Night Will Fall: ‘Izgubljeni Hitchcock’ ugledao svjetlo dana nakon gotovo sedam desetljeća
Priča o holokaustu, Drugomu svjetskom ratu, srazu dviju snažnih ideologija i njihovim posljedicama u europskoj i svjetskoj kulturnoj baštini istinski je priča, svakako, o vremenu u kojem živimo. Niti jedan događaj (zasluženo ili ne) ne doživljava toliki odjek u medijskom, političkom i umjetničkom životu današnjice poput nabijanja i pražnjenja ideološkog vakuuma ondašnjice, koje je rezultiralo u podijeljenosti Europe i svijeta, trenutnim sukobima u Pojasu Gaze i sveopćem zanimanju svih sfera društveno-političkog života; povjesničara, kulturologa, politologa, ali i pisaca i filmaša. U pozadini osvajačkih pohoda od zapada prema istoku i obratno, podčinjavanju Staroga svijeta i do tada neviđenoga terora koji su sijala dva naroda s jednim od najvažnijih kulturnih pedigrea, odvijala se najveća sistematska eksterminacija u zabilježenoj povijesti, a, umjesto upuštanja u izradu detaljnijeg opisa svima nam (barem donekle) poznatih događaja, možda je najprikladnije navesti sljedeće: „Ako Bog postoji“, napisao je u svojoj ćeliji jedan zatočenik koncentracijskog logora Mauthausen-Gausen, „morat će me preklinjati za milost.“
André Singer, redatelj i antropolog, djelatnik londonskog Imperial War Museum, 2008. godine započinje s rekonstrukcijom filmskog materijala koji se u tamošnjim arhivima skladištio više od šezdeset godina. Izvršnome producentu dokumentarnih uradaka o ubijanjima u Indoneziji, The Act of Killing (2012) i The Look of Silence (2014) redatelja Joshue Oppenheimera, ovo predstavlja prvi redateljski uradak nakon više od deset godina, kada je Forbidden Rites (1999), dokumentarni serijal o afričkim urođenicima, prikazivan na britanskim malim ekranima. No materijal koji se nalazio u muzejskoj pismohrani od 1952. godine nije nešto što bi inače čučalo u mračnim podrumima; zvučna imena filmskoga svijeta, predvođena Alfredom Hitchcockom, na tim su filmskim vrpcama radila netom prije i nakon kapitulacije Njemačkog Reicha, od travnja do lipnja 1945. godine. Rad na materijalu za Night Will Fall trajao je dobrih šest godina, a uz Imperial War Museum, svoj su financijski i poticajni obol dale i države Danska, Izrael, Njemačka, Sjedinjene Američke Države te, dakako, Velika Britanija.
Priča o „izgubljenome Hitchcocku“ istinski ocrtava vremensku liniju koja se proteže od sredine prošloga stoljeća do danas. Vojnici savezničkih vojski od siječnja do travnja, u periodu neposredno prije okončavanja Drugoga svjetskog rata, oslobađaju koncentracijske logore Auschwitz, Bergen-Belsen i Majdanek. Snimke (35 mm crno-bijele i 16 mm u boji) prikazuju ono što su vojnici zatekli prilikom ulaska u ozloglašene logore: gomile leševa, rasadnike dizenterije i tifusa, more izgladnjelih ljudi na pola koraka do smrti. No ovakvo šturo, faktualno nabrajanje nikako nije dostojno upriličenje scena koje se mogu vidjeti na filmu. Scenaristima, producentima ni redateljima najokorjelijih horroraca ne bi prošla ideja o prikazivanju gomile od nekoliko desetaka tisuća leševa, točnije kostura, na kojima labavo vise isušeni ostaci unutrašnjih organa, kože i kose te koji leže nabacani jedan na drugi, vani, na livadi, ograđenoj bodljikavom žicom, ispred niza istovjetnih baraka. No realnost si to može priuštiti. Snimke bivaju utoliko jezivije što tadašnji vojnici-filmaši nisu bili opremljeni uređajima za snimanje zvuka, pa gledatelj tih prizora ostaje uskraćen za tonsku dimenziju zvuka seljenja te jezive gomile u ogromnu masovnu grobnicu. Vojnici i mještani sela i gradova s druge strane bodljikave žice, koji su godinama živjeli uz ove žice, viđeni su kako gotovo mahinejski i automatizirano primaju koščate zglobove jednog leša, bacajući ga u ponor k drugima, i zatim primaju drugi. I poslije njega sljedeći, pa sljedeći, pa sljedeći – i tako gotovo trideset tisuća puta.
Britanski medijski mogul i politički službenik Njegova Veličanstva, Sidney Bernstein, mišljenja je kako britanska javnost, i sama žrtva zračnih napada i terora nacionalsocijalističkog Njemačkog Reicha, kao i građani koji žive na njegovim bivšim prostorima te cjelokupna svjetska javnost, trebaju vidjeti ove prizore koji su se zbili u Njemačkoj, zemlji Kanta, Goethea i Beethovena. Skupivši (većinom nijeme i crno-bijele) snimke, Bernstein odlučuje u svoj projekt uključiti okorjelog cionista i antikomunista Richarda Crossmana te tada već etabliranog redatelja Alfreda Hitchcocka, kojemu tek predstoje njegova najveća filmska ostvarenja, poput Rear Window (1954), Psycho (1960) ili The Birds (1963), no koji za sobom i tada ima već pozamašan filmski opus, iz kojega treba istaknuti primjerice Murder! (1930) ili The Man Who Knew Too Much (1934). Hitchcock, Britanac aktivan u Hollywoodu, pristaje nadzirati tvorbu strukture filma te u proljetnim mjesecima 1945. dolazi iz Kalifornije u Veliku Britaniju. U intervjuu iz 1962. godine prisjeća se toga događaja: „Te sam [1945.] godine išao iz Amerike u Europu, kako bi radio na nekom filmskom materijalu. Htio sam dati nekakav vlastiti doprinos, budući da vojna služba za mene nije dolazila u obzir, jer sam bio prestar i predebel.“ Tako je iz suradnje na relaciji Bernstein-Hitchcock nastao dokumentarni film rustikalnog naziva German Concentration Camps Factual Survey, koliko je poznato – jedini Hitchcockov dokumentaristički uradak.
Promjenom stava vlasti u postratnoj Velikoj Britaniji, prvotna ideja koja je stajala iza filma – pokazati njemačkomu narodu što se sve počinilo tijekom jednog desetljeća u koncentracijskim logorima – ustupila je mjesto jednoj drugoj zamisli. Za tzv. denacifikaciju, proces lišavanja postratnog (ponajprije njemačkog, ali i europskog) društva od naslijeđa nacionalsocijalizma, Factual Survey nikako ne bi bio pogodan, budući da bi, prema mišljenju tadašnjih struktura vlasti, mogao izazvati simpatije prema preživjelim Židovima koji su htjeli otići u svoju pradomovinu Palestinu odnosno Izrael, a zračnim napadima razrušene engleske građevine, za čiji je popravak novonastala država Njemačka trebala biti financijski odgovorna, prema njihovome bi se mišljenju obnovile mnogo kasnije i značajno teže. Stoga je gotovo dovršeni filmski uradak u srpnju i kolovozu te iste 1945. godine maknut od očiju javnosti i sedam godina kasnije preseljen u londonski Imperial War Museum, gdje je u mraku čekao na Singera i njegov tim entuzijasta.
U međuvremenu je Billy Wilder, austrijski Židov koji je pred nacističkom najezdom prebjegao u SAD, od istih prizora snimljenih od strane savezničkih vojnika producirao 22-minutni film Death Mills (1945) za američku javnost, dok je njemački pandan režirao češko-njemački redatelj Hanus Burger. On je prikazan u američkoj okupacijskoj zoni Njemačke u siječnju 1946. godine, točnije premijerno u Würzburgu. Nakon nekoliko desetljeća zatišja, određeni isječci tih dvaju filmova bivaju televizijski emitirani u SAD-u 1984. godine, pod naslovom Memory of the Camps. Singerova adaptacija biva premijerno prikazana na prošlogodišnjem Berlinaleu, nakon čega slijede televizijska prikazivanja diljem svijeta, od čega se jedno od važnijih održalo prošli tjedan, 27. siječnja, prilikom sedamdesete obljetnice oslobađanja poljskog koncentracijskog logora Auschwitz.
Priča o priči, metadokumentarac Night Will Fall Andréa Singera, odmiče se od isključivog prikazivanja priče koju se već više od pola stoljeća obrađuje u književnosti, filmu i politici. Iako preuzima gotovo 12 minuta do sada neprikazanog filmskog materijala iz dokumentarca-prethodnika, Singer se trudi ukotviti ovaj nedovršeni uradak kako u povijest jednoga zvjerstva, tako i u filmsku povijest općenito. Pri tome ne preuzima ulogu onoga koji optužuje niti troši vrijeme na prikaz cjelokupne povijesti uspona i pada Njemačkog Reicha, tvorevine koja je u svojih svega dvanaest godina, statistički gledano, unazadila statistiku zvjerstava čovječanstva za nekoliko tisućljeća. Glas koji stoički opisuje prizore na ekranu onaj je Helene Bonham Carter, a uz preživjele savezničke vojnike i logoraše koje su oslobodili, u filmu se između ostalog pojavljuje i producent Spielbergovog Schindler’s List (1993), oskarovac Branko Lustig. Uz današnje prikazivanje na američkome HBO-u valja podsjetiti i na razlog zbog kojeg ovaj film nosi upravo ovaj naslov, a to je ekscerpt iz govorenog dijaloga u samome filmu: „Ako svijet ne izvuče pouku iz ovih slika, past će noć.“ Night Will Fall je dokumentarac koji se ne zaboravlja tako brzo ni lako, a činjenice iznesene u njemu ostaju u sjećanju za brojne daljnje dane. I za buduće noći.