Nina Romić: “Htjela bih otrgnuti fokus javnosti sa ‘žene s gitarom'”
Žena. Majka. Kantautorica. Frontwoman. Nina Romić.
Žena koju je teže predstaviti nakon razgovora nego što bi to bio slučaj prije razgovora očigledno nam je dala materijala za razmišljanje o statusu, položaju i ideji žene za gitarom i idejom “ženskog” kantautorstva. Iako voli Pridjeve, ovo nije vrsta kojom se kiti. No svakako će biti okićena vokalima i autorskom glazbom u petak, 6. prosinca za Svetog Nikolu kada u svoje ulaštene čizme ulazi zbog svog imendana. Nikolina za Nikolu nastupa u zagrebačkom baru Vinyl, što je bio povod i razlog da nakon punih godina porazgovaramo s glazbenicom koja je dva koraka ispred nas u gotovo svakom trenutku.
Nina, moram započeti razgovor s jednom snažnom izjavom koju sam neformalno čuo od tebe, a doista nije uobičajeno među hrvatskim glazbenicama: “htjela bih otrgnuti fokus žene s gitarom jer sam otpočetka u bendu”. Dakle, odbacuješ jednu etiketu koja se već uvriježila i kao kakva kreativna valuta u nas.
Vezano uz percepciju mene kao kantautorice, htjela bih otrgnuti fokus javnosti sa “žene s gitarom” na “ženu iza koje je bend” jer od početka svog glazbenog puta svoju glazbu dijelim i stvaram s drugim glazbenicima. Oni su me naučili toliko toga, ne samo glazbeno, već i ljudski, i zahvalna sam svakom čovjeku koji je svoje vrijeme posvetio druženju samnom, s mojom glazbom, koja je na taj način postala i njihova. Ono što je meni u fokusu, jest ideja koju nadograđujem u nešto bolje i vrednije zahvaljujući ljudima s kojima svih ovih godina surađujem. Sretna sam jer sam okružena ljudima koji su jedinstveni, koji svoju energiju i kreaciju daruju pjesmi i onda ona za mene postaje živo biće.
Iako će zvučati kao jednostavno pitanje, no po čemu se Nina Romić razlikuje od ostalih?
Možda bi bolje prošao sa odgovorom da si ovo pitanje postavio nekom drugome, a ne meni. Možda nekom kritičaru? Ne vidim smisao usporedbi glazbenika u kritici, a načitala sam se zadnjih godina toga, i još uvijek čitam i umirem od dosade. Smatram da čovjek/kritičar koji pribjegava usporedbama dok piše recenziju glazbenog izdanja zapravo nije sposoban istinski uroniti u glazbu i doživjeti ju, shvatiti njenu poruku. Skriva svoju nesposobnost nabacivanjem teksta lopatom.
Bez usporedbe i razlikovanja, nekad vrlo teško možemo govoriti o svježini ili promjenama.
Mogu ti odgovoriti iz perspektive kako ja pristupam stvaranju i kako vidim sebe u svojoj glazbi. Za mene je glazba mjesto gdje pokušavam razbiti granice onoga što mislim da ja jesam. I svaki put me iznenadi nekim novim otkrićem, nekim prostorom za koji nisam slutila da postoji. Glazba je područje mog života gdje sam toliko naučila o sebi, gdje sam shvatila što je zapravo važno u životu, gdje ne postoji mjesto za samozavaravanje. Glazba mi dopušta apsolutnu slobodu duha.
Pa kako onda gledaš na etiketiranja ženskog kantautorstva?
Sam naziv “žensko kantautorstvo” ukazuje da postoji potreba za tim nazivnikom. Voljela bih kada bi se moglo reći samo “kantautorstvo” i da svi pomisle na istu stvar. Činjenica je da je žena u glazbi još uvijek endem, i da smo statistički u manjini, i svirački i autorski. No živim u vremenu kada osjećam i vidim promjene nabolje.
Okružena sam sa sjajnim i snažnim ženama, mojim kolegicama, koje su našle svoj put i šireći svoj glas, svoje pjesme, dopiru direktno do slušatelja. Mislim da promjena kreće od nas samih, i ustrajnost na vlastitom glazbenom jeziku mnogih slazbenica ove scene zadnjih godina ovaj svijet čini boljim mjestom za živjeti i stvarati.
A spomenute žene i ti ste proljetos zajedničkim snagama oblikovale jedno političko i društveno bitno izdanje – “Femme Nouvelle” (hrv. nove žene) kojim se pokazuje jedna međusobna podrška na zajedničkoj fronti, što u glazbi, što u društvu.
Čast mi je biti u ovom društvu iznimnih i snažnih žena čije karijere pratim i paralelno sazrijevam uz njih zadnjih desetak godina. Mislim da je odabir jako dobar, i da su na kompilaciji jedne od najsnažnijih i najznačajnijih kantautorica trenutno na sceni. Savršen spoj žena koje su britkog uma i pera, inteligentnih i ženstvenih, onih koje imaju hrabrosti pjevati o stvarima koje nas tište, onih koje nas svojim stihovima i glazbom odvlače u druge svjetove, i onih čije pjesme u glavi odzvanjaju danima nakon što smo ih čuli. Vjerujem da one djevojke koje za sad tek maštaju otisnuti se u svijet glazbe na ovoj kompilaciji će svakako pronaći snagu i inspiraciju za svoje prve glazbene korake.
“Femme Nouvelle” smo dobili taman u vrijeme kontroverze oko Istanbulske konvencije. Koji su tvoji pogledi na taj projekt?
Mislim da je posebno u ovo vrijeme važno istaknuti ovakve inicijative koje slave žensko stvaralaštvo, snagu, kreativnost i stvaranje, gdje se pjesmama može izreći puno toga. Ovo je bio pravi mali i veliki pokret, vjerujem da je imao dobar odjek u medijima. Na taj način dolazi do mnogih uha kojima je možda ova tema bila malo bitna, a možda postala nešto bitnija nakon svega… Možda će inspirirati neku sramežljivu djevojku da izađe iz tame svoje sobe na danju svjetlost i poruči svijetu nešto.To su male promjene koje u globalu znače mnogo. Koje burkaju more. Ne očekujem da će se cijeli mentalitet promijeniti jednom kompilacijom, no uz druge stvari i snažne glasove, ženska kompilacija je jedna značajna kap u ovom moru oko nas.
Daj mi tri pridjeva (mig-mig) za ove kantautorice.
Neću se ograničiti na tri riječi, pokušati ću kroz kratku misao reći što mislim o glazbi svake.
Mary May: došla niotkuda, pomela sve pred sobom i ostavila mi vječnu melodiju u glavi
Remi: Direktna i nesalomljiva Žena, a prije svega fenomenalna pjesnikinja čiju svaku novu pjesmu čitam sa ushitom i dopuštam joj da mi kola tijelom
Sara Renar: Jedinstvenim pristupom i fokusom uspjela je tako elegantno ukrotiti mašine koje rade njoj u korist i isporučiti nam impresivno djelo
Irena Žilić: Njen vokal je možda i najnježniji na sceni, a ono što nam zadnjih godina daje otkriva da nježnost i kreacija svakako idu zajedno
Luce: Prva asocijacija koja mi dolazi kada netko spomene Luce jest toplina i snaga, njen glas, njena poezija, njena glazba.
Aklea Neon: Čarobna. Prvi put sam ju čula uživo prije par mjeseci na zajedničkom koncertu i osvojila me svojom istinom. Njen sam doživotni fan.
Od mnogo ljudi u samoj glazbi, poput Novih Odmetnika, Izae, Pridjeva, Dunje Knebl, radila si i s velikanima poput Ante Perkovića. Kako je bilo raditi s njim kao novinarom, glazbenikom i – čovjekom?
Ante je bio poseban čovjek. Glazbenik, pjesnik, prijatelj. Druženje je započelo tako da mi je doturio zbirku poezije, i podcrtao pjesme u kojima je čuo mene da ih pjevam za pjesničko glazbenu kompilaciju “Ritam&Riff”, sjećam se kada smo se našli u Booksi, u kojoj smo kasnije neko vrijeme zajedno vodili i “Škrabicu” – program koji je predstavljao kantautore.
Žao mi je što je tako rano otišao, i što nisam mogla duže uživati u onome što je davao svijetu. Ostavio mi je uspomenu, svoju predivnu bas liniju na pjesmi “Tajna”, tako decentnu, a tako moćnu, baš kao što je bio i on sam.
Puno prije toga radila si s jednim dubrovačkim bendom koji je ponovno u centru pozornosti – minimal, psihodelični-rock bend Izae. Ako se ne varam, s njima si zapravo i zaplivala na valovima glazbe davne 2006. godine?
Izae su mi pokazali jako rano da je sve ljepše kada se dijeli. Krenulo je krajem 2005./početkom 2006. kada smo zajedno bili dio portala zvanog Earbugs, na kojemu smo postavili svoju glazbu. Adem me pozvao da dođem u Dubrovnik isto ljeto i ni ne slutivši, promijenio mi glazbenu putanju. Jako rano sam shvatila da želim svirati s drugim ljudima, i ta ideja je ostala živa do danas. A o glazbi Izae bih mogla puno govoriti. Oni su bili i ostali jedan od mojih najdražih bendova. Prije nekoliko dana su izdali novi album “Kvamb” pa ću iskoristiti ovu priliku da čitatelje uputim na njihovu službenu bandcamp stranicu.
