„Na vrh nitko ne dolazi sam”: 10 lekcija koje smo naučili na predavanju Jorgea i Demiána Bucaya

Prošlo je točno mjesec dana otkad su Jorge Bucay, argentinski psihoterapeut i književnik, te njegov sin Demián Bucay, također gestalt psihoterapeut, održali predavanje naziva „Na vrh nitko ne dolazi sam (Šetnja kroz ljudske veze)” u prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Jorge Bucay svjetski je poznat autor knjiga za osobni rast i razvoj u kojima o problemima modernog čovjeka progovara kroz pripovijetke pisane nepretencioznim jezikom, a s čijim se likovima čitatelj lako može poistovjetiti. Miljenik je hrvatske publike koja se s njegovim stvaralaštvom upoznala putem naslova kao što su Ispričat ću ti priču, Klasične priče da se bolje spoznaš, O roditeljima i djeci, Planovi puta i brojnih drugih.

Kao što je najavljeno na konferenciji za medije održanoj u Knjižari Fraktura, tema predavanja bili su ljudski odnosi, njihova važnost za ljudsku sreću te faktori koji ih grade, kao i oni koji im štete. Lekcije koje smo na predavanju naučili kroz priče koje su otac i sin naizmjenično pripovijedali i dalje rezoniraju s nama, a relevantne su za sve generacije. Bit će poučne, kako onima koji se prvi put susreću s Bucayevim pričama, tako i onima koji samo ponavljaju gradivo, pa krenimo redom.

1. Kvalitetni međuljudski odnosi su temelj.

Znanstvene studije su pokazale, a Demián publici istaknuo, da je od svih aspekata koji su važni za sreću čovjeka, kvaliteta odnosa s drugim ljudima najvažnija. Ni novac, ni uspjeh, ni moć individui ne mogu nadomjestiti sreću koja proizlazi iz čvrstih odnosa s drugima. Pritom je nužan dijalog i autentičan pristup, a za one kojima je to teško ostvariti dobra vijest je da je moguće vježbati, pri čemu kao alat služe upravo priče.

2. Tvoje blago nalazi se na tvom putu.

Ovu lekciju Jorge je prenio pomoću priče o Itziku, čovjeku iz Krakowa koji je noćima sanjao blago. Ono se nalazilo u Pragu, na lokaciji koju je potpuno jasno mogao vidjeti u svojim snovima. Jednog dana se odvažio otići tamo te je pronašao točno onaj most i ono stablo koje je vidio u svojim snovima. Na tom mjestu bio je čuvar koji mu je ispričao da on noćima sanja blago koji se nalazi upravo ispred Itzikove kuće. Po povratku svojoj kući, Itzik je pronašao svoje blago, a nas je naučio da ne tražimo tuđe, nego svoje. Pritom nas psihoterapeut, baš kao čuvar, samo može uputiti na to gdje se blago nalazi, a na pitanje što je naše blago, moramo odgovoriti sami.

3. Odnos ne nastaje sam. Odnos se gradi.

Nisu sve Bucayeve priče bajke, pa čak ni fikcija. Priča pomoću koje učimo ovu lekciju stvarna je predaja iz povijesti obitelji Bucay. Naime, pričajući priču o svoja dva djeda koja su imali potpuno različite životne temelje, jednom koji je živio boemskim životom i drugom, koji je bio poštovan i učen, Jorge je naveo jednu stvar koja im je bila zajednička.

Naime, oba su se oženila za djevojke koje nisu bile njihov prvi odabir. Te djevojke u njihov život su ušle slučajno, a iz oba odnosa rodili su se snažni brakovi i mnogo djece. Baš kao i kuće, odnosi se grade. Ne temelje se na ispravnom odabiru one jedne prave osobe, već se kroz godine uči kako zdravo voljeti drugu osobu. Pri čemu samo ljubav nije dovoljna, a to nas vodi do sljedeće lekcije…

4. Pas ne grize jer je zao. Grize jer ga boli.

Kroz priču o ranjenom psu koji ugrize onog tko mu želi pomoći, prenosi se vječna deviza hurt people hurt people. Kratka je to priča duge povijesti o ljudima koji povrjeđuju druge jer su i sami povrijeđeni, a ne jer su inherentno zli.

Upravo zbog toga i nastaju svađe, pri čemu je bitno suosjećanje, odnosno pripisivanje najboljih namjera radnjama druge osobe. Zbog toga je umjesto ljutnje kao primarne reakcije, potrebno zastati i zapitati se što se dogodilo toj osobi koja nas povrjeđuje. Takvo suosjećanje nužno je sredstvo za izgradnju čvrstih odnosa.

5. Ljubav se ne trži, niti ne kupuje.

Okej, ovo je zapravo narodna pjesmica koju smo slušali u prepjevima Vještica i Rundeka, ali je i važna lekcija za sve koje žele raditi na sebi i načinu na koji pristupaju svojim partnerima.

Reciprocitet je jako loše mjerilo odnosa. „Ja tebi – ti meni” princip  i uspoređivanje „ko je više dao” kao što su radili stanovnici Malog Mista, otrov je koji samo može zagorčati odnos. Reciprocitet treba zamijeniti suosjećanjem i voljenjem samog sebe, jer tek kad sebi pružimo dovoljno, možemo ljubav prenijeti drugome.

6. Ljubav se ne mjeri žrtvama.

Priča o ženi koja za godišnjicu braka odluči prodati svoju kosu kako bi mužu za poklon kupila lanac za omiljeni sat, a on ga istovremeno ide prodati kako bi njoj kupio češalj za kosu prenosi poruku o nepotrebnoj žrtvi. Ljubav se iskazuje vremenom koje osobe provode zajedno, a ne žrtvama. Traženje od partnera da se žrtvuje ne proizlazi iz ljubavi, već iz nesigurnosti.

7. Ljubav se ne dokazuje.

Osim traženja da se osoba žrtvuje, drugi način za upropastiti odnos jest traženje dokaza ljubavi. Ljubav se ne testira, ne mjeri, ne važe. Ne temelji se na strahu da onaj drugi ne pobjegne ili pak na grčevitom držanju za tu osobu. Upravo suprotno, jedan od temelja na kojemu se gradi čvrsti ljubavni odnos jest sloboda.

8. Ljubav je poštivanje identiteta druge osobe.

Ova lekcija najviše je usmjerena roditeljima koji smatraju da znaju što je najbolje za njihovu djecu. Takvo razmišljanje je destruktivno i narušava odnos između roditelja i djeteta. Djeca moraju sama otkriti što ih u životu usrećuje, a na roditeljima je da ne traže slijepu poslušnost, već da im na tom putu pomognu te da ih motiviraju da biraju najbolje za sebe,

9. Ljubav nije traženje od druge osobe da se mijenja.

Baš kao što je u priči vitez kralja Arthura dopustio vještici koja može biti i ljepotica i grdobina da bude ono što želi, a ona se pretvorila u ljepoticu – osobu koju volimo, volimo zbog onoga što ona jest. Zbog njenih vrlina i mana, i upravo je u takvoj punini i trebamo prihvatiti i voljeti, ne tražeći da se mijenja, već prihvatiti je onakvom kakva jest.

10. Ako se izgradimo kao ljudi, svijet će se sam izgraditi.

Treba obrađivati svoj vrt, rekao je Voltaireov Candide. Kao jednu od posljednjih misli večeri, Jorge priča priču o ocu i sinu iz koje proizlazi jedna od najbitnijih lekcija koja se ne odnosi samo na međuljudske odnose, već i na čovječanstvo u cjelini. Radom na sebi, izgradnjom sebe kao osobe, gradimo bolji svijet.

Bonus lekcija: Misli najbolje o drugima jer sve ono što si zamišljao zaista je istina.

Pokazavši nam „čarobnu kocku” koju je napravio, Jorge publici pokazuje kako četverostrano geometrijsko tijelo može imati pet, šest i više strana. Kako? Pomoću mašte. Upravo je ona pokretač svih pozitivnih misli, a maštamo li i vjerujemo da su naši bližnji zaista najbolja verzija sebe, svijet će nam pokazati da je mašta ponekad stvarnost.

S tom mišlju, Jorge se pozdravio s publikom koja je skinula svoje aparate za prevođenje i dugo pljeskala svjesna da im se, iako na izvorno španjolskom, tu večer obraćao univerzalnim jezikom ljubavi.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.