Novije filmske adaptacije izvrsnih romana
Svi dobro znamo da su književnost i sedma umjetnost u svojoj biti usko povezane, a također znamo i da se tek međusobno ujedinjene mogu doživjeti na poptpuni način.
Iskreno, nema bolje niti ljepše ideje od one da se odlična knjiga ekranizira u film ili serijal. To također svi znamo. Odlučila sam napraviti listu od top šest meni najdražih filmskih adaptacija napravljenih po još boljim knjigama, iako naglašavam da je odabir tih šest the best ‘komada’ bio poprilično težak jer izvrsnih je filmova puno više. Dapače, ima ih previše. No, kroz te ću naslove pokušati odgonetnuti u kojem slučaju je, u svakom od njih pojedinačno, bila bolja filmska adaptacija, a u kojem je bila bolja knjiga po kojoj je adaptacija snimljena.
Slobodno mogu reći da kvaliteta filma puno ovisi i o kvaliteti predloška po kojem je stvaran, no ne mora nužno kvaliteta knjige biti uvjetovana i kvalitetom filma. Knjiga može ostati i netaknuti zaseban svijet koji se samo kao takav može tumačiti. Dakako, može takav biti i film, no ljudi koji vole čitati kod odnosa između filma književnosti, uglavnom naglašavaju da su im knjige puno bolje.
Kod odabira naslova za ovaj tekst, vodila sam se idejom da većinski izbor romana bude novijeg datuma s, tek ponekim, neizbježnim klasikom kojim je najbolje zaključiti ovu priču.
Prvo moje oduševljenje što se filmskih adaptacija tiče pada na film U dobru i zlu (Silver linings playbook) snimljen po istoimenom romanu. Datira iz 2012. godine s Bradley Cooperom i Jennifer Lawrence u glavnim ulogama. Priča je to o Patu Solatanu koji je zbog liječenja u psihijatrijskoj klinici izgubio kuću, voljenu suprugu i posao. Nakon liječenja se vraća u obiteljski dom roditeljima na rehabilitaciju kako bi vratio suprugu i kako bi sve bilo kao prije. Uz izvrsne Lawrence i Cooper, ovdje je još odličnu ulogu odigrao i Robert DeNiro u ulozi Patova oca, okorjelog kladioničara i zadojenog ljubimca američkog nogometa i kluba Philadelphia Eaglesa. Pat je optimističan i vjeruje u oporavak, roditelji žele samo da stane opet na vlastite noge, a susret s tajanstvenom Tiffany (J. Lawernce) vraća ga u život, tim više što mu ona uvjetno obećaje da će ga zbližiti ponovo s bivšom suprugom. No događa se nešto što nisu planirali; kroz međusobna druženja stvara se sveveća povezanost među njima koja oboma ponovo život čini bogatijim. Film je te 2012. godine nominiran za osam nagrada Oscar, a dobitnik je i Zlatnog Globusa za najbolju glavnu žensku ulogu.
Istoimeni roman Matthew Quicka u izdanju Algoritmove biblioteke, glavnog lika Pata ondje naziva Pat Peoples, no priča nije drugačija nego ona filmska, osim što je u romanu sve dublje i temeljitije prikazano. Pa je Patovo pretrčavanje od petnaest kilometara svaki dan u misiji stjecanja fizičke kondicije i emotivne zrelosti prikazano kroz detalje na mnogo stranica romana. Konstantno gubljenje Eaglesa od Giantsa prikazano je u više navrata nego u filmu, s mnoštvom dijaloga i opisivanja kako to loše utječe na Patov mentalni i fizički sklop, što ga tjera da još više trči, a njegova oca dovodi na rubove očaja. Čitajući knjigu uranjamo u jedan fantastičan svijet jedne nimalo sretne životne priče, no genijalno zamišljene priče. Osobno smatram da je ovdje roman za nijansu kompletniji i bolji od filma. Svima preporučam da pročitaju ovaj Quickov naslov.
Druga po redu izvrsna filmska adaptacija jest Malavita (The Family) Luce Bessonaiza iz 2013. godine. Film je to napravljen po predlošku romana Badfellas genijalnog francuskog pisca Tonina Benacquiste. Američka četveročlana obitelj na čijem čelu je šef mafije Giovanni Manzoni, bježi od svoje prošlosti te se nastanjuje u normandijskom gradiću Cholong-sur-Avreu. Obitelj radi skrivanja identiteta mijenja i imena pa Giovanni postaje Fred, a susjedima uokolo je znan i kao pisac koji piše o iskrcavanju Saveznika u Normandiji, a zapravo piše memoare čiji sadržaj znaju samo on i njegova obitelj. Kada se dogodi neko zlo, obitelj sve riješava lijevom rukom, baš onako – obiteljski štiteći jedan drugoga. Robert DeNiro i Michelle Pfeiffer ovdje su odigrali izvrsne uloge mafijaša i žene mafijaša, naizgled dobroćudne žene, no s razornom snagom kada stupi nevolja kojom uništava neprijatelja kako bi zaštitila obitelj.
Priča, naizgled ozbiljna, zapravo je pravi ljubić prožet duhovitim dijalozima, imenima likova i scenama. Niti roman nije ništa drugačiji, osim što je detaljan i čitajući ga možete u glavi slikovito i lijepo zamisliti te osjetiti dašak te francuske kulture i jezika, ali i asimilacije američkog načina života na onaj europski koji su često u sukobu. Čitajući knjigu je također vidljivo to sivilo mafijaškog bijega i života koji je sve samo ne miran niti lijepi život, ali lijepo je predočena derutna i vlažna kuća u koju je obitelj uselila u Francuskoj: kuća bez puno namještaja, prepuna prašine, napuklih cijevi i instalacija. No obitelj u svemu vidi neku pozitivnu flozofiju i izlaz. Za sve ostalo tu je Malavita, obiteljski FBI pas koji je uvijek, u opisu svoga posla psa tragača, spašava iz nevolja.
Nadalje, treba spomenuti i film iz 2011. godine, Lov na losose u Jemenu snimljen po istoimenom romanu Paula Tordayja. Krasna je to priča o tome kada nemoguće postaje moguće te o tome kako se samo pozitivnom uoprnošću može doći do onoga što smo u glavi zamislili. Ewan McGregor i Emily Blunt odigrali su izvrsne glavne uloge gdje Alfred Jones, znanstvenik specijaliziran za ribolov, živi svoj svakodnean život sve dok ga ne uzdrma ideja jemenskog šeika koji želi loviti losose u toplom Jemenu. Ovdje se situacija komplicira i stvara se cijela priča filma i romana.
U ovom mi je slučaju roman bolji od njegove adaptacije jer ga je jako ugodno za iščitavati, i unatoč toj politici dopuštanja i pregovaranja između Alfreda, šeika i vlada država, prati jednu krajnje toplu i lijepu priču. Film biva pomalo dosadan zbog sporijih odvijanja scena i upravo zbog takvih nadmudrivanja i pregovora. Ali ako ga prihvatite u tom tonu, može biti izvrstan i apsolutno mu treba dati šansu.
Prošle, 2015. godine, na filmskim platnima hrvatskih kina zasjala je švedska komedija Felixa Hengrena Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao, snimljena po romanu Šveđanina Jonasa Jonassona pod istim tim nazivom, a datira iz godine ranije.
Ako ste prvotno pročitali knjigu, a tek onda se upustili u gledanje filma, lijepo ćete uspjeti zadržati svoju sliku priče i izgleda čovjeka koji ondje ima stotinu godina, bježi iz staračkog doma kroz prozor i na besciljnom lutanju doživi svakojake avanture. Kako može izgledati čovjek koji ima toliko godina i bježi s tuđim koferom, ili pak nehotično ubije čovjeka? Takve genijalne fiktivne slike vam daje taj roman s daškom hladnoće klime skandinavskih zemalja. Kada pogledate film, vidite da taj starac uopće nije bio toliko star i sve postaje stvarnije.
Priča je genijalna, duhovita i topla, vođena avanturom starca jednom nogom u grobu, no inteligentnog i snalažljivog starca, stručnjaka za dinamite Allana Karlssona. Sve što ga u životu fascinira jest eksploziv, a narav mu je pomalo šašava. Takva je i ova komedija, bilo filmska, bilo književna. Odlično je jedno i drugo. Ovo je nešto poput Groomova Forresta Gumpa, samo malo modernije, i za nijansu lošije od tog kultnog klasika.
Ovaj tekst ću završiti s dva novija naslova istog autora. Odličnog Johna Greena, ljubimca mlađe čitalačke populacije, no osvojio je i one koji nisu više u tinejdžerskoj životnoj dobi.
Najprije je, prije skoro dvije godine snimljen film na njegov roman Greška u našim zvijezdama (Fault In Our Stars), lijepa, snažna i potresna ljubavna priča između dvoje tinejdžera, Augustusa i Hazel, koja je na koljena srušila cijelu svjetsku čitalačku publiku, a zatim i onu gledateljsku, te joj mamila suze na oči. Ovdje su Hrvati prvi puta bili pobliže upoznati s ovim autorom. A nakon nje, Green je malo uljepšao i ublažio priču pa nam priredio jednu novu po kojoj je film snimljen prošle, 2015. godine. Bili su to Gradovi na papiru (Paper towns). Jednako je originalna i lijepa priča o dvoje adolescenata u kojoj je ljubav među njima također vodilja, no u puno mirnijem i ljepšem tonu.
U romanu Greška u našim zvijezdama, oboje tinejdžera su bolesni, a u svojoj nesreći se zaljubljuju jedno u drugo te u tom kratkom vremenu prožive cijelu lijepu vječnost svoje ljubavi, nešto što ljudi žive desetljećima. U filmu, koji je kod nas preveden kao Za sve su krive zvijezde, je također to vidljivo i srčano prikazano, no u romanu slike oživljavaju znatno više. Green je ovdje ispao izvrstan pripovjedač pa je uspio u romanu dočarati sve ono što smo kasnije mogli vidjeti i u filmu. Iako se ovdje radi o smrti i tuzi, ljubav i mladost lajtmotivi su ove priče.
Gradovi na papiru puno su blaže tematike od prethodne knjige i adaptacije, ali i dalje Greena stavljaju među bolje autore moderne pripovjedačke priče ovog vremena. Quentin Jacobson od djetinjstva je zaljubljen u zagonetnu Margot Spiegelman, a kada su postali školarci postaje barem na jedan dan dijelom njezina, njemu, fascinatnog, svijeta. Pokucala mu je na prozor i tražila ga da s njom pođe u cjelonoćnu osvetničku akciju gradom. U toj jednoj noći prošao je s njom puno čarolija i ljepota muško-ženskog odnosa. Naon toga ona nestaje, a on krene tragovima koje mu je ona ostavila kako bi je ponovo doveo k sebi.
Gradovi su stvarni, a gradovi su i na papiru. Ako nikamo ne vode i ne pokazuju nikakav put, ne znače mnogo. Green im je dao lijepo preneseno značenje u ovom djelu.
Možda se u nekom drugom tekstu osvrnem na filmske adaptacije slavnih klasika, no kako god bilo moramo priznati da svi mi volimo pogledati film baziran na nekoj romanesknoj ili dramskoj priči, bio on novi ili malo stariji.
