„Jezero” (Nina Romić): Ljubav prema sebi i prirodi pretočena u glazbu

Nina Romić je jedna od glazbenica kojima se ne posvećujem tjedno, nekad ni mjesečno, ali kad na njih dođe red provedem s njima nekoliko dana u uživanju i tada nemam baš nikakvu potrebu za drugom glazbom osim njihovom. Njen album „Jezero” slušao sam promišljajući sebe, prošlost, njene tekstove, razmišljao sam o skrivenim porukama i značenjima i zašto su spojeni baš s takvim aranžmanima.

To promišljanje pretvorilo se u svojevrsno putovanje pa sam tako nekoliko dana proveo uz njenu glazbu u svojim mislima, a sve je bilo potaknuto stihovima ili lutanjem negdje između njih. Za podsjetnik slušao sam i njezine starije albume i ponovno se uživio u emociju i lik Nine Romić. Sjedinio se s njezinom mudrošću, pogledom na život i svakodnevicu, svjesniji važnosti trenutka i vrijednosti života.

Kroz godine najviše moje pažnje dobio je album „Sloboda” čiji su me misterij, teatralnost i dojmljivost osvojili odmah po izdavanju. Taj album je snažan, otvaranje Nine u ambicioznijem zvuku, slušao sam ga glasno, plakao, pjevao na sav glas, uživao. Nininom petom albumu „Jezero” posvećujem se s malim zakašnjenjem, ususret njenom koncertu u Začaranoj Močvari, 29. studenog.

Uspješna potraga za novim zvukom

Bit albuma „Jezero” i njegov glavni cilj je zaron u samog sebe, da kroz dobro i loše izronimo na površinu bolji, svjesni važnosti ljubavi u sebi i prema sebi. Ovaj konceptualni album meni se čini najtoplijim izdanjem Nine Romić. Kroz promišljanja i borbu na kraju ipak ostavlja sladak okus uz dozu optimizma i volje.

Rastajući se tijekom potrage i slaganja zvuka albuma s dosadašnjim bendom i uplovom u glazbeno intimniji prostor Nina je uspjela ostvariti podloge koje ovakvim pjesmama odgovaraju više nego bi im odgovarale neke „veće” poput onih na „Slobodi”.

Album je snimljen u neposrednoj blizini rijeke, u malenom mjestu Vodostaj pored Karlovca, u studiju Silvija Bočića, koji je na izdanju odsvirao mnoštvo instrumenata. Za glazbu i tekstove zaslužna je Nina Romić, aranžmane potpisuju Jelena Galić i Silvio Bočić, produkciju, miks i master odradio je Silvio Bočić samostalno, a za master ploče pobrinuo se Pavle Miholjević, za omot „Jezera” zaslužna je Maja Maar. Na albumu na nekoliko pjesama gostuje i fenomenalni Leo Beslać.

Rame uz rame s Jelenom Galić, glazbenicom i multi-instrumentalisticom te možemo reći, glavnom suradnicom na izdanju, s kojom djeluje od 2018. godine, Nina je stvorila dojmljiv, spokojan, jednostavan, a opet na trenutke intenzivan i uvijek čaroban zvukovni prostor. Kao da zamišljam kako bi sama priroda zvučala kada bi mogla stvarati glazbu na instrumentima na kojim ju stvaraju ljudi. Odiše bezvremenskim zvukom, istovremeno domaćim Etnom i u duhu Folka.

Jedna riječ i nastat će pjesma

Naslovna pjesma Jezero otvara album veličanstveno i u sedam minuta magije uvodi slušatelje ravno u srce priče. Postepeno se lijepo razvija ili bolje rečeno, razlijeva. Glazba prati značenje stihova, emotivno prenosi sliku naviranja vode, povećavanja brzine toka ili dubine zarona, blizine istini, suočavanja.

Dvoglasja Nine i Jelene su predivna, eterična, iscjeliteljska.  Za pjesmu Jezero snimljen je i kratkometražni film u režiji šta će oni, u kojem se, kako Nina kaže, „isprepliću sirovo prikazani osnovni ljudski nagoni i potreba za povlačenjem iz civilizacije sa silovitom neminovnošću povratka u ugodu i, često, dekadenciju modernog života”.

Prvi singl Jedini dom jedna je od najljepših domaćih pjesama o samoljubavi koje sam čuo. Vrlo brzo mi je ušla u uho, prokopala po vlastitim vrijednostima, i postigla oslobađajuć i umirujuć osjećaj u meni.

Slušajući Izrast ćeš iz boli osjećao sam se kao da poruka ne dopire u mene dovoljno dobro ili duboko, a jasna je kao dan. „Ne brini, izrast ćeš iz boli”, sasvim je stvarno obećanje. Međutim, teško je svoje bitke ne umanjivati, kad se uz sve što se događa u svijetu osjećaš malim i nebitnim komadićem slagalice.

Poštivanje moći i svrhe vlastitog glasa

Na I plovi brod još jednom me uveselio Nikolinin glas, pogotovo u višim dionicama.  Uz laganu „rašpu” gotovo podsjeća na glas Barbre Streisand. Kad postiže tu hrapavost i žar u glasu, kao što je to slučaj i na pjesmi Jezero, tako lijepo naglasi emociju, čisti gušt za uši.

Neizmjerno cijenim što nigdje na albumu nema pretjerivanja s vokalima. Sve je tako točno, odmjereno, potrebno, da ne možeš niti zamisliti da ikako drugačije bude otpjevano ili interpretirano. Ninino pjevanje i dikcija su naprosto sjajni. Nakon više slušanja favorita i dalje nemam jer svaka pjesma ima ono nešto, nešto pamtljivo, nešto duši važno, nešto čemu se vrijedi vratiti.

U ovakvom Nininom izdanju mogu reći da mi ne nedostaje zvuk benda s prošlog albuma „Sloboda”, ali da ni ne nedostaje ni suviše akustični pristup više prisutan na prva tri albuma, „Daljine”, „Ptice” i „Stablo”.

Album se sluša u komadu, bez preskakanja pjesama, nema nepotrebnih trenutaka ili takozvanih fillera, ostavlja nas iznova bogatijima, nego prije prethodnog slušanja.

Album zatvara nježna Ono što bi htjela, drugi singl, koja me energijom podsjeća na prvi album benda Fleet Foxes. Topla je, ispunjena zaraznom nadom, izbija mi osmijeh na kuteve usana, u plahom zadovoljstvu pjevušim uz glasove Nine i Jelene i osjećam se bolje.

Probudi se sad zauvijek

Na kraju smo dana sami sa svojim mislima i sami pred sobom i trebamo si biti prijatelj. Teško je uvjeriti se da smo dovoljni, dovoljni drugima, dovoljni sebi. Neizmjerno velik je mir u spoznaji da zaista jesmo i sretni smo ako to možemo spoznati bez pomoći izvana ili, u ovom slučaju, uz pomoć glazbe.

Hvala Nini, suradnicima i albumu „Jezero” što su potaknuli ugodan, utješan i poučan introspektivan dijalog u meni, izmjenu njenih misli s mojima. I hvala na još jednom albumu divne domaće glazbe, podsjetniku da na našoj sceni uvijek ima vrhunskih umjetnika koje treba poslušati.

Vidimo se na Nininom koncertu u Močvari 29. studenoga.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.