Marcello Mottadelli: “Glavni protagonist uvijek mora biti glazba”
Novi ravnatelj Opere zagrebačkog HNK, Marcello Mottadelli, na toj će funkciji zamijeniti maestra Nikšu Barezu. Mottadelli karijeru započinje kao šef-dirigent Simfonijskoga orkestra u Bernu i tamošnjem Stadtheateru, a istu funkciju vršio je i u Kairu. Bio je umjetnički i glazbeni ravnatelj Nacionalne opere u Bukureštu. Tijekom karijere na scenu je postavljao niz popularnih opera kao što su “Trubadur”, “Čarobna frula”, “Seviljski brijač” i “Così fan tutte”.
Prvi ste strani direktor zagrebačke Opere od hrvatske samostalnosti. Je li teže vršiti takvu funkciju u svojoj domovini ili u inozemstvu?
Svaka zemlja ima svoj sistem, o Vašem još uvijek učim, s obzirom na to da sam odradio tek pet radnih dana. Pokušavam se upoznati sa svime: ljudima, pravilima, kazališnim mehanizmom. Svaka je država posebna. Druga država, drugi sistem, druga pravila. Svugdje je na početku teško, dok se ne upoznam sa svime. No za mene je jedna stvar uvijek ista: glavni protagonist – glazba.
Po Vašem mišljenju, koje su vrijednosti današnje opere? Jesu li se one promijenile; je li i opera postala komercijalizirana?
Sigurno da su tehnologija i masovni mediji unijeli promjene i u operi. Primjerice, neke države koriste live streaming, što pomaže operi da se proširi po čitavome svijetu. Smatram da je to odlična stvar za operu jer može privući novu publiku.
Na kakve ćete naslove staviti naglasak u svome mandatu – tradicionalne ili moderne?
U mojoj domovini ljudi više vole tradicionalne naslove. Ovdje još uvijek ne poznajem bilo publike. Tako je “Turandot”, kojom sam ravnao u Zagrebu u svibnju, imala prilično modernu režiju. Iako je postojala određena skepsa, redateljska rješenja pokazala su se vrlo logičnima. I upravo mi je to važno. Otvoren sam za moderne pristupe, ali oni moraju imati smisla. Ako se redatelj previše miješa u glazbu i radi nauštrb glazbe, koja je ipak početak i temelj svake opere, onda nikako nisam za modernost.
Upravo je to zanemarivanje glazbe od strane redatelja razlog zašto je veliki talijanski dirigent Riccardo Muti odustao od dirigiranja. Opera jest glazbeno-scensko djelo i obje komponente su važne. Da bi mogle biti u simbiozi, važna je suradnja dirigenta i redatelja i prije samog početka projekta te susreta s pjevačima i ostatkom tima. Oni moraju sjesti, raspraviti o svakome detalju i ideji. Danas je to rijetko, no ja to želim uvesti u svaku kazališnu kuću u koju dođem.
Dakle, naglasak ćete staviti na međusobnu komunikaciju suradnika?
Mislim da je komunikacija temelj svakog uspješnog projekta. Važno mi je upoznati svakog suradnika, razmijeniti s njim ideje. Ne volim pogreške ni rupe u komunikaciji. Perfekcionist sam i zato su mi važni zajednički sastanci i razmjenjivanje ideja. Opera je jedan veliki kolektiv. Zato sam odmah želio biti upoznat sa svim problemima koji postoje, kako bismo ih zajedničkim snagama rješavali. Ni vi ni ja sami ne možemo mijenjati svijet, ali zajedno da. Zato sam zahvalan intendantici Dubravki Vrgoč na povjerenju i podršci koju mi daje.
Osim “Turandot“, kojim ćete naslovima ravnati u novoj sezoni?
Jako se veselim Verdijevom veličanstvenom djelu Messa da Requiem. Trnci me prolaze već od same pomisli na atmosferu koju stvara ta glazba. Zagrebački orkestar već ga je izvodio puno puta, što olakšava suradnju. Dovoljan je pogled ili mali pokret da shvate što želim od njih.
Također, obećao sam im koncertnu izvedbu opere “Andrea Chénier”. Riječ je o sjajnoj glazbi, najvišoj točki talijanskog verizma. Orkestar je najvažnija stvar u cijeloj priči pa će biti na sceni, a ne u podnožju, gdje ih publika ni ne vidi. Tako im želim odati priznanje za virtuoznost koja se traži od svirača u toj operi.
Možemo li onda reći da je svaki orkestar svojevrsni učitelj?
Apsolutno. Orkestar nisu instrumenti već glazbenici, vrhunski umjetnici koji imaju svoje viđenje i znaju što njihov instrument može pružiti izvedbi. Orkestar pripada kazalištu, gradu, publici. Dirigent je tu tek u prolazu.
Jeste li upoznati s hrvatskim operama i želite li neku postaviti na scenu?
Moram priznati da nisam. No spreman sam učiti od kolega i u što kraćem roku savladati partituru. Oni su na tom polju jako iskusni, baš kao i domaća publika. Bojim se da bih uništio ljepotu glazbe ako bih nespreman ušao u to. Ali u planu mi je upoznati se s vašom glazbom i pogledati čuvenoga “Eru s onoga svijeta”.
Postoji li neka svjetski poznata opera koju biste voljeli postaviti u Zagrebu?
Neke velike komade nisam dirigirao već duže vrijem, kao što su “Nabucco”, “Tosca” i “Cavalleria rusticana/Pagliacci”. No prije nego počnemo o budućim sezonama, idemo odraditi ovu.
Planirate li u Zagreb dovesti neka svjetska pjevačka imena koja nismo imali prilike čuti?
Da, naravno. Zahvaljujući mojem iskustvu po čitavoj Europi, surađivao sam sa sjajnim pjevačima, kojima vjerujem i volim s njima raditi. Naravno, kada se dogovaraju gostovanja, treba voditi brigu i o ograničenosti financijskih sredstava. Ipak, za kraj sezone čuvam jedno iznenađenje.
“U nogometu, kao i u glazbi, morate imati odličnu tehniku, a sve raditi sa srcem.”
Veliki ste obožavatelj nogometa. Došli ste u zemlju koja je viceprvak svijeta.
U nogometu, kao i u glazbi, morate imati odličnu tehniku, a sve raditi sa srcem. Strastveni sam navijač AC Milana. U Zagrebu mi se dogodilo nešto predivno, nikad to neću zaboraviti. 14. svibnja upoznao sam legendu za sve Rossonerije – Zvonimira Bobana. Pozorno sam pratio i svjetsko prvenstvo i navijao za Hrvatsku. Mislim kako je nedopustivo da središnja kazališna kuća u takvoj nogometnoj zemlji nema svoju internu nogometnu ligu. To je još jedan cilj moga mandata. Baš kao ranije u Nacionalnoj operi u Bukureštu, u zagrebačkom HNK želim napraviti timove: zbor, solisti, glumci, tehničari… Jedino plesačima nećemo dati, da ne riskiramo ozljedu.
Imate li još koji skriveni talent?
Moji preci imali su titulu maestro kao i ja. Otac je bio pravi maestro za sladoled, a djed za espresso. Dok sam se školovao na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Milanu, čak su i moji profesori znali da radim najbolji espresso. Ujutro sam radio s ocem u restoranu, a popodne putovao u Milano da pokažem sve svoje talente. Osim kuhanja, dobar sam i u učenju stranih jezika. Govorim talijanski, francuski, engleski, njemački, mađarski, španjolski i rumunjski. Obećavam da ću pokušati naučiti i hrvatski.