Midge Ure (Tvornica): Snovi se ostvaruju

Večeras smo imali prilike svjedočiti nastupu legende britanske scene koja je svojim doprinosom nepovratno utjecala na glazbu i trendove u osamdesetima. Midge Ure je na ovim prostorima vjerojatno najpoznatiji kao pjevač uspješnije postave Ultravoxa, no Ultravox je samo jedna postaja njegove bogate i uspješne karijere. On je puno više od toga.

Midge Ure, ili The Voice, je pjevač, multi-instrumentalist, skladatelj, producent i dobrotvor. Neki ne znaju, no Midge Ure je svoju glazbenu priču započeo u punk bendu Rich Kids, uz Ultravox svirao je i djelovao u bendu Thin Lizzy, a na kultnoj pjesmi Fade to Grey možete čuti njegove back vokale. To ne čudi jer je Midge Ure bio jedan od suosnivača Visagea. S Bobom Geldofom skladao je čuvenu pjesmu Do They Know It’s Christmas za Band Aid, a o njegovom humanitarnom radu mogao bi se napisati zaseban članak. Iskreno, nisam mislila da ću imati prilike ikad uživo slušati svoje najdraže pjesme, ali snovi se u mom slučaju zaista ostvaruju.

Od malena sam bila okružena raznolikom glazbom i imala sam sreću i privilegiju odabrati sama što mi se sviđa unutar kolekcije ploča koju je tata. Bilo je tu svega, od Iron Maidena, Judas Priesta, Saxona, preko Bowieja, Dylana, Stonesa i Beatlesa pa do Kim Wild ili Samanthe Fox. Paleta je bila jako široka, ali od rane dobi posebno sam uživala slušati Black Sabbath, Depeche Mode i Ultravox. Druga dva spomenuta čovjek još može povezati, ali gdje se tu uklapaju Sabbathi? Nigdje, moj glazbeni ukus je šarolik i eklektičan, takav je bio otkako znam za sebe.

Najdraža kaseta koju sam nosila svugdje sa sobom, uz album „Jedanaest i petnaest” od Stijena, mi je bila album „Quartet” benda Ultravox, taj album nema lošu pjesmu, sve redom materijali za hitove, tako kompletan, lijepo posložen, dramatičan, atmosferičan. Srce mi je zatitralo kad sam večeras u glas s ostatkom publike pjevala uspješnicu Hymn.

Sve po rasporedu

Koncert je počeo na vrijeme, predgrupe nije bilo, a Veliki pogon Tvornice kulture bio je u potpunosti ispunjen publikom. Midge Ure je s osmjehom pozdravio auditorij i započeo s glazbenim repertoarom tu i tamo ubacivši neku kratku priču, zahvalu ili pozdrav. Sve s dozom i ukusom, baš kao što se i očekuje od živuće legende, umjetnika starog kova koji je u današnjem svijetu glazbe rijetkost po mnogočemu.

Nastup je trajao negdje oko sat i pol s bisom, a po uloženom trudu i energiji na pozornici, nitko ne bi mogao zaključiti da je Midge nedavno proslavio 71. rođendan. Set lista se uglavnom sastojala od uspješnica iz Midgeove samostalne karijere i pjesama koje je napisao za Ultravox. Uz Midgea publiku se posebno trudio animirati basist, koji djeluje kao najmlađi član benda i najveći fan Ultravoxa – što je bilo neizmjerno slatko i simpatično.

Rock s daškom osamdesetih

Nisu Midgea bez razloga zvali “The Voice of New Romantics”, odnosno glasom glazbenog pokreta “novih romantičara”. Mrvicu hrapaviji, no vokal mu je još uvijek u punoj snazi i zadivljujuće je bilo slušati kako s lakoćom izvodi hitove Vienna, Fade to Grey, Passing Strangers, No Regrets, All Stood Still, One Small Day, Love’s Great Adventure i Dancing With Tears in My Eyes u nešto žeščim aranžmanima, obavijenim plaštom rocka, u odnosu na studijske verzije.

Najosjećajnije trenutke večeri iznjedrile su pjesme If I Was, ranije spomenuta Vienna i The Voice, za vrijeme kojih je publika neumorno pjevala, no voljela bi da je za vrijeme cijelog događaja euforija publike bila na puno višoj razini jer je koncert bio odličan i Midge i bend su to zaslužili.

Možda tu mirnoću publike možemo pripisati fokusiranosti i želji da se ništa ne propusti – ovo je prvi Midgeov koncert u Zagrebu i sigurna sam da su njegovi obožavatelji (baš kao i ja sama) s nestrpljenjem, a možda i u nevjerici, čekali da se koncert održi.

Prevladavale su nešto starije generacije, one koje ne bilježe svaki trenutak mobitelom. Uopće mi je bilo neugodno izvaditi uređaj iz torbe i snimiti pokoju pjesmu, jer se samo tu i tamo pojavio neki osvijetljeni ekran, svi su pozorno i tiho slušali što Midge ima za reći i što će sljedeće otpjevati (uz par neugodno glasnih iznimki, ali bez toga se očito ne može).

Po profilu publike može se predvidjeti i kako će atmosfera kolati prostorom i hoće li biti njenog rasta ili ne. Prošla sam već dovoljno koncerata u svom životu da steknem taj osjećaj procjene i do sada me nije prevario. Bilo mi je od početka jasno da će ovo biti jedan od onih “mirnijih” koncerata i bilo mi je žao zbog toga. Cijelo vrijeme sam se pitala koliko teško za glazbenika mora (ili može) biti jednu večer nastupiti u rasprodanoj dvorani ili Royal Albert Hallu, a drugu večer pred publikom koja većinu vremena djeluje tromo.

Plješćite za legendu

Nakon ovako lijepe večeri moje srce je puno i na mjestu. Potpuno ostvarenje mog sna bilo bi da sam čula Lament i još koju pjesmu s albuma „Quartet” poput Visions in Blue ili We Came to Dance, ali to su sad neke zaostale želje. Kakva god da je set-lista bila, moje lice bi ispunio osmijeh jer mi se ostvarila želja čuti uživo pjesme jednog od dva najdraža benda iz osamdesetih.

Zagrebačkoj publici bi samo poručila sljedeće – ako ćete ikad biti ponovno sretni da slušate koncert ovakve glazbene legende opustite se i budite malo srčaniji u iskazivanju poštovanja i divljenja. U ovom slučaju to je u potpunosti zasluženo i opravdano.