„Oppenheimer”: Nolan ili kako smo naučili brinuti o potezima redatelja

Posljednjih smo godina imali priliku gledati brojne, više ili manje uspješne, biografske filmove proizašle iz holivudske tvornice snova – snovi su itekako bili prisutni u osobno vrlo dobrom „Blonde” Andrewa Dominika, a posve drugačiji stil koristio je Baz Luhrmann u svom „Elvisu”.

U oba filma ipak se radi o umjetnicima, glumcima ili glazbenicima, pa se utoliko u njihov kontekst uklapa domena zabave. Barem djelomično jer su im privatni životi bili daleko od stabilnih i veselih trenutaka. Ako se udaljimo od ‘zabavnjaka’ koji su sasvim dobro prošli kod kritike („Walk the Line”, „Ray”, „I, Tonya”), možemo pronaći i onu malu skupinu ljudi koja također povremeno nailazi na odobravanje holivudskih studija.

„The Theory of Everything” o Stephenu Hawkingu solidno je prošla  kod publike i kritike, a Eddie Redmayne širom si je otvorio vrata za američko tržište. Kasnije je nanizao i bolje uloge, ali ova glavna u „Teoriji svega” osim slave, donijela mu je i Oscara za najbolju mušku ulogu. Ako se vratimo 20 godina u prošlost, tu je još prihvaćeniji i danas glumački veteran Russell Crowe u ulozi matematičara Johna Nasha u „Genijalnom umu”. Sam je film sjajno prošao u trenucima kada ga je trebalo nagraditi pa je, uz sve ostale nagrade, pobrao četiri Oscara.

Redatelj Christopher Nolan od Batman trilogije (s naglaskom na „Viteza tame”) očito ima odriješite ruke i u prošlom desetljeću prikupio je mnogobrojne poklonike koji su „Inception” i „Interstellar” nazivali remek-djelima iako su od toga daleko bili. Ne može mu se poreći da je tijekom ljetnih mjeseci svojim blockbusterima izazvao pažnju ogromne količine publike, njegovi su filmovi bili predmetom rasprava kod kritike i kod publike te se o njima lamentiralo uz jutarnju kavu i večernje piće.

Nolanove zamisli vodile su da iz kina nitko ne treba izaći bez mišljenja o filmu, a to je možda i sam redatelj predoslovno shvatio snimivši „Teneta”, izbacivši ga kao prvi film s visokim budžetom tijekom pandemije te pomalo razočarao i one najzagriženije fanove.

Presjek karijere

I dok mu se na početku karijere s filmovima „Following”, „Insomnia” i posebice „Memento” sasvim zasluženo otvorio put u svijet snimanja skupljih filmova, s vremenom su se otkrile i mane koje je ponavljao iz naslova u naslov. Nije to bilo nešto za zamjeriti i da ste primorani napustiti projekciju od razočaranja, ali točno su se znale Nolanove slabe točke.

Možda su najmanje, od novijih uradaka, bile izražene u „Dunkirku”. Vrlo dobro se snašao u razdoblju Drugog svjetskog rata i masovnog spašavanja Britanaca i ostalih Saveznika s francuske obale. I zato se činilo da je sada pravo vrijeme da sazre te s pravom temom, glumcima, uigranom ekipom i uz sasvim solidan budžet od 100 milijuna dolara snimi film u kojem će sve njegove redateljske vrline nadvisiti mane.

Nolan u filmu „Oppenheimer” nije zabrazdio u pretencioznosti, ponovno je balansirao između vremenskih skokova, okupio je hrpu poznatih glumaca, a i primio se vrlo nezahvalne, ali aktualne teme. Prema medijskim napisima svijet je u protekle dvije godine bio vrlo blizu nuklearnog rata, a sada smo dobili priču o ‘ocu atomske bombe’, američkom teorijskom fizičaru J. Robertu Oppenheimeru.

„Oppenheimer” je biografski film koliko i ep, u tri sata trajanja, neprestanih dijaloga, prebacivanja radnje iz SAD-a u Europu i obrnuto, iz jednog američkog mjesta u drugo, iz obiteljskog okružja do fakulteta, vojnih baza, sastanaka, saslušanja, pustinjskih krajolika…

Nolanu je za ekranizaciju poslužila knjiga „Američki Prometej” Kaija Birda i Martina J. Sherwina, što je možda najviše pomoglo tome da i Cillian Murphy uvjerljivo uđe u lik protagonista oko kojeg se apsolutno sve vrti. Rijetke su scene u kojima Oppenheimera nema, a Murphy je junački iznio ulogu do najviših standarda.

Po svemu što je Nolan rekao, proveo je nebrojene sate u razgovoru s Murphyjem, a upućenost obojice u književni predložak doslovno je bila na razini doktorata. Teško je reći je li ikada prije Nolan imao tako uživljenog glumca u svog lika ili je biografski predznak filma u svemu tome ‘olakšao’ zadatak.

Sve u svemu, Murphy je predvodnik blistave glumačke postave – u „Oppenheimeru” gledamo i Emily Blunt, Matta Damona, Roberta Downeya Juniora, Jasona Clarkea, Toma Contija, Josha Hartnetta, Florence Pugh, Bennyja Safdieja, Kennetha Branagha – teško je uopće pobrojati tko se još tu sve pojavljuje u kakvoj sporednoj ulozi, a ponekad se tu radi o samo nekoliko minuta screentimea.

Oppenheimer – rušitelj svjetova

Većina glumaca bila je na razini zadatka glumeći supruge, ljubavnice, vojnike, znanstvenike, političare i ostale činovnike. Najveći problem pojavio se kod Damona, koji nema vojnički gard i izgleda plastično u svojim nastojanjima da bude ozbiljan (sličan problem ima i u „Airu”), a tu su i neki manji comic-relief momenti koji ne pašu u filmsku konstrukciju.

Ženski likovi, po dobrom starom Nolanovom običaju, dobivaju minimalnu pažnju, karakterizacija je gotovo nepostojeća, a ono malo vremena što dobe, Blunt i Pugh dobro iskorištavaju, iako, pogotovo potonja, iskorištena je na najperfidniji način. „Ja postao sam smrt, razarač svjetova”, kako da ne. Osim tog susramlja bez kojeg se očito nije moglo, Nolan se nije toliko koncentrirao na ljubavne trokute ili četverokute koje je Oppenheimer gajio pa se umjesto romantičnim dramama posvetio više onome što mu bolje leži, a to je stvaranje situacija u kojoj napetost dolazi do vrhunca, uz vrhunsku glazbu Ludwiga Göranssona.

Nekoliko odličnih partitura poput „Trinity”, „Quantum Mechanics” i „What We Have Done” vladaju situacijom u prvih sat i pol-dva, kada su gledatelji na rubu svojih stolica jer čekaju konačno isprobavanje bombe koju je Oppenheimer s timom, sa svim problemima po putu,  gradio u mitskom Los Alamosu, inače mjestom koje i sam fizičar poznaje jako dobro još iz djetinjstva.

Red alert!

Nakon dobro poznatih događaja u Hirošimi i Nagasakiju koji su završili Drugi svjetski rat, film se prebacuje na čistokrvnu političku dramu, triler koji ne prestaje i u kojem se izmjenjuju scene s dva saslušanja, jedno snimano u crno-bijeloj tehnici, dok je drugo u koloru. U crno-bijelom pogledu možemo uvidjeti zašto je Robert Downey Jr. ‘al pari’ s Murphyjem, ali i kako vješto manipulira što sa svojim suradnicima, što gledateljem.

J. Robert Oppenheimer s druge strane, iako je čovjek zaslužan za razvoj atomske bombe, nije dijaboličan, niti u jednom trenutku ne možemo prepoznati prijetvorne motive u njegovom ponašanju, a do izražaja etičkih i moralnih dilema dolazi sve više kako se film bliži kraju. Uz sve znanje, dvojbe, strahove, traume i zablude u kojima Oppenheimer živi, gledatelji se najviše bore s popunjavanjem slagalice koju Nolan vješto slaže do zaključka.

Puno je tu likova iz američke i svjetske povijesti za koje je bolje da postoji određeno predznanje, ponajviše zbog što fluidnijeg praćenja radnje jer broj likova povećava se iz scene u scenu, a iako se redatelj pobrinuo da budu propisno predstavljeni, teško će vam nakon pola sata predstavljati nešto više od Oppenheimerovog suradnika.

Zen Nolan

Iako smo u posljednjoj trećini filma u stanju Hladnog rata, projekt Manhattan, od kojeg je prošlo nekoliko godina, prouzročio je kolektivnu fobiju kod Amerikanaca pa su se na svaku crticu iz moguće ljevičarske prošlosti nekog od sunarodnjaka dizali na zadnje noge i dovodili ga pred gotov čin.

Drugi svjetski rat bio je davno gotov, bilo je vrijeme za novi, nešto tiši i s manje oružja u rukama, ali s puno više prstiju na raznim okidačima i crvenim gumbima. Upravo je zato „Oppenheimer” iznad prosjeka u Nolanovoj filmografiji – mogao je igrati na nešto sigurniju varijantu, masovnih prikaza uništenja, koncentracijom na europsko i pacifičko bojište, političkih konotacija i prikaza vođa Saveznika.

Osim što je gotovo neprepoznatljivi Gary Oldman pokazao kako stara garda shvaća svoj posao te smo dobili sjajnu scenu uz, prema književnim izvorima, vrlo realan dijalog Trumana i Oppenheimera u Bijeloj kući, redatelj nije pribjegao spektaklu ni u kojem pogledu.

Dostojno je završio epsku priču o teorijskom fizičaru koji je za praksu odabrao najbolje suradnike te u nekoliko godina računanja, rasprava i preko milijardu uloženih dolara, promijenio svijet. Čini se da je svaki Nolan film klackalica koja može otići u jednu krajnost. Ovaj put britanski ju je redatelj dobro balansirao.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.