Osvrt na opus Paula Thomasa Andersona u iščekivanju njegovog novog filma
U svijetu filma, pogotovo među redateljima, prezime Anderson je poprilično često. Površniji pratitelji sedme umjetnosti teško mogu razlučiti brojne Andersone, a povezati filmove s njihovim imenima, razlikovati stilove i razgraničiti opuse vjerojatno bi im bilo još i teže. Pokušajmo im olakšati posao i spomenuti nekoliko glavnih Andersona filmskog svijeta zadržavajući se na redateljima jer radi se o više-manje nezaobilaznim imenima.
Važno je prezivati se Anderson
Prvi na um pada Wes Anderson, tvorac specifičnog filmskog svijeta koji je postigao kultni status filmovima Hotel Grand Budapest, The Royal Tenenbaums i Moonrise Kingdom. Njegov stil karakterizira geometrijski precizno kadriranje, karikiranost likova, vizualno bogatstvo, šarenilo boja, te pomaknuto duhovit i pomalo infantilan pristup filmu. Sljedeći Anderson je Paul W. S. Anderson koji je redateljsku karijeru izgradio mahom preko akcijskih ostvarenja. Spomenimo AVP: Alien vs Predator, Death Race, te filmski serijal Resident Evil u kojem naslovnu ulogu tumači njegova žena Milla Jovovich.
Zatim je tu Brad Anderson najpoznatiji po filmu The Machinist kojeg je obilježila glumački impresivna rola i drastična transformacija Christiana Balea u mršavog i psihički slomljenog naslovnog lika.
Grijeh bi bio izostaviti Roya Anderssona, legendarnog švedskog redatelja prvo kultnih televizijskih reklama, u kojima je ispraksirao vještine i specifični humor, a onda i dugometražnih igranih ostvarenja u kojima je taj humor razvio s neobičnom refleksijom na svijet koji ga okružuje. Specifičnost njegovog pristupa krije se u apsurdnom egzistencijalizmu; gorko-slatkom portretiranju života malih ljudi uz valove crnog humora i nadrealnih elemenata, što stvara autentični spoj kojem nema premca u filmskoj umjetnosti. Najpoznatiji je po trilogiji koja se bavi tjeskobnom čovjekovom situacijom Songs from the Second floor, You, the Living i A Pigeon Sat on a Branch Reflecting on Existence.
Paul Thomas kuha nešto novo
U ovom društvu raznoraznih Andersona, na kraju, dolazimo do Paula Thomasa Andersona, redatelja koji je u svojim četrdesetima već stekao kultni status i čiji se svaki film, pripreman uglavnom u strogoj tajnosti, iščekuje s ogromnom znatiželjom jer je razmazio publiku i fanove ostvarenjima visoke kvalitete bez da je upao u obrazac po kojem bi ga se moglo ukalupiti. Povodom snimanja njegovog novog filma, koji još nema ni službeni naziv, treba analizirati njegov dosadašnji opus i pokušati predvidjeti što će nam spremiti ovog puta, iako će taj pokušaj neslavno propasti jer iznenađenje je karakteristika velikih autora, što on svakako jest.
Karijera kao ogrlica od sjajnih bisera
Paul Thomas Anderson je u svjetsku filmsku igru ušao bez zagrijavanja. Prvi dugometražni film Sydney snimio je 1996. godine s respektabilnog glumačkom ekipom koju su činili Samuel L. Jackson, Philip Seymour Hoffman, Gwyneth Paltrow i sjajni Philip Baker Hall. Od početka je bilo jasno kako se mladi Paul ne namjerava strogo držati žanra ili svođenja priče na jednu dimenziju, pa tako ovaj kriminalistički film u svojoj osnovi ima snažni dramski temelj, te naznačuje najveći forte ovog redatelja, a to je izvrstan rad s glumcima.
Godinu kasnije snima kultni Boogie Nights. Za širi filmski svijet taj film ga je učinio vidljivim i skrenuo pažnju na njegovo ime, međutim, paralelno s tim, dogodilo se još nešto. Pojavio se redatelj koji je zanatski podsjetio na Scorsesea u njegovim najuspjelijim ostvarenjima vješto balansirajući, gotovo dokumentarno, s likovima i pričom koristeći promišljene režijske postupke koji u sjećanje prizivaju i velikog Altmana. Ova usporedba nije slučajna jer je kružeći filmskim setovima surađivao s velikim Robertom Altmanom, razgovarao s Kubrickom i mnogim drugima, te tako skupio iskustva koja je prenio u svoje filmove i to sve u ranoj mladosti.
Ako je Boogie Nights napola Scorsese, a napola Altman, njegov sljedeći film, maestralni i njemu najdraži, Magnolia je definitivno hommage Altmanu. Mnogi bi radili kao Altman, kad bi to samo mogli, no Paul Thomas Anderson mu se najviše približio. Magnolia je složeni mozaik međusobno povezanih sudbina (sjajno odigranih glumačkih rola) koje obitavaju na visoko emotivnom terenu, a povezani su nepojmljivim mističnim nitima. Ovim filmom, Anderson je spojio Altmana i Bibliju, te „carverovskoj“ stvarnosti dodao metafizičku i iskupiteljsku notu.
Promjena kursa radi ostanka na istom pravcu
Punch-Drunk Love (2002) je njegov sljedeći film koji snima s Adamom Sandlerom kojem omogućuje da zablista u slojevitoj ulozi i na dramskom terenu drugačije vrste uz film koji krije mnogo podteksta, a samim tim i tumačenja.
Nakon tog, možda najslabijeg filma Andersonove karijere i najboljeg Sandlerove, dogodilo se remek djelo. Paul Thomas Anderson je jednog dana šetao ulicama pomalo sjetan, ispunjen nostalgijom za rodnim krajem. Zaustavio se pred vratima jedne knjižare i ugledao knjigu koja je na naslovnoj stranici imala sliku Kalifornije za kojom je žudio. Knjiga se zvala Oil. Autor je bio Upton Sinclair. Tako se začela ideja koja je dovela do snimanja monumentalnog djela There Will Be Blood (2007). Nakon tog filma bilo je jasno kako je P. T. Anderson nenadmašan perfekcionist u radu s glumcima. Daniel Day-Lewis odigrao je jednu od najsnažnijih uloga koju filmski svijet pamti, u duetu sa sjajnim Paulom Danom.
Majstor modeliranja glumačkih dueta
Identična redateljska praksa nosioc je i Andersonovog sljedećeg filma The Master (2012), iznimnog djela koje je nepravedno prošlo ispod radara nagrada, kritike i publike, pa obitava u ladici zaboravljenih remek-djela u nadi da će se jednom izvaditi i revalorizirati. Gradeći film preko odnosa dvoje likova (baš kao u There Will Be Blood), koje u ovom slučaju tumače Joaquin Phoenix i Philip Seymour Hoffman, potisnuvši u potpunosti fabulu, Anderson je napravio složenu studiju likova i pružio jedan od impresivnijih glumačkih duela u recentnoj povijesti filma prikazavši ponovno filmski medij kao svojevrsnu arenu u kojoj se suprotstavljaju glumačke veličine.
Suradnja s Joaquinom Phoenixom nastavljena je i na neobičnoj kriminalističkoj komediji Inherent Vice (2014) koja vrvi biblijskim motivima i skrivenim značenjima koje je teško pohvatati i protumačiti u određenom modalitetu. Unatoč proturječnim kritikama, Anderson je ponovno altmanovski uigrao golemu galeriju likova kreiranih iz pera Thomasa Pynchona, povezavši njihove sudbine u mrežastu i nejasnu cjelinu koja predstavlja velik zalogaj i nije jasna „na prvo gledanje“, baš kao što ni knjiga “na prvo čitanje”.
U iščekivanju novog, još neimenovanog filma
Paul Thomas Anderson je inovativan redatelj koji pažljivo bira i gradi filmske priče, u pravilu s izuzetnim glumačkim imenima. Iz tog razloga svaki se njegov novi projekt iščekuje s nestrpljenjem među filmofilima u onoj mjeri u kojoj fanovi Star Warsa očekuju nove filmske epizode. Andersonov novi film trebao bi izaći krajem ove godine, jer je snimanje upravo započelo. Naslov filma nije poznat, kao ni druge, važnije informacije. Zna se samo da je radnja smještena u pedesete godine dvadesetog stoljeća u Londonu i da se tiče modnog svijeta visoke klase.
Najveća vijest je nesumnjivo što će se u glavnoj ulozi pojaviti Daniel Day-Lewis, deset godina nakon njihove uspješne suradnje u There Will Be Blood koji je dotičnom donio drugog Oscara. Danas, Day-Lewis je vlasnik triju Oscara (sva tri za glavne uloge) i mistična ličnost koja pomno bira projekte u kojima želi sudjelovati. Podižući veo tajne oko svoje pojave, ali i filmova u kojima glumi, odbija bilo kakav publicitet što paradoksalno umjesto da dokida, samo podiže interes javnosti za njegov rad.
Što se filma tiče, potvrđene su još uloge sjajne britanske glumice Lesley Manville te Vicky Krieps. Suradnja za ovaj film nastavit će se s glazbenikom Jonnyjem Greenwoodom iz Radioheada s kojim je surađivao na protekla četiri filma, te Markom Bridgesom koji će kao dizajner kostima ostvariti osmu suradnju s Andersonom.
Kad velikani ne snimaju filmove, pripremaju ih
Pauze među filmovima Paula Thomasa Andersona su velike, ali nisu naznaka kreativne krize, već primjer radne etike i klasična priča kubrickovskog tipa o predanom radu na projektu koji počinje u oblacima kao apstraktna ideja i polagano se materijalizira (kroz predano promišljanje, pametno ulaganje, te izvlačenje maksimuma iz nametnutih financijskih okolnosti).
Iako je snimanje tek započelo, mnogi ovaj neimenovani projekt vide kao favorit na sljedećim Oscarima i priliku da na toj glamuroznoj pozornici pomalo odmetnuti Paul Thomas Anderson dobije priznanje koje zaslužuje i koje mu, ruku na srce, nije potrebno ako uzmemo u obzir doprinos koji je dao filmskoj umjetnosti. Ne treba ići tako daleko, ali svakako možemo zaključiti kako je ova prilika, ponovno gledati Day-Lewisa na velikom ekranu u režiji jednog maestralnog redatelja kakav je Anderson, jedna od onih koja se iščekuje i zbog koje se voli filmska umjetnost.
