Istaknuto
14.08.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta I ovog tjedna u rubrici Nova glazba donosimo domaće glazbene novitete za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

05.08.2019.

Vrijeme čitanja: 6 minute FILMSKI VREMEPLOV: Vrijeme je da upoznate francuski novi val (nouvelle vague) i saznate zašto i kako je oduševio filmofile i ljubitelje francuske kulture.

Intervju

Maja Posavec: “Ne radim ‘na mišiće’, u mojoj glazbi sve dolazi prirodno”

22.11.2018. Anamaria MaričićFoto: Maja Posavec
Vrijeme čitanja: 13 minute

Maja Posavec, kantautorica koju promocija albuma prvijenca “Kada ne bih imala strah” dovodi ovoga četvrtka u Vintage Industrial Bar, razgovarala je s našom novinarkom o odrastanju i svojim roditeljima, školovanju, glazbenoj karijeri, ali i emocijama, inspiraciji i autentičnosti.


Odrastanje u Đakovu


Majo, poznajemo se jako dugo. Odrasle smo u istom gradu, išle smo u istu osnovnu, u istu srednju školu. Dolazimo iz dosta zatvorene sredine pa mi reci kako ti je bilo odabrati i loviti, i u konačnici biti sigurna da loviš pravu stvar, jedno tako nekonvencionalno zanimanje za koje okolina ponekada nema razumijevanja?

Stvar je u tome da nikada nisam bila ja ta koja je izabrala glazbu, odnosno glumu. To je izabralo mene i oduvijek sam znala da se samo time mogu i želim baviti da budem uistinu sretna, ispunjena, ali i da, ajmo to tako reći, ispunim svoje poslanje u ovome svijetu.

Nitko od mojih profesora u srednjoj školi nikada nije pomislio da bih ja mogla biti glumica. Nisu ni moji roditelji bili sigurni da u umjetnosti leži moja potpuna mogućnost, ono što ja želim i mogu, nego sam ja sama bila ta koja je donijela konačnu odluku, koja je rekla: Ja idem za tim!

Ali definitivno mogu zahvaliti podršci svoje obitelji koja me je držala kroz to sve, jer i kada me nisu upotpunosti razumijeli, imali su ogromnu vjeru u mene.

Da, baš sam te htjela pitati kako su se roditelji nosili s tvoji izborom (ali i s izborom tvoje sestre Zrinke koja se također našla u glazbenim vodama)?

Naravno da su i moji roditelj, uostalom kao i svi roditelji, za mene htjeli sigurnost što se tiče profesionalne karijere i da bi, u tom trenutku, na mojim počecima, bili najsretniji da i ja vodim “normalan” život: da radim kao učiteljica, tata je ček predlagao da upišem studij kemije (u kojoj sam bila očajna) ili jezike, ali nikada to nisu forsirali. Nikada ni mene ni Zrinku nisu ograničavali. Osjećali su naše potrebe, znali su nas usmjeriti kada je trebalo, biti nam podrška i pogurnuti nas u pravom smjeru. Željeli su prije svega od nas stvoriti dobre ljude, ali su opet toliko vjerovali u nas i u sebe kao roditelje da su nam u konačnici dali slobodu izabrati ono čim se zaista želimo baviti.

Istina je, dobili su nas dvije koje smo od malena imale duboko izraženu sklonost prema umjetnosti. Ne kažem da smo nas dvije bile nešto posebno talentirane, ali kažem da vjerujem da je to bio veliki izazov za njih, i vjerujem da je izazov za sve roditelje. Osoba treba biti jako sigurna u svoju ulogu kao roditelj da dobro procjeni što ona mora odlučiti za dijete, a što jednostavno mora pustiti djetetu. Možda je još i veća stvar to što su moji roditelji nijedno nemaju glazbeno, glumačko ili bilo kakvo drugo obrazovanje umjetničkoga usmjerenja, a opet su imali dovoljnu bistrinu i viziju naših osobnosti da su nas znali ovako usmjeriti i pustiti da idemo u tom našem duboko predodređenom smjeru.

Foto: Maja Posavec

A što bi rekla da je bio tvoj prvi kontakt s glazbom/glumom/umjetnosti općenito? Koji su bili i kako su izgledati tvoji prvi koraci u tom smjeru?

Nikada se kod nas u kući nije obitelj okupljala oko glazbe, da smo svi skupa pjevali ili nešto takvo. Jednostavno je ta potreba za izražavanjem kroz glazbu u meni oduvijek bila prisutna i vrlo rano je postao dio moje svakodnevnice. Ali prvi nekakav profesionalniji pristup glazbi imala sam kao članica KUD-a Tena u rodnom Đakovu. U KUD-u sam bila nekakvih 7 godina, kroz dio osnovne i srednje škole, dok je Zrinka recimo još uvijek tamo, kao njihov pridruženi član.

Iako moram priznati da nikada nisam bila nekakav ogroman zaljubljenik u folklor, upravo tamo sam najviše naučila o pjevanju, o disciplini i pristupu prema poslu. Od tada nosim način na koji pristupam kostimima, kako se ponašam na i prema sceni, kako se nosim iza scene – sve sam to naučila tamo, od Enriha Merdića, koji je zapravo moj prvi učitelj. I bio je odličan u tome, stvarno je čovjek jake karizme i zdravog autoriteta.

U nekom trenutku, kada smo i sestra i ja shvatile da svoju budućnost vidimo u umjetnosti, pojavio se problem jer nam je za prijave na akademije nedostajalo obrazovanje – obje smo završavale đakovačku opću gimnaziju.  No, roditelji su i tu bili korak ispred nas, gdje su opet prepoznali našu ogomnu želju, reći ću i potrebu za tim te su nam plaćali i vozili nas u Osijek na privatne sate, meni glume, Zrinki pjevanja. Stvarno su oboje puno žrtvovali da obje živimo ono što živimo danas.


Glumačka akademija


Kako je došlo do toga da si upisala glumačku akademiju, a ne glazbenu?

Gluma je bila nekakva moja rana ideja, intuitivno sam osjetila da bih trebala upisati upravo to. I jako mi je drago da je to tako ispalo jer sam s njom dobila zanat koji sama inače ne bih uspjela konstruirati.
Jer sam ipak bila sramežljivo i introvertno dijete pa mi je gluma dala kick naprijed, bacila me u vatru.

No, naravno da ni taj dio nije bio lagan. Akademiju sam uspjela upisati tek iz petog pokušaja. I kada i nakon pet godina nisam upala na akademiju, nisam odustajala. Znala sam da tamo pripadam makar su svi već polako gubili nadu i tražili mi novu karijeru da me izvuku iz toga haha
To mi je stvarno bilo jedno od najtežih razdoblja u životu jer sam znala da se ničim drugim ne želim baviti, a iz razloga što se nikako nisam pomicala u tom željenom smjeru, bila sam prisiljena razmišljati i o back-up opciji.

I onda sam iste godine kada sam upala u Detour, upisala i akademiju. Tako da, iste godine je sve krenulo. Sad kada se prisjetim, stvarno se divim toj djevojci koja je bila tako uporna. I strpljiva, da, jako puno strpljenja je bilo potrebno. A usput sam uz to sve sazrijevala.

A kako ti je izgledao život tih 5 godina?

U tih pet godina, uf… Studirala sam hrvatski i češki jezik na Filozofskom fakultetu, doduše vrlo neuspješno. Pjevala sam po mjuziklima, u jednom jazz bandu, kao prateći vokal Let3, svašta sam pokušavala. Tražila sam se, jednostavno.


Iskustvo talent showova


Vjerujem da si u tom nekom periodu bila i u Hrvatskom idolu, zar ne?

Da, i nije mi to baš epizoda života koje se tako rado sjećam (smijeh)

Zašto?

To je tada bio početak tih showova i pomislila sam da je možda to moja prilika. Međutim, televizijski format je bio užasno grub za mene u tom trenu. Jednostavno se nisam snašla, nije mi bilo preugodno i, u globalu, nije mi se svidjelo to iskustvo.

Ali isto tako znam da ti to nije bilo prvo iskustvo talent showa: Turbo limač, Coca-Cola Music Stars…

I tada su mi roditelji bili velika podrška jer kada sam se s 14 godina htjela prijaviti na Turbo limač, išli su sa mnom na audicije, a audicije su se održavale po svim gradovima pa tako i u Đakovu .. I kada prvi puta nisam prošla dalje, osjećala sam s njihove strane zdravi poticaj pa pokušam ponovno. Drugi puta sam prošla audiciju, ali nisam pobjedila u finalu. A oni su me očito utješili na pravi način jer se još uvijek sjećam tatinih riječi nakon toga svega:  “Uvijek će ti se dogoditi da će ti se u publici od 100 ljudi koji te slušaju, naći 50 njih koji će imati neku zamjerku na tebe i tvoju glazbu.”

A prije dvije godine sam bila i voice coach u timu Ivana Dečaka u The Voiceu.

Znači, imaš iskustva i na pozornici i za pozornice talent showova. Kakav je onda tvoj sveukupni dojam?

Predivno je vidjeti i čuti ljude s tako dobrim i kvalitetnim glasovima kako uživaju u glazbi. I predivan je osjećaj samo gledati te ljude. A s druge strane, taj način probijanja na glazbenu scenu nije nimalo lakši nego nekakav drugi, makar se možda ponekad tako čini. Jer oni tih nekoliko mjeseci, koliko se nalaze u showovima, dobivaju svu pažnju, a kada sve završi, prepušteni su sami sebi. Kada tih tvojih 5 minuta prođe, ti nemaš ničega, a samo trenutak prije si imao privid svega. Surovo je to, posebno za mladog izvođača i čestitam svima koji se uspiju i nakon svih padova uspješno ili manje uspješno baviti glazbom.


Detour


Foto: Luka Nižetić

Spomenula si kako je tvoje petogodišnja agonija upisivanja akademije završila upisivanjem iste, ali i ulaskom u Detour. Kako je došlo do toga?

Bilo je to sasvim slučajno, nije mi bio nikakav plan pridružiti se ili tražiti neki bend. Bio je to ujedno i moj prvi ozbiljniji angažman, tamo nekad 2006. godine. Dosta prirodno i spontano je počela čitava suradnja gdje sam zapravo i dosta brzo počela sudjelovati u pisanju pjesama s Nenadom. On bi mi pokazivao neke svoje pjesme na koje su meni melodije jednostavno dolazile. Cijeli ulazak u bend je bio dosta stihijski.

A ulazak u bend mi je ujedno bio i prvi put da pjevam svoje autorske pjesme. Do tada, u svim projektima u kojima sam sudjelovala, nisam imala priliku za to. Po prirodi sam imitatorica i jako dobro mogu oponašati kako je netko nešto otpjevao, i dugo sam se time bavila, ali ovo, kada ispred tebe stoji prva interpretacija teksta i glazbe, kad je na tebi stvaranje te nove pjesme, to mi je stvarno bio izazov. A uzmi da sam tada imala samo 23 godine.


Solo karijera


A sada si u solo, kantautorskim vodama. Razlike, sličnosti?

Ma više to ni ne uspoređujem jer sad su prošle već dvije godine od kada sam otišla iz Detoura i gotovo da sam se ni ne sjećam kako je to sve bilo. Hoću reći, navikla sam se solirati (smijeh)

Lijepo mi je, i uz sve izazove koje solo karijera donosi, gdje ti više nisi samo pjevač, samo osoba koja odrađuje probe, nego se baviš i svime ostalim vezanim uz bend što, dakako, zahtjeva puno posla i puno puno vremena, ipak osjećam da sam na pravom putu što se tiče moje glazbe.

Koncerti su mi uvijek bili posebno iskustvo. Obožavam ih jer upravo tamo glazba doživljava svoj vrhunac. I koliko god mi je ugodno bilo s Detourom, nemam baš nikakvog problema biti sama na pozornici. Sad sam si okupila i svoj bend, bend Hotel, i dečki su mi stvarno genijalni. Jedino što mi još fali je netko tko će mi svirati akustičnu gitaru. To je još uvijek moja uloga u bendu, a htjela bih je se riješiti, da tako kažem, jer obožavam plesati na sceni, a gitara me malo ograničava u tome i to me baš muči haha.

Foto: Maja Posavec i bend Hotel


Ples, hobiji, slobodno vrijeme


Kad smo kod plesa, prošle godine si za proslavu 50. godišnjice izlaska Sg. Pepper’s Lonely Hearts Club Band pjevala pjesmu Within you, without you koja je indijski atmosferična i na koju si i zaplesala.

Stvarno jako volim plesati, a nakon te izvedbe sam poželjela ponovno otići u Indiju. I jesam, na 2 mjeseca. A onda sam po povratku i krenula na indijski ples i tek sada vidim koliko je taj ples u Lisinkom bio loš, ali ajde, bio je amaterski, ali iskren.

Znači, Indija i ti imate nekakvu posebnu vezu.

Da, neobjašnjivo je to dosta. Kad sletim tamo, obuzme me osjećaj da sam došla doma. Ne na način na koji to osjećam kada dođem u Đakovu ili na način da bi se preselila u Indiju, nego ne znam, stvarno ne znam kako bi objasnila taj osjećaj. Ali imam nekoliko prijatelja koji sa mnom dijele taj neobjašnjivi fenomen. Obožavam njihovu hranu, to stoji, ali nešto drugo je što me privlači i što mi se toliko sviđa tamo.


Kada ne bih imala strah


Foto: “Kada ne bih imala strah” [cover]

No, da se vratimo na novi album i njegovo stvaranje. Pjesme koje se nalaze na njemu postoje već dug niz godina. Kako to da se nikada nisu našle u Detour aranžmanu?

Za ove pjesme koje su na albumu oduvijek sam znala da su to moje pjesme, da to nisu pjesme za Detour, da ću ih najbolje i s najiskrenijom emocijom moći samo ja iznijeti. Sretna kombinacija se dogodila s pjesmom Detoura Daleko, primjerice, koju ja potpisujem kao autoricu, ali sam za ostale uvijek osjećala potrebu okupiti ih i napraviti svoj album.

A kako je onda izgledala sama priprema albuma?

Pravljenje albuma je tako složen proces, posebno kada se  perfekcionist uzme toga jer nikada nisi zadovoljan sa svim. Mene je album uzeo nevjerojatno puno, dvije godine sam bila koncentrirana samo na to i ništa mi drugo nije bilo bitno. Zašto? Jer kada radiš ovako svoj prvi solo i još k tome niskobudžetni album, nitko nema interes da se taj album dovrši – osim tebe. I ako ne povučeš ti, neće nitko.

Bio mi je to prvi put da sam se našla u takvoj situaciji. Po prirodi nisam baš tip osobe koji može naglo i puno povući pa mi je rad na ovom albumu, u svakom pogledu bio izazov – kako animirati i okupiti suradnike, kako se ponašati prema cjelokupnom projektu, kako se postaviti u određenim situacijama – sve su mi te stvari do toga trenutka bile jako daleke.

Ali slažemo se da je krajnji produkt odličan, stvarno iza sebe imaš dobar album.

Da, imam osjećaj da sam napravila dobar posao. Kako vrijeme odmiče, imam osjećaj da sve realnije i objektivnije vidim taj album i stvarno mogu reći da sam jako sretna i zadovoljna. Puno toga sam naučila i užasno se veselim radu na novom albumu, na koji definitivno ne želim tako dugo čekati jer za njega već imam nekakvu konstrukciju, a s druge strane ne želim ga ni ubrzati pošto-poto.

Bog svemir pjesma je na albumu koju voliš istaknuti, a čak i bez toga se zbog svog narativnog početka ističe među ostalim pjesmama.

Pjesma je, tj. bit će dio trilogije. Bog svemir je prvi dio, drugi dio trilogije ću premijerno izvesti u četvrtak u Vintageu. A treći…treći je dio još u svemiru. (smijeh) Ali mi je plan prikazati priču o dječaku kojega izabire Bog svemir i koji se izgubi u potrazi: u potrazi za mirom.

I napokon sam uspjela bajku pretočila u pjesmu, a to mi je dugo bila želja.


“Večer s Cohenom”


Foto: “Večer s Cohenom”

A pjesma neodoljivo odiše Cohenovim utjecajem.

Iako je pjesma nastala puno prije projekta o Cohenu. Ali očito sam podsvjesno išla u tom smjeru i osjećala tu emociju.

Ne možemo se sada ne dotaknuti projekta “Večeri s Cohenom” s Ivanom Kepecom. Kako je došlo do toga?

Uvijek kažem da je Cohen svojim životom platio sve ovo; njegove pjesme, njegova poezija je ta koja privlači ljude. A Ivan Kapec i ja smo to stvarno odradili s puno poštovanja i stvar je u tome što to nikada nije ni krenula kao ideja tributea Leonardu Cohenu, već kao interpretacija Cohenove poezije i glazbe.

Prije godinu dana ste u Saxu odradili prvu večer. Jeste li uopće razmišljali da će projekt ići dalje od te jedne večeri?

Nismo uopće gledali daleko s tim, samo smo oboje osjećali potrebu za napraviti nešto takvo. I ta želja je prevladala i bila užasno jaka kod oboje, da smo čak uspjeli utišali i ona mišljenja da kako će žena pjevati Cohena i čemu uopće pokušavati imitirati i kopirati njega. A mi to nikada nismo ni htjeli.

Osobno sam puno slušala Jennifer Warnes, blisku Cohenovu suradnicu, gdje sam vidjela veliku sličnost između njezinog i svog načina pjevanje – i tad je pala odluka da ja to želim napraviti. Jer sam osjećala da to mogu iznijeti. I na to više gledam kao na neku poetsku večer, a manje kao neki koncert.


O popu, inspiraciji, autentičnosti, emocijama


Imam dojam da se izvođači teško deklariraju kao pop izvođači, nekako posebno na našoj sceni. A ti na sebe sama stavljaš tu “etiketu”.

Recimo da se tako deklariram iz svoje pozicije, a ne recimo iz pozicije teretičara ili povjesničara glazbe. Možda bi me netko od njih mogao smjestiti bolje i točnije jer to u konačnici ni nije moj zadatak. I ono što je meni pop, možda netko drugi to uopće ne vidi kao pop.

U svakom slučaju, odrasla sam na pop glazbi i lagala bih kad bih rekla da me je oblikovao rock, klasična ili alternativna glazba. Kao dijete sam slušala Roxette, Kelly Family i slične izvođače, znači pravi mainstream pop i iz toga sam uvijek crpila inspiraciju. A sad to što ja u svom izričaju kao glazbenica nisam taj najmainstremniji pop, to je potpuno druga stvar. Ali ja stvarno nisam ni alternativa. Jer ako me se kao takvu gleda, što će onda alternativci?

Kakva si s inspiracijom – u čemu je nalaziš i koliko dugo te drži? Stvaraš li pjesme u trenutku ili ih stvaraš dugo i pedantno?

Oduvijek pišem pjesme, još kao klinka sam počela s tim. Ali nikada to nije bilo pusto pisanje poezije ili samo pisanje neke melodije. Uvijek je jedno išlo s drugim. Ponekad napišem samo tekst, ali najčešće jedno povlači drugo.

A inspiracija? Ona mene nađe, nemam ja tu nikakvog utjecaja. Slušam ju i puštam da me vodi što nekad dovede do pjesama koje su napisane u komadu, nekada se pjesmama po nekoliko puta vraćam; nekad je tu samo melodija, nekada samo tekst. Ovisi. Recimo, ako mi dođe ideja za pjesmu, ne moram ju odmah razraditi, već se najčešće dogodi da se toj ideji prikači ispiracija drugoga trenutka. I tako se to kod mene slaže jedno na drugo.

Vjerujem da je autentičnost jedna od najvažnijih vrlina za istinsko iskustvo života i svakog njegovog segmenta. Kako je izgledao put pronalaska i izražavanja tvoje autentičnosti? Što bi rekla, koliko je teško biti svoj, autentičan u glazbi na današnjoj glazbenoj sceni?

Nadovezat ću se na priču od prije: možda ja jesam ta koja je izabrala svoj put, put glazbenika, ali s druge strane, nisam ja odabrala što ću i kako stvarati. Ništa što radim u glazbi ne radim na mišiće; da radim išta i ikako drugačije nego što sada radim, to bi bilo na mišiće. Ovo što trenutno stvaram mi dolazi prirodno. I puno puta sam se pitala jesam možda stvari trebala napraviti drugačije, ali svaki puta se ispostavi da put, koji mi ide najprirodnije i recimo najlakše, da je to moj put.

A što se tiče konkretno glazbe – ne mogu ja pisati neke druge pjesme. Naravno da bih voljela da pišem superhitove i da svi znaju moje pjesme, i naravno da kao izvođač tome težim, da sa svim ljudima podijelim svoju emociju kroz pjesme. Ali dok god je moja emocija iskrena i, kao što si rekla, autentična, svejedno mi je sluša li me deset ili tisuće ljudi.

Je li ti se teško emotivno ogoliti pred publikom?

Dosta sam emotivna osoba i sve svoje emocije proživljavam kroz glazbu tako da kada imam nalet neke emocije, prirodno je imam potrebu uglazbiti. Glazba mi pomaže.

I ne bojim se ogoliti emocije u svojim pjesmama. Jer, recimo to ovako: dobila sam dar da mogu interpretirati svoju emociju i utisnuti ju u pjesmu upravo iz razloga da publika, dok je sluša, pronalazi sebe. Jer ako ja, u svojoj pjesmi to ne doživim, kako očekivati da će drugi doživjeti emociju dok slušaju moju pjesmu.

Meni to više nije problem jer na sebe u svemu ovome gledam samo kao na medij, posrednika. I to je i razlog zašto i kako je moguće da jedan dvosatni koncert ili kazališna predstava toliko iscrpe umjetnika. Jer tu je pristutna tolika količina energije i emocija, toliko se toga izbaci i istroši da nam je uvijek potrebno barem pola dana regeneracije.


I za kraj…


Jesi li sretna? Koje su ti nekakvi neispunjeni snovi, bilo na području umjetnosti, bilo privatno?

Sretna jesam, nalazim se na mjestu na kojem želim biti. Ali naravno, tu je još dosta snova. Voljela bi se više okušati na filmu, a što se tiče glazbe, voljela bih nastaviti istraživati.

Što misliš što bi srednjoškolka Maja rekla o današnjoj Maji?

Hm, pa mislim da je zadovoljna. Ma mislim da se to ni ne mogu sagledati kada ta srednjoškolka još uvijek čuči u meni pa sam još uvijek presubjektivna. Pitajte me za koju godinu. 🙂


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

(Visited 358 times, 4 visits today)

Komentari