Michelangelo je otišao previsoko
Kao Ziherova novinarka, otišla sam na predstavu Michelangelo, ali bolje da nisam. Iako je predstava navodno dobila sjajne kritike u Italiji, u Hrvatskoj baš i nije. Ne znam jesam li ja možda maloumna ili jednostavno ne shvaćam tu uzvišenu umjetnost HNK, ali ovo vam ne bih preporučila da pogledate, radije pročitajte Krležino djelo u tih 80 minuta, koliko traje predstava.
Ni Michelangelo nije znao što se događa
Drama počinje prikazivanjem videa, a zatim se diže platno. Ni više ni manje nego Michelangelo, to jest Livio Badurina, sjedi na stolcu nasred pozornice, obučen u neku krpu koju nakon svog monologa odmah skida, prilazi skelama i baca na sebe plavu, žutu, crvenu boju i tako boji svoje nago tijelo. Da, nago. Većim dijelom predstave glumci se izvinjavaju po skelama ili po drugim glumcima, a rijetko kad se dogodi neki dijalog. Zbunjenost vas prati tijekom cijele predstave, a radnja je prikrivena u eksplicitnim pozama svećenika.
Na kraju same predstave se vratimo u takoreći stvarnost, to jest trenutno vrijeme i gledamo same sebe na pozornici, vidimo skupinu turista kojoj kapela sama po sebi uopće nije važna, rade sve osim da se dive ljepoti umjetnosti, a s druge strane im stoji kontrast, turistički vodič, koji drži svoj govor o Sikstinskoj kapeli.
Motivi Krležina djela?
Predstava je napravljena po motivima djela Michelangelo Buonarroti Miroslava Krleže, dakle ne temelji se na tom djelu, ne dajte se zbuniti i misliti da su uprizorili njegovo djelo. Oh ne, nikako. Skoro jedini preuzeti motivi su mjesto i vrijeme radnje. Ima još jedan motiv, prikazivanje Michelangela kako uopće ne slika kapelu nego samo prosipa boje. U tom trenutku Tomaž Pandura ostvario je valjda jedini uspješan trenutak predstave. Prikazao je nered Michelangelovog uma, umjesto da se fokusirao na prigovaranje Pape i sličnoga.
Možda bi bolja scenografija poboljšala zanimljivost predstave, ali moram priznati da je barem osvjetljenje bilo odlično.
Nije tako loše…
Kao svaka obična besmrtnica, predstavu sam ubrzo krenula osuđivati i kritizirati, ali kako se kraj sve više bližio shvatila sam da sam pogriješila. Nije toliko loše kao što vam se čini da je to zapravo neka off-Broadway predstava tijekom trajanja, ali nije ni daleko. Kraj malo poboljša predstavu jer shvatite da su se potrudili stvoriti nekakvu apstraktniju verziju predstave i djelomično uspjeli.
Već spomenuti slovenski redatelj je Tomaž Pandur uz rame s dramaturginjom Livijom Pandur, za scenografiju pobrinuo se Sven Jonke, a za glazbu i video pobrinuli su se Dorijan Kolundžija, Primož Hladnik i Boris Benko.
Glume Livio Badurina, Alma Prica, Iva Mihalić, Ivana Boban i drugi.
