novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

ZA filmsku kulturu u školskom kurikulumu!

Foto: facebook.com/CinemaParadisoMovie
Vrijeme čitanja: 15 minute

Marshall McLuhan sredinom dvadesetog stoljeća upotrijebio je termin koji je vrlo brzo ušao u upotrebu, a nastao je kao odgovor na povijesnu epohu u kojoj se mijenjaju vrijeme i prostor, te cijeli svijet postaje – “globalno selo”. Ovaj toponim odnosi se na prostorno-vremensku dimenziju koja gotovo nestaje pod utjecajem medija, koji su danas u najosnovnijoj formi ne samo sustav javnog informiranja, već izvor znanja, kulture i zabave. Zanemarivati njihovu važnost znači zatvarati oči pred paukovom mrežom modernog svijeta. Uhvatiti se u koštac s medijima, analizirati i postati ih svjestan znači aktivno i kritički participirati u globalnom selu i priključiti se borbi u kojoj je važno izgraditi aktivne, misleće pojedince. Ovu odgovornost najprije imamo prema djeci, najizloženijim pripadnicima društva.

Djeca su danas od samog rođenja gurnuta u medijski svijet prepun vizualnih simbola, a mediji su postali dio njihove svakodnevice i predstavljaju domenu u kojoj je vidljiva najbrža ekspanzija informacija. Najmlađe generacije na svakom koraku okružene su ekranima kojima se često služe bolje od onih koji u njihovo ime odlučuju što bi i od koga oni o medijskoj kulturi trebali učiti. Vrlo je vjerojatno da će upravo jedna od dolazećih generacija biti ona koja će reći posljednje „zbogom“ tiskanim izdanjima novina, što će predstavljati formalni dokaz prevlasti tehnologije nad tradicionalnijim oblicima informiranja.

Upravo zato djeci treba omogućiti da razviju kritički odnos prema raznovrsnim sadržajima kojima su svakodnevno izloženi. Zbog sveprisutnosti medija i njihovog utjecaja na život ljudi, obrazovnu važnost medijske kulture nemoguće je precijeniti. Unutar premrežene zemaljske kugle, potrebno je imati sredstva i sposobnosti koje mogu olakšati snalaženje i omogućiti kritički pristup raznoraznim sadržajima.

Foto: facebook.com/LeonTheProfessionalMovie
Foto: facebook.com/LeonTheProfessionalMovie

Unutar medijske kulture zasebno mjesto zauzimaju audiovizualni sadržaji, a tu u prvi red spada filmska umjetnost. To je mlada umjetnost (i zabava) koja je najbliža širokim slojevima, a time i djeci, pa nije čudo da je vrlo brzo dobila veliko društveno značenje i postala razgranata i isplativa industrija. Sedma umjetnost je specifičan vid umjetnosti koji u sebi integrira mnogo drugih umjetnosti, u prvome redu glazbu, dramu, književnost, a onda i neke druge, pa u novije vrijeme čak i strip. Opera, kad se pojavila, predstavljala je također jedan takav integrativni tip  umjetnosti. Osim toga, važno je razumjeti da film obuhvaća totalitet pažnje i obraća se većem broju osjetila od drugih umjetnosti. Možda se u tome krije ključ njegove masovnosti i široke prihvaćenosti.

Upravo zbog te masovnosti važno je analizirati vrijednost filma i odrediti koje mjesto on zauzima u životu djeteta, a također je važno razumjeti kako mlade generacije reagiraju na film, te smatraju li da im je potrebno filmsko, pa i šire, vizualno obrazovanje koje bi im omogućilo aktivniju i odgovorniju participaciju u suvremenom društvu. Sada, odgovornost je na obrazovnim strukturama da isprave pomanjkanje obrazovnih sadržaja koji nedovoljno tretiraju ovaj problem i time gube korak s vremenom.

Uvođenje medijske kulture u obrazovanje svakako je bitno i predstavljat će put kojim bi se mogao integrirati i ozbiljnije izučavati film. Možda će se film nastaviti obrađivati kroz predmet Hrvatski jezik (što bi posljedično moralo donijeti povećanje broja sati hrvatskog) ili kroz neki drugi predmet, možda Vizualne kulture, koji bi onda integrirao druge vizualne predmete (likovnu kulturu, film, fotografiju…) i uz također povećan broj sati, pružio adekvatniju naobrazbu iz ovih grana umjetnosti. Zanemarenost filma velik je problem, a njegov uzrok nije lako pronaći. Možda se krije u rigidnim obrazovnim strukturama koje nisu učinile mjesta za ovu mladu, premda stogodišnju umjetnost. Možda je problem u nedovoljnom vrednovanju kulturno-umjetničkih sadržaja u društvu općenito, koji onda posredno plaćaju danak zanemarenosti u obrazovanju. Ipak, potrebno je stalno ponavljati vrijednosti koje film u sebi nosi i koje njegovu zanemarenost čine apsurdnom.

Foto: facebook.com/AmelieMovie
Foto: facebook.com/AmelieMovie

Profesor Krešimir Mikić ovako ističe filmske vrijednosti:

„Film ima kulturnu, estetsku, idejnu i odgojnu ulogu, ali unatoč tome on još nije dobio svoje mjesto u obrazovanju mladih što je šteta jer nam on pruža mnogo mogućnosti koje treba prepoznati i iskoristiti. Film nudi ogromno životno iskustvo bez izlaska iz sigurnosti vlastitog doma. On nudi obilje avantura i informacija o dalekim i nepoznatim krajevima svijeta.

Ako gledamo film iz obrazovne sfere, on nas zaista može mnogo toga naučiti o vlastitoj ili stranoj zemlji, običajima, ljudima, preko njega možemo upoznati i neke teorije, ideje, religije, povijesne događaje, legende i drugo. Pomaže u razvijanju empatije i boljeg razumijevanja postupaka drugih ljudi, isto tako, pomaže nam da razvijemo i određene misaone sposobnosti kao što su percepcija ili opažanje, koncentracija te vizualna memorija. Služi i za razvijanje apstrakcije, indukcije, dedukcije te mogućnost analize i sinteze, ono oblikuje našu maštu te širi skale emocija.“

Na ovom mjestu zanimljivo je podijeliti rezultate jednog istraživanja o poznavanju filma i filmskim navikama provedenog u lipnju 2012. godine, na uzorku od 116 učenica i učenika prvih razreda XIII. gimnazije u Zagrebu. Istraživanje su provele gimnazijska profesorica Ana Đordić i asistentica Jelena Modrić s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Ovo su neki od dobivenih rezultata:

  • učenici filmove najčešće gledaju na televiziji (62,06% učenika), na Internetu (12,93%), na DVD-u (7,75%), a kino je na posljednjem mjestu (5,17%)
  • na pitanje o učestalosti odlazaka u kino, učenici odgovaraju da u kino odlaze nekoliko puta godišnje (57,75%), zatim nekoliko puta mjesečno (37,93%), troje je učenika u kinu jednom tjedno (2,58%), a dvoje učenika (1,72%) uopće ne ide u kino
  • na pitanje o hrvatskim filmskim redateljima 79 učenika (68,10%) nije odgovorilo ili je napisalo „ne znam“, a samo je jedan učenik uspješno naveo traženih pet hrvatskih redatelja
  • petorice inozemnih filmskih redatelja uspješno se sjetilo četvero učenika (3,44%) od njih ukupno 116, a na isto pitanje nije odgovorilo 50 učenika (43,10%)
  • na pitanje o pet najdražih filmova samo je 65 učenika (56,03%) navelo točno pet filmova, četiri filma naveo je 21 učenik (18,10%), tri filma 12 učenika (10,34%), dva filma pet učenika (4,31%) te jedan film osam učenika (6,89%), a čak pet učenika (4,31%) uopće nije odgovorilo na ovo pitanje
  • najdraži filmovi zagrebačkih gimnazijalaca jesu sljedeći: Američka pita, Kum, Parada, Tri metra iznad neba, Diktator, Titanic, Gospodar prstenova: Prstenova družina, Mamurluk, Brzi i žestoki, Avatar, Sumrak
  • nitko od učenika nije pogledao sljedeće filmove: Moderna vremena (Modern Times, Charles Chaplin, 1936.), Građanin Kane (Citizen Kane, Orson Welles, 1941.), Do posljednjeg daha (À bout de souffle, Jean-Luc Godard, 1960.) i Amarcord (Federico Fellini, 1973.)
  • Pakleni šund (Pulp Fiction, Quentin Tarantino, 1994.) pogledalo je svega troje učenika (2,58%), Psiho (Psycho, Alfred Hitchcock, 1960.) njih četvero (3,44%), a Matrix (The Matrix, Andy Wachowski i Lana Wachovski, 1999.) je gledalo 15 učenika (12,93%)
  • svega 27 učenika (23,27%) pogledalo je film Tko pjeva zlo ne misli (Krešimir Golik, 1970.), po nekima najbolji hrvatski film svih vremena

Posljednje anketno pitanje, koje nas najviše zanima, glasilo je: „Smatraš li da bi se u srednjoj školi trebalo učiti o filmskoj umjetnosti?“, a odgovori su bili ovakvi:

  • 98 učenika (84,48%) smatra da bi se u srednjim školama trebalo učiti o filmskoj umjetnosti, a razlozi koje navode izrazito su promišljeni: „premalo znamo“, „znanje o filmu dio je opće kulture“, „jako malo ljudi zna teoriju i povijest filma“, „zato što današnja djeca gledaju filmove bez razumijevanja i bez poznavanja prošlosti filma“, „film zaslužuje više pozornosti“, „zato što je film sve prisutniji u našem svakodnevnom životu“, „zato što svi gledamo filmove“, „zato što je film umjetnost našega doba“, „film nas okružuje“, „zato što bi to bio jedan od najzanimljivijih predmeta“, „zato da više znamo o tome što gledamo“, „zato što mnogo školaraca nije čulo za najpoznatije redatelje i najpopularnije filmove kao, na primjer, ja“ itd.
  • 18 učenika (15,51%) zaokružilo je „ne“ kao odgovor i navelo sljedeće razloge: „ionako imamo previše predmeta“, „film nije stvar opće kulture kao književnost“, „možemo se sami obrazovati za to“, „film bi tako postao dosadan“

Možemo zaključiti kako učenici nisu dovoljno upoznati s filmskom umjetnošću, ali kako prepoznaju njenu važnost, svoju neinformiranost i žele to promijeniti. To je ono što je najvažnije u svemu. Učenici traže filmsko obrazovanje, tj. informiranje kao uži dio medijskog opismenjivanja. Još davne 1982. godine UNESCO je na međunarodnom simpozijumu u Grunwaldu donio Deklaraciju o medijskom obrazovanju. U njoj se ističe sve veći utjecaj medija na globalnu populaciju, te rastući značaj medijskog obrazovanja kako bi se uspješno participiralo u društvu. Kod nas dijagnoza ovog stanja postoji, no ne i adekvatni koraci, što se nastojalo ispraviti Nacionalnim okvirnim kurikulumom.

Foto: facebook.com/CinemaParadisoMovie
Foto: facebook.com/CinemaParadisoMovie

Prema Nacionalnom okvirnom kurikulumu za predškolski odgoj i obrazovanje, te opće obavezno i srednjoškolsko obrazovanje iz 2011. godine, Medijska kultura predviđena je tek kao jedan od mogućih fakultativnih (neobaveznih) predmeta. Razmišljalo se i o uvođenju praktičnog dijela nastave vezanog uz filmsku kulturu, kako bi učenici imali priliku razviti svoju kreativnost. Ovo je jako važna stavka, jer kada bi učenici, od najranijih godina, dobili priliku za kreativnim izražavanjem, organiziranjem izložbi ili filmskih revija, približilo bi im se iskustvo umjetnika i dobili bi nešto kreativniji pogled na svijet. Osim toga, tako bi prikazali svoju viziju svijeta, podijelili svoje misli, strahove, te posljedično oblikovali identitet. Nije li to obrazovanje u širem shvaćanju ono koje bi aktiviralo svoje sudionike i otvorilo ih kreativnom, kritičnom i divergentnom razmišljanju?

Ipak, važno je naglasiti da, koliko god učenici trebaju medijsku pismenost, ne treba zaboraviti i na profesore koji trebaju dobiti određene kompetencije za predavanje ovih predmeta. Osim pedagoških kompetencija, nužno je imati i filmske. Tu se krije česta pogreška, jer se zbog prirode ovog sveprisutnog medija lako se dobije dojam da ga nije teško predavati. Ovo predstavlja stanoviti problem koji zahtjeva određenu dozu samokritičnosti sustava i pojedinca. Drugi je problem taj da bi uvođenje filmske kulture moglo slijediti sudbinu nekih drugih umjetnosti (poput likovne i glazbene) te slijedom njihove marginalizacije dobiti minimalan broj sati i biti svedeno na predmet koji služi za povećanje prosjeka ocjena. Završna opasnost, kad bi predmet filmske kulture bio uveden, ili kad bi se unutar medijske kulture izučavao, predstavljao bi rizik da se svede na faktografsko štrebanje imena, filmskih naslova i godina napamet. U tom bi slučaju dokinuo kreativnost, okrenuo djecu od filma i ne bi uspio u namjeri da potakne kritičko razmišljanje i kreativno izražavanje. U kurikulumima se u pravilu uvijek ističe važnost medijskog opismenjivanja, te filmske kulture, ali to u praksi nikad ne zaživi. Osim kompetencija profesora, važno pitanje vezuje se i uz tehničku opremljenost učionica i uvjeta rada, koji danas nisu na nekoj visokoj razini i s te su strane sigurno potrebna dodatna ulaganja.

Pokušaji filmskih obrazovanja do sada su uvijek bili neplanski i nesustavni, te su padali na leđa istinskih entuzijasta i zaljubljenika u film. Takav posao obavljao je i Treći program HRT-a, samo nesistematično i za one gledatelje koji su sami napravili voljni napor da prate taj art program. Tome se priključila i kinoteka Zlatna vrata koja je uputila poziv za nastavnike osnovnih i srednjih škola Splita i okolice. Kinoteka Zlatna vrata tako poziva sve nastavnike koji su zainteresirani da u svoj nastavni plan za iduću godinu uvrste filmske sadržaje, na prezentaciju programa „Školska kinoteka“. Cilj im je, kako navode, upoznavanje i razmjena informacija o tome što oni mogu ponuditi u smislu implementacije filma u školske programe i educiranja djece i mladih o filmu kao vidu umjetnosti i komunikacije, te što profesori, u okviru svojih nastavnih programa, smatraju najzanimljivijim za ovakav vid suradnje. Ovo je hvale vrijedna inicijativa koja može predstavljati neformalnu uvertiru u izučavanje filmske kulture, dok ona ne dobije svoj formalni okvir.

Zanimljiva se inicijativa pojavila i u vidu udruge za promicanje vizualne kulture OPA (Odgoj pažnje) koja je osnovana na inicijativu nekolicine učiteljica likovne kulture. Jedan je od glavnih ciljeva OPA-e umrežavanje institucija i pojedinaca koji se bave vizualnom kulturom. Oni naglašavaju apsurd prema kojem više od 70 posto informacija primamo vidom, dok likovna kultura čini samo 4 posto školske satnice. Svojim djelovanjem udruga želi skrenuti pozornost na važnost vizualne kompetencije u suvremenom (hrvatskom) društvu te ukazati na potrebu stvaranja jedinstvene politike vizualne kulture. Udruga djeluje kroz organizaciju edukacijskih radionica, natječaja, izložbi, javnih akcija, stručnih skupova i tribina te ostalih oblika promoviranja važnosti edukacije za vizualne sadržaje. Na njihovoj stranici postoje neki zanimljivi podatci o tome koliko sati likovne/vizualne kulture imaju učenici prilikom osnovnog školovanja u pojedinim zemljama Europe. Hrvatska se nalazi pri dnu s 280 sati, dok naši susjedi Slovenci imaju čak 487. Na skroz drugom kraju spektra nalaze se Portugal s 1050 i Finska s 1368 sati. Ovo su jako zanimljivi pokazatelji. Važno je podsjetiti se kako živimo u društvu u kojem vizualno ima temeljnu ulogu, a njegova zastupljenost u obrazovanju, kao da je obrnuto proporcionalna njegovoj važnosti.

Nepoznavanje hrvatske kulturne baštine velik je problem, ali, kao da se relativizira kad je u pitanju filmska umjetnost. Kad netko ne bi poznavao djela Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića ili nekog drugog velikog književnika radilo bi se o skandalu. Ipak, već dugo vremena velika redateljska imena i njihovi filmovi prepušteni su zaboravu iz kojeg će ih biti sve teže iskopati. Zanimljivo je kako u našoj sredini ne postoji organizirano i sistematično izdavanje klasika na DVD-u (kao u nekim susjednim zemljama), a prostor za prikazivanje domaćih filmova na televiziji se smanjuje.

Foto: facebook.com/Dead-Poets-Society-Movie-Fans-Club
Foto: facebook.com/Dead-Poets-Society-Movie-Fans-Club

Kako bi dobili direktniji uvid u ovu problematiku i aktualizirali određena pitanja, porazgovarali smo s troje sugovornika koji su ili vezani uz pitanje medijske kulture ili su se kroz svoj rad i djelovanje često osvrtali na problem kurikuluma i nedostatka filmske kulture. Prvo smo razgovarali s profesorom Hrvatskog jezika iz splitske II. gimnazije Borisom Škifićem, koji vodi dramsku skupinu u toj školi i već je u nekoliko navrata za razne medije komentirao problematiku kurikuluma i reformi:

Smatrate li da je filmska kultura zanemarena u obrazovnom sustavu, te da se učenici nemaju prilike upoznati s velikim domaćim i stranim filmskim djelima i autorima?

U obrazovnom sustavu je sve bitno uglavnom zanemareno jer bi se ovim sustavom obrazovanja koji je sada u tijeku, ponosila Marija Terezija, a ne neka navodna Zemlja Znanja o kojoj se govori i koja bi trebala biti škola novog stoljeća, pa je tako zanemarena i filmska kultura u potpunosti. Kako učenici uglavnom bubetaju i kastrirani su od razmišljanja i od kreacije, i time se stvaraju u većini slučajeva zombiji obrijanih glava koji ne donose osobne sudove, koji kradu, prepisuju i varaju, a ni o čemu kritički ne razmišljaju jer ovoj političkoj strukturi srednjovjekovnih nazora i duha ni u ludilu nisu potrebni učenici koji razmišljaju i odlučuju svojom glavom, nego isključivo budalasti poslušnici koji će i dalje vjerovati da je zemlja ravna ploha ako tako žele političke korumpirane strukture sa svojom duhovnom vodiljom, licemjernom Crkvom.

I zato neka učenici četvrtastih glava kao ekran i dalje gledaju na internetu budalaštine, loše američke filmove i glupaste svakojake sapunice, i „neka budu što tuplji“, misle ministri, pa ćemo lako s njima manipulirati i činiti od njih što god želimo. Zato i filmska kultura ne postoji kakva bi trebala postojati, pa učenici nemaju pojma o antologijskim filmovima i autorima koji grade pozitivne svjetonazore, kao što ne znaju za mnoga značajna svjetska književna djela.  

Mislite li da bi filmsku kulturu trebalo obrađivati u sklopu hrvatskog jezika ili nekog predmeta vezanog uz vizualnu kulturu, koji bi možda objedinio likovnu umjetnost, fotografiju i ostale vidove vizualne umjetnosti?

Kako je ovoj novoj kurikularnoj reformi osnovna promjena u metodologiji rada s učenicima, a to je da učenici prestanu biti bubetala i da počnu kreativno i kritički razmišljati, vjerujem da je i filmska kultura značajno zastupljena u obrazovanju nove reforme, no kako smo svjedoci ovih dana zaustavljanja te reforme od kanalizacijskih političkih struktura, očito da od toga ne će biti ništa, ili daleko je renesansa, srednji vijek ostaje na istim pozicijama.

Ta filmska kultura bi se trebala izdvojiti iz predmeta Hrvatski jezik jer je za taj predmet ionako malo sati tjedno pa se ne bi mogla kvalitetno obrađivati. Ona, po meni bi svakako trebala biti dio predmeta Opće kulture ili Povijesti umjetnosti, ili nekog novog predmeta koji bi se mogao zvati Vizualna umjetnost što bi bilo najbolje, to nije ni bitno, ali bi svakako trebala biti i to značajno zastupljena kao i svaka druga umjetnost što oplemenjuje učenike.  

Kako bi se po vašem mišljenju trebalo urediti pitanje obrade filmske kulture u školama? Uvođenjem filmskih predavanja, radionica, pa možda uz davanje teorijskog znanja ponuditi učenicima i praktično? Tko bi to mogao predavati?

Bit učenja nije isključivo teorija, osnovno u novom obrazovanju mora biti cilj da se sve teorijski naučeno treba znati i primijeniti praktično. To je jedini dobar pristup obrazovanju uz odgoj učenika. Trebalo bi uz predavanja organizirati i radionice gdje bi se učenici bavili filmom u pravom smislu riječi, pisali scenarije, režirali, glumili, stvarali filmove, kako igrane tako i dokumentarne, naravno kratke.

Predmet bi trebao predavati profesor koji je na neki način vezan uz povijest umjetnosti uz posebno poznavanje filmske umjetnosti, idealan bi bio profesor Hrvatskog jezika kada bi mu se povećala satnica za dva sata tjedno. Na satovima bi trebali često gostovati filmski autori i filmski znalci. Za sve to bi se trebao izraditi udžbenik koji bi pratio baš takvu metodologiju obrazovanja i rada s učenicima.

Nikako se ne bi smjelo zanemariti gledanje filmova kao filmske lektire, pojedinačno, dobili bi zadatak kućnog gledanja, kao i grupno gledanje uz stručni komentar, do rasprave i analize, pa na kraju do osobnog pisanja esejističkog zapisa svakog učenika o filmu, autoru ili cijeloj jednoj filmskoj školi. Po meni to je jedini ispravni put kvalitetnog i učinkovitog odgoja i obrazovanja, u svemu pa tako i u filmskoj kulturi.

Zatim smo za nekoliko kratkih komentara upitali novinara, filmskog kritičara i predavača Juricu Pavičića, koji se kroz mnogo članaka dotakao toga kako Hrvatskoj nedostaje filmska kultura i kako je zbog tog pomanjkanja učinjen određeni kulturocid. Ovako on vidi trenutno stanje:

Često ste pisali o ovoj temi i kroz svoje članke se osvrnuli na sustavno zanemarivanje filmske kulture u obrazovnom sustavu. Smatrate li da je u međuvremenu došlo do kakve promjene?

Do promjene je došlo, ali nagore. U međuvremenu je film izgubio i onu poziciju koju je imao unutar hrvatskog jezika. 

Kako bi po vašem mišljenju trebalo riješiti ovaj problem? Treba li i dalje film obrađivati u sklopu Hrvatskog jezika ili ga možda integrirati u zajednički predmet vizualne kulture s drugim, srodnim umjetnostima? Ili to vidite na neki drugi način?

Teško mi je vjerovati da je realno ili čak poželjno da će se stvarati novi predmet audiovizualna kultura. Koliko shvaćam, opći je trend i težnja da se broj predmeta smanjuje. Očito je da je rješenje negdje drugdje, možda u nekom međupredmetnom modulu.

Kako bi se taj predmet mogao koncipirati? Treba li se posvetiti podjednaka pozornost svjetskim i domaćim filmskim autorima i naslovima, te tko bi mogli biti eventualni predavači tog predmeta?

Mislim da bi taj predmet morao uključivati cijeli audiovizualnu i medijsku kulturu – dakle, film, TV formate, interaktivne medije i internet. Također, ne bi se smio svoditi na povijest, nego na medijsku pismenost, razumijevanje audiovizualnog jezika. Pitanje tko bi ga predavao je otvoreno. Jer, od današnjih prosvjetnih kadrova, samo komparatisti i kroatisti su imali film kao dio fakultetskog programa, a ni oni nisu slušali medijsku kulturu. 

Kakav je vaš komentar na trenutno stanje vezano uz kurikularne reforme i ostavku povjerenstva? Mislite li da će to indirektno usporiti promjene vezane uz integraciju filmske (medijske) kulture u obrazovanje?     

Zastoj kurikuluma je vrlo loš događaj koji će imati puno veće posljedice nego što je samo stvar filmske kulture. Reforma školstva možda je najvažnija reforma uopće u Hrvatskoj, jer je današnja škola u Hrvatskoj grozna- pretrpana faktografijom, nemisleća, pasivna, zastarjela. Njeni su taoci i učenici i nastavnici, ona proizvodi klimoglavce i aparatčike. Strašno je da je nužno provjetravanje tog sustava zapriječeno zbog efemernih ideoloških primjedbi. 

Razgovarali smo i s osobom iz struke, filmskim redateljem Igorom Bezinovićem, koji je ujedno i predavač na brojnim filmskim radionicama:

Smatrate li da je medijska kultura zanemarena u obrazovnom sustavu?

Nije u potpunosti zanemarena, ali za razliku od likovne kulture i glazbene kulture, medijska kultura nije zastupljena u školskom programu kao zaseban predmet ni u starom kurikulumu ni u prijedlogu novog kurikuluma. Ona se predaje u sklopu nastave hrvatskog jezika i manjim dijelom u sklopu nastave likovne kulture. Utoliko možemo reći da je znanje o audiovizualnim medijima i filmskoj umjetnosti u nastavnom programu daleko manje zastupljeno od ostalih umjetnosti (književnosti, likovne i glazbene umjetnosti).

Kako bi po vama trebalo koncipirati predmet medijske kulture i što bi on trebao sadržavati? Koga vidite kao adekvatno obrazovane predavače?

Kao i u slučaju podučavanja ostalih umjetnosti, učenik bi trebao biti u stanju analizirati audiovizualna djela, kritički im pristupati, vrednovati ih, ali i biti u stanju razumjeti proces njihovog nastanka te sam tijekom školovanja imati priliku sudjelovati u procesu nastanka audiovizualnih djela (kratkih filmova, skečeva, spotova, reportaža, TV emisija…). 

Naravno da je teže organizirati filmsku radionicu nego crtati ili pjevati na satu, ali mislim da je danas posve realno kao standard postaviti da je doslovno svaka škola u Hrvatskoj opremljena kamerama, računalima, projektorima i zvučnicima. S obzirom da mnoga mjesta u Hrvatskoj nemaju kino dvorane, bitno je i u sklopu škola organizirati filmske projekcije nalik onima u kinu.

Što se predavača tiče, nastavu medijske kulture drže prvenstveno nastavnici hrvatskog jezika. Što se podučavanja teorije audiovizualnih medija tiče to je donekle zadovoljavajuće, ali što se vođenja procesa izrade audiovizualnih sadržaja tiče (pisanje scenarija, snimanje, montaža…), nažalost je za to kvalificiran samo mali broj nastavnika (npr. oni koji su se samostalno obrazovali ili koji su pohađali Školu medijske kulture). Na visokoškolskim ustanovama nastavnici hrvatskog ne stječu adekvatno obrazovanje o medijskoj kulturi, a osobito ne o procesu rada na filmu, tako da su učenici danas često tehnički potkovaniji od samih nastavnika.

Kako mislite da bi se uvođenje medijske (i unutar nje filmske) kulture odrazilo na učenike osnovnih i srednjih škola? Kakve dugoročne prednosti vidite i kako bi se to odrazilo na hrvatski film?

S obzirom na činjenicu da smo svakodnevno uronjeni u audiovizualne sadržaje putem televizije, računala i pametnih telefona, mislim da bi intenziviranje i moderniziranje nastave o medijima učenicima omogućilo da shvate narav audiovizualnih medija, da im kritički pristupaju i da u audiovizualnim medijima vide kreativni potencijal. Neupitno je da bi se to pozitivno odrazilo na kvalitetu hrvatskih filmova, televizijskog programa, radijskog programa, novinarstva, blogova, internetskih stranica, kao i na mogućnost primjene tih znanja u svakodnevnom životu.

 

Foto: facebook.com/Dead-Poets-Society-Fans
Foto: facebook.com/Dead-Poets-Society-Fans

Zaključak

Organizirati život u medijskoj džungli, nalik je pripitomljavanju neukrotivog zmaja. Iz toga proizlazi potreba da se u tu domenu uvede neki red. U fokusu ovog članak je film koji slijedi sudbinu marginaliziranih umjetnosti poput likovnog i glazbenog, koje barem imaju neku, kakvu-takvu, školsku satnicu. Vrijednost izučavanja filmske kulture u obrazovanju još nije prepoznata, što zapravo više govori o društvu i intelektualnoj klimi koja u njemu vlada. Žalosno je da se jedan vrijedan dio domaće, ali i svjetske kulture tako sustavno zanemaruje.

Film je prije svega zahvalna umjetnost, jer je dostupan svima. Filmovi se gledaju iz zabave, dokolice, kao spas od lošeg društva i kao prilika za ljubavni izlazak. Uz filmove se zaljubljujemo (i u njih), uz njih se mirimo, proširujemo spoznajni i emotivni kapacitet, te tako uživamo u umjetničkim dostignućima čovječanstva. To je umjetnost našeg doba, globalnog sela i kao takvu je treba prihvatiti. Baš zbog svoje rasprostranjenosti filmska kultura zahtjeva određenu sistematizaciju i poduku kako bi se obučilo i pripremilo gledatelje da kritički sagledaju ono što su vidjeli na ekranu, da izvuku iz filma najviše što mogu i da dobiju mehanizme kojima će moći uspješno interpretirati zahtjevnije naslove koji ih tada neće odbiti, već zainteresirati i umjetnički ih uzdići.

Publiku treba odgajati i to što ranije to bolje, pogotovo danas, kad su mediji zavladali čitavim životom, pa o njima ovisimo u toj mjeri da su nam izvori informacija i orijentiri. Ovakva vrsta obrazovanja može stvoriti intelektualnu klimu koja će više cijeniti i njegovati umjetnost, od koje je film samo jedna niša. Umjetnost oplemenjuje ljude, upoznaje ih sa svijetom koji se krije iza privida opterećenog političkim spinovima i čini ih osjetilnijim, empatičnijim prema nekim drugima koji su tu s njima,  s druge strane ekrana, ali na istoj strani.

Kao odrasli, aktivni i odgovorni članovi društva nužno je zaštititi najmlađe i najizloženije pripadnike; djecu i omogućiti im kompetencije da u medijskom svijetu participiraju kao kritički nastrojeni pojedinci koji neće postati pasivne žrtve, nego aktivni sudionici sposobni analizirati, kritički sagledati i svjesno odlučivati o stvarima koje ih se tiču. Obrazovna sfera društva mora korespondirati s vremenom, a ne biti atavizam koji koči napredak, već živi organizam koji djeluje u skladu s duhom vremena i kvalitetno odgovara na njegove izazove. Ova pitanja moraju biti iznad svih političkih podjela koje vraćaju društvo u prošlost i zaustavljaju napredak radi sebičnog ostvarivanja ideoloških pluseva i raznih drugih koristi. Poput umjetnosti, i obrazovanje mora doći u progresivne ruke, koje će pokazati drugačije smjernice društvenog razvoja i koje će ukrotiti zmaja iz sintagme poviše, uz jednu malu zamolbu: što umjetnost i obrazovanje združe, nek politika ne razdvoji.

 

 

Be social

Komentari