PAKLENA NARANČA: 50 godina analize nasilja nad nasiljem

„Paklena naranča“ Stanleyja Kubricka, adaptacija istoimenog romana Anthonyja Burgessa premijerno je prikazan u New Yorku 19. prosinca 1971., a u Velikoj Britaniji 13. siječnja 1972. godine. Film je bezbroj puta analiziran, dekonstruiran, parodiran, važan dio globalne pop kulture i potpuno uklopljen u filmski DNK.

Što to danas i nakon toliko vremena uznemiruje u ovom filmu? Ne prepričavajući dobro poznatu radnju, osvrnut ću se ukratko na nekoliko segmenata o važnosti filma pola stoljeća kasnije.

Sam Kubrick film je opisao kao „Društvenu satiru koja se bavi pitanjem jesu li psihologija ponašanja i psihološka uvjetovanost opasno novo oružje koje totalitarna vlada može upotrijebiti kako bi nametnula veliku kontrolu nad svojim građanima i pretvorila ih u nešto više od robota“. Kubrick ilustrira nestabilnost javnog mnijenja. Oni koji danas pozdravljaju metode vlasti, sutra postaju njihove žrtve. Svijet Alexa DeLargea je autoritaran i okrutan kako na individualnoj tako i na institucionalnoj razini, gdje je sve i svatko potonut u moralnu i etičku korupciju.

Kubrickova adaptacija „Paklene naranče“ prikazana je u tri segmenta. U prvom segmentu, Alex i njegova banda teroriziraju mještane svojom požudom za seksom i nasiljem. Zatim Alex biva zatvoren i odabran za liječenje pomoću Ludovico tretmana. Konačno, nakon puštanja na slobodu, Alexove se žrtve osvećuju, ali na kraju se Alexovo veselje za kaosom vraća – čovjek ne može promijeniti svoju sudbinu.

Iako je u konačnici zakonski zaštićen kao umjetničko djelo, film nije bio zaštićen u sferi javnog diskursa.

Kontekst

Кritičari su bili podijeljeni, ali film brzo stječe popularnost među gledateljima, posebice mladom populacijom u Velikoj Britaniji. I nije čudno s obzirom na kontekst u kojem se film pojavljuje: period Edwarda Heatha kao premijera, kad su brojke nezaposlenih bile najveće u dva desetljeća; publika koja je bila mlada, previše siromašna ili previše bijesna.

U djelu „Kulturne produkcije ‘Paklene naranče’“ autorica Janet Staiger smatra da je upravo sociokulturni kontekst u kojem se film pojavljuje – razdoblje kontrakulturnih 1960-ih, usvajanje novog sustava ocjenjivanja holivudskih filmova, rana feministička teorija i teorija autora – bio je prekretnica za mješovite reakcije publike. Najvažniji segmenti filma koji su otvorili brojne debate prikaz su nasilja, morala, politike i rodnih odnosa. Film je optužen za mizoginiju – sve su žene prikazane kao karikature, a brutalno nasilje nad njima prikazano je komično. Štoviše, nasilje filma nije bilo izolirano kao u slučaju drugih filmova koji su se pojavili u isto vrijeme: seksualni sadržaj je potpuno isprepleten unutar nasilja.

Film „Paklena naranča“ treba shvatiti dijelom kao alegoriju, dijelom crnu komediju, dijelom dramu. Film često cilja na neučinkovite i nehumane metode koje su vlade osmislile kako bi spriječile devijantnost, pitajući nas koje smo žrtve spremni podnijeti za život u relativnoj sigurnosti. Postavlja se i pitanje uništava li ukidanje slobodne volje ljudskosti pojedinca? Ima li država pravo „ubiti kriminalni refleks“?

Recepcija

Kada se pojavila „Paklena naranča“ u Velikoj Britaniji, usred nekoliko drugih filmova za ocjenjivanje kao „Demoni“ Kena Russella i „Psi od slame“ Sama Peckinpaha, odbor za cenzuru imao je osebujan problem. Budući da je sam film kritizirao vladine pokušaje da kontrolira ili uvjetuje ponašanje mladih s tvrdnjom da je uplitanje vlasti bilo nemoralnije od Alexovog ponašanja, moglo bi izgledati previše sebično od strane odbora da film dovodi u pitanje. No, što je još važnije, zahtjevi konzervativnih komentatora koji su tražili da odbor djeluje protiv prikaza brutalnog nasilja na platnu, gurnuli su odbor u suprotnom smjeru.

U SAD-u većina komentatora smatraju da je nasilje u filmu predstavljeno „radi sebe samoga“ i da „u filmu nije imalo morala“. Debate u New York Timesu bile su oblikovane u filozofskim i političkim diskursima. Kakav je moral ovog filma? Je li to bilo moralno? Kakva je bila politika onih koji su hvalili ili osuđivali film? Koje su bile odgovornosti filmaša? Kubrick i glumac Malcolm McDowell sudjelovali su u tim raspravama, tvrdeći da se „liberalima“ film ne sviđa jer ih tjera da se suoče sa stvarnošću. Kubrick je posebno reagirao na Freda M. Hechingera, urednika obrazovne rubrike u New York Timesu, koji smatrao da u filmu „treba prepoznati glas fašizma“.

Kurioziteti

Vrijedi napomenuti da je Andy Warhol sredinom 1960-ih kupio prava za scenarij za Burgessov roman i producirao vlastitu adaptaciju „A Clockwork Orange: Vinyl“ (1965). Nije iznenađujuće da „Vinyl“ nadmašuje Kubrickov film u smislu eksplicitnih sado-mazohističkih mogućnosti radnje, vjerojatno jer je underground film imao svoju eklektičniju publiku.

I dok je „Paklena naranča“ bio kritiziran i osuđivan od strane puritanske britanske javnosti, lako se prikazivao u kinima diljem Jugoslavije, a u novogodišnjem udarnom terminu, krajem sedamdesetih, emitiran je na jugoslavenskoj televiziji. Međutim, ono što je značajnije napomenuti jest da je cijelu godinu prije nego što je Stanley Kubrick snimio kultni film, jugoslavenski crni val dobio još jedno remek-djelo, film Jovana Jovanovića „Mlad i zdrav kao ruža“ (s Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi), koji se na sličan način nosio s nezadovoljstvom i buntom mlađe generacije, ali u distopijskoj imaginaciji socijalizma. „Mlad i zdrav kao ruža“ imao je samo dvije projekcije – na Pulskom festivalu i u Studentskom kulturnom centru. Poslije toga gubi mu se trag i prvo sljedeće javno prikazivanje imao je nakon 35 godina – 2006. na beogradskom FEST-u.