Video: Veliki diktatori i njihove adaptacije na filmsko platno
Zadnja vijest koja je potresla svijet je ona o smrti Huga Chaveza, predsjednika Venezuele posljednjih 13 godina. Za nas je taj događaj pak inspirativan, jer nas je njegova smrt navela da se podsjetimo kako diktatura izgleda na filmskom platnu te da sve filmske diktatore skupimo na isto mjesto. Iako nisu svi filmovi po istinitom događaju, svi odreda su kultni.
The Last Emperor
The Last Emperor je film Bernarda Bertoluccija iz 1987. o Pu Yiu, posljednjem caru Kine. Pu Yi imao je kontroverzan život put uspona i padova, bilo kao posljednji kineski car, bilo kao ratni zločinac, no kada se sve zbroji možemo ga s pravom nazvati diktatorom. Međutim, brojne stvari su na to utjecale, a Pu Yi je u samom filmu prikazan kao marioneta snažnijih sila. Film je osvojio svih devet Oscara za koje je bio nominiran. Uz najbolji film, osvojio je nagrade za najbolju scenografiju, fotografiju, dizajn kostima, režiju, montažu, glazbu, originalni glazbeni broj, zvuk i adaptirani scenarij.
S obzirom da se film tiče jednog od najpoznatijih kineza na svijetu, broji mnoštvo zanimljivosti. Bio je to prvi dugometražni film kojem je kineska vlada dopustila snimanje u Zabranjenom gradu. Tijekom filma je korišteno je čak 19 000 statista, a Budističke lame koji se pojavljuju u filmu nisu smjele dirati žene pa su unajmljeni muški garderobijeri kako bi im pomogli odjenuti se.
Bananas
Bananas je film Woodya Allena, što nas odmah upućuje na to da se ovdje radi o fikcijskom diktatoru. Film je snimljen 1971.godine, a i danas glasi kao jedan od najboljih Allenovih filmova. Ovo je priča o Fieldingu Mellishu koji se zaljubljuje u Nancy, političku aktivisticu. On zbog nje ide na prosvjede i pokušava je osvojiti, no ona smatra da on nije vrijedan njene ljubavi jer nema dovoljno potencijala za vođu. Međutim, Fieldinga put odvede u San Marcos gdje se pridružuje pobunjenicima i postaje predsjednik te države.
Naslov filma je trebao biti El Weirdo, no Allen se na kraju ipak odlučio za Bananas. Kada su ga pitali zašto pak Bananas, Allen je odgovorio da je to zato jer nema banana u filmu. Woody Allen nosi glavnu ulogu, a njegov kolega iz filma Howard Cosell (glumi sebe samoga) imao je tu (ne)sreću da je većina njegovog teksta koji govori čista improvizacija. Woody Allen uvijek je zabavno društvo pa čak i kada je riječ o diktatorima.
Downfall (Der Untergang)
Što reći o filmu o najvećem svjetskom diktatoru ikada? Traudl Junge, glavna tajnica Adolfa Hitlera prepričava Hitlerove zadnje dane u Berlinskom bunkeru pred kraj Drugog Svjetskog rata. S obzirom da priču svi znamo, spomenut ću samo da je film nominiran za najbolji film na stranom jeziku, a Brunu Ganzu koji glumi Hitlera, premda na početku na to nije ni pristao, ovo je definitivno najveća uloga uloga života.
Ganz je potražio pomoć od mladog austrijskog glumca da mu pomogne s Hitlerovim naglaskom, a pitanje koje se protezalo mjesecima iza pogledanog filma bilo je : ”Je li Hitler zaista bio toliko nizak koliko Bruno Ganz?”. Isječci intervjua prave Traudl Junge uzeti su iz dokumentarca Blind Spot koji je snimljen u travnju i srpnju 2001.godine.
The Last King of Scotland
Ovo je film o jednom od najozoglašenijih diktatora, Idiju Aminu, ugandskom predsjedniku od 1971. do 1979. godine. Priču o njemu priča mladi škotski doktor, Nicholas Garrigan koji je došao u Ugandu asistirati te ondje upoznaje novog predsjednika koji obećava zlatno doba Afrike. Međutim, nakon nekog vremena Garrigan shvati da mu Amin ne dopušta da se vrati u domovinu i počinje uočavati njegovu strašnu narav i osobine koje ga navode na neke odlučujuće poteze. Amina glumi Forest Whitaker, a mladog doktora James McAvoy.
Idi Amin Dada vojnim je udarom došao na vlast. Bio je vrlo okrutan: progonio je, ubijao i mučio manjinska plemena u Ugandi, kršćane, a Azijatima je dao rok od tri mjeseca da napuste zemlju. Broj njegovih žrtava kreće se od 300 do 500.000 ljudi. Pričalo se i da je ljudožder, no glasine o kanibalizmu nikada nisu potvrđene, a o broju žrtava pričalo se već 80-ih godina. Nadimak Dada pokupio je u Keniji. Kad god bi ga nadređeni uhvatili sa ženskom osobom u šatoru, on je uvijek vikao da mu je to dada tj.sestra. Tvrdi se, da je vjerojatno imao 49 djece, a neposredno prije njegove smrti s njim je živjelo njih devetero. Bio je definitivno jedan od najkontroverznijih diktatora.
The Devil’s Double
Intrigantna priča o narcisoidnom, psihotičnom sinu Saddama Husseina, Udayu Husseinu. Priča je ispričana putem njegovog dvojnika, Latifa Yahie, koji otkriva Udayev život te se susreće sa ubojstvima, okrutnošću, bogatstvom, strašću i kontroverzama obitelji jednog od najvećih svjetskih diktatora. Rečenica kojom je opisan ovaj film na Imdb-u je ”Money. Sex. Power. It’s not enough.”
Dominic Cooper nosi glavnu ulogu, Udaya Husseina i Latife Yahie, a film je režirao Lee Tamahori, iako je bilo zamišljeno da će umjesto njega biti pak Danny Boyle. No, bilo kako bilo, film je doživio uspjeh i većina kritika je zaista dobra, valjda zbog toga što iako je riječ o Husseinu, film je dosta blizak našoj površnoj stvarnosti.
The Wave (Die Welle)
The Wave je film koji se često gleda na kolegijima sociologije, jer govori o djelovanju društva kao cjeline kada je cilj smatran toliko uzvišenim da je društvo za njega spremno i život dati. Međutim, ovaj film snimljen je po istinitoj priči koja se odvijala u kalifornijskoj srednjoj školi 1967.godine, ali je radnja premještena u današnju Njemačku. Ovdje se ne radi o nekom velikom diktatoru, ovdje se radi ustvari o samom procesu diktature. Jednom srednjoškolskom nastavniku palo je na pamet eksperimentirati sa učenicima na način da on glumi njihovog vođu, a oni su njegovi sljedbenici vođeni disciplinom, koji nakon nekog vremena počinju nositi bijele majice i pozdravljaju se nacističkim pozdravom. Ime njihove grupe je The Wave, a učenicima ta grupa daje nešto u što vjeruje, dok god se ne prijeđe granica.
Film je snimljen po romanu Todda Strassera (koji piše pod imenom Morton Rhue).
Dzi Croquettes
The Dzi Croquettes je bila brazilska kazališna skupina koja se kroz talent, ironiju i humor suprostavljala brazilskoj vlasti i njezinoj nasilnoj diktaturi 70-ih godina. Bili su zabranjivani i cenzurirani, i vlast je činila sve da ih ugasi, ali su uspjeli revolucionarizirati gay pokret, promijeniti kazališni i plesni jezik i utjecati na cijelu tadašnju generaciju. Obilježili su diktaturu u Brazilu, seksualnu revoluciju, početak masovnog oboljevanja od AIDS-a i stvorili su svoju vlastitu eru.
Nisu bili poznati samo u Brazilu, Mick Jager ih je obožavao baš kao i Jeanne Moreau, Omar Sharif, Maurice Bejart, Josephine Baker i Liza Minelli koja se uspjela sprijateljiti s njima i igrati glavnu ulogu u njihovoj predstavi te ih tako dovesti u Paris i proslaviti. Umjesto oružja, ples, gluma, i umjetnički pristup kao borba protiv diktature ! Film je pokupio nagradu za najbolji dokumentarac od strane publike i žirija na Internacionalnom filmskom festivalu u Riju.
The Great Dictator
Prijeđimo na malo smješnije stvari i prisjetimo se jednog od najpopularnijih filmova Charlija Chaplina – The Great Dictator. Klasik u kojem Chaplin, glumeći siromašnog židovskog brijača bude zamijenjen za velikog diktatora Adenoida Hynkela. Ljudski nesporazumi su uvijek nasmješniji, a pogotovo u izvedbi Charlija Chaplina.
Charlie Chaplin ideju za ”smjer” ovog filma dobio je jer je njegov prijatelj Alexandar Korda uočio sličnost Chaplinovog fikcijskog diktatora sa Adolfom Hitlerom. Obojica su bila rođena u istom tjednu, bili su približno iste visine i težine i strašno sličnih karakternih crta. Kada je Chaplin to shvatio odlučio je preko ”svog” fikcijskog diktatora napasti Hitlera i njegov režim.
The Dictator
Sascha Baron Cohen voli preko kontroverznih filmova i pomalo uvrnutog humora baciti kritiku na neki svjetski problem, a u svom posljednjem filmu The Dictator učinio je to tako da je preko jednog fikcijskog diktatora bacio kritiku na sve svjetske diktatore koji su ikada postojali. Stvorivši Aladeena prikazao je spremnost čovjeka da položi svoj život samo da nikada ne bi zaživjela demokracija. Cohen je odveć poznat po svojoj ekstravanciji,tako da ovaj film nije ništa manje ekcentričan od Borata ili pak Bruna.
Cohen je sve diktatore povezao po nekim karakternim osobinama, osobito mržnji prema demokraciji i to je učinio najmoćnijim svjetskim oružjem – humorom.
Smrt Huga Chaveza navela nas je da i njega zamislimo u filmu za koji smo uvjereni da slijedi, barem tijekom ovog desetljeća. Veselimo se vidjeti njegovu trinaestogodišnju vladavinu na filmskom platnu o kojoj će pričati netko tko ne smije biti njegov doktor, njegov tajnik niti njegov sin. To je već viđeno, a u svijetu diktatora, osim mržnje prema demokraciji, malo toga smije biti zajedničko, kamoli na filmskom platnu.