Pjesnici i kreteni: Moj obračun s njima (o predstavi “Krleža o hrvatskoj književnosti”)
Vidjevši nešto što se zove “Krleža o hrvatskoj književnosti” znala sam da to, što god bilo, moram vidjeti. I jedne subote pružila mi se prilika. Riječ je o predstavi koja je premijerno izvedena na Festivalu svjetske književnosti u srijedu 11. rujna 2019. i otada je igrala nekoliko puta, a ako je suditi po izvedbi na koju sam ja išla dva mjeseca kasnije, tražilo se mjesto više.
Predavanje koje se nikad nije održalo
Riječ je zapravo o monodrami u kojoj jedinu ulogu, onu samoga Miroslava Krleže, igra jedan od prvaka hrvatskog glumišta Ozren Grabarić, redateljica je Aida Bukvić, a tekst je priredio krležolog Vlaho Bogišić. Predstava je zamišljena kao predavanje u Hrvatskom glazbenom zavodu koje nikada nije održano, a trebalo se dogoditi 1933. godine upravo s nazivom O hrvatskoj književnosti. Tekst se i sastoji od raznih sinopsisa koji su trebali biti dijelom tog predavanja, pa je tako ova predstava zapravo neka vrsta uskrsavanja pisca s namjerom da nam ipak govori ono u čemu su ga onomad spriječili.
Naime, Krleža je 1930. godine upravo u Glazbenom zavodu pred nekih 800 ljudi održao predavanje u kojem se obračunao s jednim dijelom intelektualne elite, a kad se tri godine kasnije trebao obračunati s dijelom književne elite, predavanje mu je bilo zabranjeno. A bilo je zabranjeno upravo zbog prethodnih obračuna, koji su i materijalizirani u njegovom poznatom tekstu Moj obračun s njima. Tamo spominjana gospoda nije mogla obraniti svoju „čast“ nikako drugačije pa su pokazali što čini pozicija moći. Ne samo da je Krleži bilo zabranjeno govoriti, nego mu je zaustavljeno i objavljivanje Sabranih djela te mu je uskraćena daljnja suradnja u Hrvatskoj reviji s kojom je surađivao još od 1928. godine.
Pisci današnjice najmanja su prijetnja
Nećete biti u krivu ako pomislite da je danas takva situacija gotovo pa nezamisliva i to ne samo zbog toga što danas možda imamo veće slobode govora (jer nemamo), nego zato što danas književnost i književnici sami nisu ni približno toliko relevantni kao prije tih 90 do 100 godina. O čemu god oni danas pisali, ‘oni gore’ znaju da ti pisci nisu nikakva prijetnja jer ih oni kojih se ti moćnici najviše boje, dakle mase, ne shvaćaju ozbiljno, otupjeli od robovlasničkog sustava, opijeni iluzijom da nešto znače u virtualnim ratovanjima koja prestaju jednostavnim gašenjem mobitela.
Te mase udavljene su u višku irelevantnih informacija, imaju problem manjka koncentracije, fokusirani su na sebe i svoje mjesto u virtualnome svijetu, glavinjaju od posla do kuće zapinjući usput samo u kakvom šoping centru ili u birtiji. Ti ljudi konzumiraju priču, gladni su radnje, one bezazlene, jednostavne radnje, pa bingeaju serije i gutaju jeftinu džepnu literaturu. U njima ni jedan književnik, ma kako jak na riječi bio, ne može probuditi ništa. Književnici danas moraju stvarati priče, ako žele od književnosti živjeti. Stil je manje bitan ili potpuno nebitan, preko svega se juri i žuri, sve se guta i ne probavlja. Varijacije na ove rečenice izgovarao je upravo sam Krleža. Istina, kroz usta Ozrena Grabarića, ali u tako maestralnoj izvedbi da ni u jednom trenutku nisam posumnjala da pred sobom vidim samoga Miroslava Krležu.
U 100 godina dobili smo samo jednu riječ – influencer
Već dok se u žamoru gužve penjete prema velikoj dvorani Glazbenog zavoda čujete opojnu glazbu glasovira (izvodi je Matej Meštrović), a pri ulasku ugledate pozornicu na kojoj se nalaze samo klavir, stol sa stolnom svjetiljkom, stolac na kojem sjedi Krleža i vješalica s crnim šeširom i kaputom kakve je sam pisac nosio. Smješkajući se promatra gomilu koja šuška i smješta se na svoja mjesta, a onda kad sav taj mrmor i žamor zamre, počinje govoriti.
Prvo sjedeći za stolom, a onda kako se duh budi i atmosfera zahuktava ustaje, povisuje glas i upravo onako kako bi vjerojatno to i sam stari Miroslav činio, govori o hrvatskoj književnosti. Ono što je zanimljivo je da se čini da se nije gotovo ništa promijenilo u posljednjih stotinjak godina jer je sve ono što je rekao bilo itekako aktualno, a jedina riječ koja je pripadala isključivo ovom našem vremenu bila je – influencer. Dohvatio se Krleža tako i njih koristeći jednu od najboljih riječi koje sam u zadnje vrijeme čula: riječ „bukvožder“.
Ironično, pomislila sam kako bi upravo ta riječ bila izvrstan naziv kakvog book bloga, a posprdno se odnosi upravo na njih. Na ljude koji bez ikakvih kriterija gutaju sve i svašta, naslove koje dobivaju besplatno, neke i plaćene, sve to gutaju brzinom koja ne ostavlja vremena kontemplaciji i istinskom razumijevanju teksta. Konzumiraju priče i to je ono na čemu sve ostaje. Bespoštedno se sve hvali bez truna kritičnosti (moj osobni stav je: čast izuzecima, ali i sama mislim da ih je jako, jako malo), knjiga se malne gleda više kao objekt koji lijepo stoji na polici, uz kavu i suhi list, dekorirana za Instagram, a gubi se njezina svrha. Tekst, naime, treba da razara, tekst treba da pokreće i potiče, a ono što današnja književnost čini je uljuljkavanje tihim, umilnim pripovijedanjem (i opet, čast izuzecima) bez kičme.
O kretenima
Predstava ne traje predugo, ali je itekako impresivna i preporuča je se pogledati, posebno ako ste ljubitelj Krležina stila i njegovih „drobina“, „kaljuža“, „malograđanštine“ ili „panonskog blata“.
Ja jesam. Njegov jezik oštar poput britve čini čitanje (ili u ovom slučaju slušanje) jednim pročišćavajućim iskustvom. Posebno danas kad se u ovom kotlu svega i svačega, bez ikakvog iole objektivnog filtera, zajedno kuha bezbroj imena i njima pripadajućih tekstova, posebno je danas nekako dobrodošao okrutan rez, šamar svom tom vašaru uzajamne ulizanosti, pa makar taj šamar dolazio od nekoga koga nema već gotovo 40 godina. Danas očito nema nikoga tko bi se na taj način usudio pročistiti taj literarni mulj, vratio relevantnost tekstu pored titule nagrađivanosti, jer ionako je nagrada danas toliko da njihova količina ubija njihovu važnost. Nekako mi se čini da je iskustvo predstave “Krleža o hrvatskoj književnosti” u meni stvorilo stanovitu katarzu i otvorilo jedan mali, sramežljivi obračun s njima. Nešto što bih na kraju izdvojila da zaokružim ovaj tekst najbolje što mogu dolazi s početka monodrame, a glasi ovako:
“A pjesnici? E, pjesnici ne mogu simulirati. Oni se doista rađaju. Kao i kreteni.”
