr

„Isadora Duncan, kao simbol, nije simbol apsolutne umjetnosti nego simbol moderne reklame. Kao glumica-plesačica je doduše pretenciozna, ali bi mogla biti prva preporoditeljica modernog plesa. Ona pleše dušu. Spiritualizira ples, divinizuje ljudsku ljepotu, i to je sasvim helenski. Pored nervoznog rictusa modernog baleta javlja se želja za prirodnošću, intimnošću, iskrenošću, simbolizmom u plesu. Iz historijske, stare, mršave, svilene frou-frou-leptirice baleta iščahuruje se ples budućnosti, ozbiljan, dubok, gol i skladan kao klasični kip. Moji znanci, imaju sreću poznavati tu divnu ženu, vele mi da rado, uvijek i svuda pleše, da je ples njezin govor, njen genij. Njezin pokušaj je nešto veliko i novo, renesansa plesanja i pokušaj da ta vještina i opet postane dostojna sestra muzike, poezije i plastike. U vijeku krojača, grbavih profesora i vatiranih ‘vadla’ i to izvanredno nastojanje, i nije čudo da za takvo djelo izbriše besmrtnici ljepoticu, jer je ljepota sestra Geniju, najdivnije čedo neba, utješljiva slika ljubavi, zdravlja i harmonije“. (A. G. Matoš, Pečalbi, Isadora Duncan: 1913.)

Suvremeni se ples, kao umjetnost, temelji na odbacivanju klasičnog, a jedna od karakteristika mu je odbacivanju baletne forme i plesnih papučica. Sama Isadora Duncan zahtjevala je zaobilazak forme i individualan plesni pristup izražen kroz improvizaciju. Uz nju postoji još jedan plesni genij koji se odmiče od klasičnog i prepušta tijela svojih plesača suvremenome – Rudolf von Laban.

Foto: www.hnk.hr
Foto: www.hnk.hr

Rudolf von Laban važan je za hrvatsku plesnu scenu jednako koliko je važan i za razvoj mladih glumaca, no ponajviše se spominje uz teoriju prema kojoj danas radi jedna od najvažnijih, ne samo zagrebačkih, već i hrvatskih plesnih škola, plesna škola Ane Maletić (osnovana 1932.). Naime, jedna od Labanovih učenica bila je i sama Ana Maletić koja na hrvatskoj plesnoj sceni igra i ulogu jedne u nizu ‘plesačica-donositeljica’ suvremenog plesa u Hrvatsku, točnije u Zagreb. Sam Laban bio je „iz aristokratske obitelji u Austro-Ugarskoj, studirao je arhitekturu, ali je pokazivao interes za ljudsko tijelo u pokretu i prostoru koji ih okružuje. Njegovo znanje o arhitekturi je utjecalo na oblikovanje plesne teorije“. Ovaj je plesni umjetnik, pedagog, teoretičar i koreograf proučavao sve pojedinosti ljudskog pokreta te na temelju njega stvorio jednu od najpoznatijih teorija o umjetnosti pokreta.

Zaljubljenik u ljudsko tijelo i pokret, ovaj se arhitekt bavio sistematizacijom, točnije sustavom analize plesa i pokreta na moderan način. Za njega je ples bio misaona i emotivna umjetnost kretanja te ga je smatrao stanjem, dok je pokret definirao kao tjelesno izražavanje, uspoređujući ga s fiziološkim potrebama, do kojeg dolazi zbog potrebe za tjelesnim izražavanjem. Laban je svoju teoriju pokreta i plesa razgranao u tri glavna koncepta, pa se tako susrećemo s pojmovima poput prostorne harmonije (koreutika), dinamičke strukture pokreta (eukinetika) te labanotacijom (kinetografija). Smatrao je da pedagoški rad, točnije odgojni ples, djeluje na ljudska bića – njihov cjelokupni razvoj, uravnoteženost i osobitost. Labanovo se učenje javlja u doba avangarde i avangardnog stanja ispunjenog apstrakcijom.

Ove su dvije persone izrazito važne za ono što uskoro počinje u Hrvatskoj, a to je 32. Tjedan suvremenog plesa, koji se održava od 29. svibnja do 20. lipnja na više lokacija u Zagrebu.

Be social

Komentari